Proširenje pojma spomenika?[1]Izvorno objavljeno pod naslovom Erweiterung des Denkmalbegriffs? u Deutsche Kunst und Denkmalpflege, 1975, 117–130.
Willibald Sauerländer
Na prošloj Documenti mogla se razgledati jedna vrlo osebujna vrsta izložaka: nakupine sićušnih predmeta – primjerice bezbroj malih kuglica – pomoću kojih su umjetnici pokušali rekonstruirati vlastitu prošlost. Bilo je pratećih komentara koji su, naprimjer, glasili ovako: „Pokušao sam… sačuvati trenutke svojega života konzervirajući ih u metalnim kutijama, kako bih pri otvaranju u unutrašnjosti mogao pronaći ovaj ili onaj dio svoje egzistencije u nepromijenjenom stanju. No, brzo sam ustanovio da previše elemenata obilježava svaki trenutak našeg života, tako da je ono što je preostalo u mojim kutijama bio tek beznačajan dio toga.“[2]Tekst Christiana Boltanskog u katalogu Documenta 5, Kassel 1972, 16.9. Čovjek lako dođe u iskušenje da takve „individualne mitologije“[3]Za pojam „individualnih mitologija“ usp., između ostalog, katalog Documente iz 1972., str. 16. odbaci kao puke iskaze narcizma preuveličanog do razine neurotičnosti. U kritici se, međutim, ubrzo pojavila ključna riječ koja ih upućuje u sasvim drugačije kontekste: „osiguranje tragova“.[4]Usp. također naslov izložbe Spurensicherung. Archäologie und Erinnerung (Osiguranje tragova. Arheologija i sjećanje), Kunstverein Hamburg, od 6. travnja do 19. svibnja 1974. Suočena s izvanjskim svijetom u kojem sjećanja sve više gasnu, čežnja za pamćenjem povlači se u apsurdnu privatnost, degenerira u introvertirani fetišizam, u mahnitu gestu samopotvrđivanja unutar okruženja koje je postalo lišeno identiteta. Kako izgleda arhitektonska stvarnost tog okruženja, to je svima poznato. To je tehnokratski planiran i upravljan City, koji više ne poznaje nikakva značenja, već isključivo funkcije te je stoga, u najdoslovnijem smislu, lišen spomenika – štoviše, on je naprosto nesposoban za posjedovanje spomenika. Bijeg u individualne mitologije komplementarni je fenomen naših gradova koji postaju negostoljubivi i lišeni znakova.
Tako smo se, krećući s polazišta koje je u prvi mah bilo iznenađujuće, pa možda i zbunjujuće, približili ovdje postavljenoj temi, ali smo je istodobno i uznemirili te doveli u pitanje: „Proširenje pojma spomenika?“. Priznajem da me ovaj naslov predavanja isprva zbunio, pa i uplašio. Naravno, ne može biti nikakve nejasnoće oko toga na što se misli. S porastom važnosti zaštite ansambala – koja, doduše, nipošto nije posve nova – s pozitivno promijenjenim stajalištem prema svim fazama i inačicama historicističke arhitekture prošlog stoljeća te – last but not least – s uključivanjem prethodno zanemarenih ili prezrenih vrsta spomenika – poput industrijskih i prometnih građevina, jednostavnih naselja i najamnih zgrada – krug objekata koji se drže vrijednima održavanja proširio se na način koji je prije dvadeset godina većini nas bio jedva zamisliv. U tom pogledu, meni povjerena tema opisuje posve evidentno i jasno razumljivo činjenično stanje. Čini mi se upitnim samo ide li se pravim putem kada se ti procesi opisuju kao puko proširenje. Time bi se, naime, pretpostavilo da su motivacije za zaštitu spomenika tijekom svih povijesnih mijena ostale neizmijenjene te da su, s kvantitativnim napretkom povijesne spoznaje, tek proizvodi sve daljih epoha i sve novijih potreba prihvaćeni kao vrijedni zaštite: dakle, otprilike od Lava X. antika, od braće Boisserée i Victora Hugoa tome je pridodan srednji vijek, od Garniera i Gurlitta barok, a od najnovijeg doba i 19. stoljeće te sukladno tome, u početku samo crkve i dvorci, kasnije k tome gradska vrata i patricijske kuće, a sada povrh toga čak i tvornice i stambena naselja. Razumijemo se: to shvaćanje nipošto nije posve pogrešno i za konzervatorsku se praksu ti pomaci doista mogu tako prikazati. No, razmišlja li se dosljedno dalje u tom smjeru, ubrzo se stiže do krajnje postaje koja u sebi ima nešto od apsurdnosti znanstvene fantastike.
Tada bi se, naime, moralo prognozirati da će s daljnjim kvantitativnim napretkom povijesne spoznaje u nekom trenutku sve postati spomenikom – pa i ove „ne-arhitekture“ koje nam se trenutno katapultiraju u gradove i krajolike. Stara izreka: „Veritas filia temporis“ (Istina je kći vremena) tada bi bila trivijalizirana do te mjere da bi vrijeme, eto, nakon nekog vremena učinilo da se sve doima spomenikom.[5]Za Veritas filia Temporis vidi Aul Gelije, Noctes Atticae XII.11/7. Čitave bi države naposljetku morale biti stavljene pod zaštitu, a u nekom bi trenutku vladajući morali proglasiti eru totalnog monumentalizma i svaku promjenu na postojećem kažnjavati kao vandalizam.
Sada sam, dakako, pretjerao. Učinio sam to kako bih potaknuo na razmišljanje o tome nemamo li trenutno posla prije s kvalitativnom promjenom, potresanjem i ugrožavanjem naslijeđenog pojma spomenika, nego s proširenjem koje bi trebalo shvaćati isključivo kvantitativno. Ne stojimo li danas pred zbunjujućim pitanjem: što se zapravo zbiva kada stanovništvo koje sve većom brzinom odbacuje naslijeđene predodžbe o povijesti, obrazovanju i običajima u istom dahu postupa poput onoga na početku spomenutog umjetnika koji s tjeskobom konzervira relikte svojeg osobnog životopisa u malim kutijicama? Nikada dosad poziv na očuvanje naslijeđenoga nije bio tako glasan kao danas, ne samo naslijeđenih spomenika već – daleko vitalnije i obuhvatnije – cijelog naslijeđenog životnog prostora i njegove ponude usmjerenja, znakova i sjećanja. Tako se nalazimo pred shizofrenom situacijom u kojoj se „rastanak s historijom“[6]Ovdje koristim slobodnu varijaciju poznatog naslova knjige, usp. A. Weber, Abschied von der bisherigen Geschichte, Bern 1946. i aktualizacija održavanja spomenika pojavljuju kao istodobne pojave. Problemi koji ovdje postaju vidljivi formulom o „proširenju pojma spomenika“ prije se prikrivaju nego što se bliže odgovoru. S više bi se prava mogla zastupati teza da se tradicionalni pojam spomenika pod utjecajem opisanih promjena već odavno raspao, čak i ako ga mi, povjesničari umjetnosti, i dalje rado koristimo te ga – faute de mieux (u nedostatku boljeg) – rabimo u svrhu konzerviranja i inventariziranja. Nema sumnje, užas koji je obuzeo ljude pred opustjelim gradovima i strah od okoliša u kojem se prostrani dijelovi krajolika pretvaraju u planiranu pustinju, bili su u posljednjih deset godina učinkovitiji i važniji pokretač održavanja spomenika od bilo kakvih novih spoznaja povijesne znanosti. U tome mi se, međutim, čini da leži odlučujuća i fundamentalna razlika u odnosu na situaciju koja je u 19. i na početku 20. stoljeća dopuštala da se pojam spomenika povezuje uz povijest, kako se ona tada shvaćala, i uz umjetnost, kako se ona tada apsolutizirala. Dakako, i ova je tvrdnja simplifikacija. Ako se uopće može ublažiti, to se može učiniti samo tako da se sada, na nužno aforističan način, okrenemo povijesti pojma spomenika.
„Omnia monumenta dicuntur, quae faciunt alicuius rei recordationem“ („Spomenicima se naziva sve ono što stvara sjećanje na neku stvar“), stoji u jednom kasnoantičkom komentaru Cicerona.[7]J. C. Orellius, M. Tullii Ciceronis opera, sv. V. 2, Zürich 1833, 391/3 i dalje. Rimska uporaba riječi monumentum, s korijenom monere – podsjećati, opominjati – a moglo bi se jednako tako ukazati i na grčki mnema, što je zapravo samo srednji rod riječi mneme, pamćenje – podsjeća na izvorne slojeve našeg pojma koji su kasnijim razvojem doduše bili prekriveni, ublaženi i povremeno zaboravljeni, ali koji potmulo djeluju sve do danas. Prema svojem prvotnom značenju, „monumentum“ pripada elementarnom polju napetosti između smrti, prolaznosti i čežnje za očuvanjem, preživljavanjem i slavom zbog postignutih djela. Grobovi na Apijevoj cesti mogli su se jednostavno nazivati „Monumenta majorum“ (spomenici predaka).[8]Usp. podatak kod: K. E. George, Lateinisch-Deutsches Wörterbuch, Hannover/Leipzig 1918, sv. 2, stupac 1001. Ostaci srušenih zidina, koje Eneja vidi na rimskom Kapitolu, u Eneidi su mu pokazani riječima: „vidiš ostatke i spomenike drevnih muževa“ (reliquias veterumque vides monumenta virorum).[9]Eneida, VIII.356. Povijesne knjige, koje bi putem pisanog svjedočanstva trebale dokinuti vrijeme i zaborav u vremenu, drže se „spomenicima postignutih djela“ (monumenta rerum gestarum).[10]Usp. navod mjesta kod Cicerona u: George, nav. dj., bilj. 8, stupac 1001. Pjesnik koji želi da njegovi stihovi odzvanjaju tijekom stoljeća, za svoju čežnju bira metaforu koja je postala krilatica: „Monumentum aere perennius“ (Spomenik trajniji od mjedi) te se potom predaje taštoj nadi: „Non omnis moriar multaque pars mei vitabit Libitinam“ (Neću sasvim umrijeti i dobar dio mene izbjeći će Libitinu).[11]Horacije, Carmina 3/30/1. Dakako, ovdje je riječ samo o književnoj frazi i topičkom razvodnjavanju, ali iza Horacijeve formule nazire se nešto od čarobnog praznačenja spomenika – kao kamen ili zapis, on je znak protivan smrti i prolaznosti, obraćanje onima koji dolaze, materijalizirano osiguranje ustanova, običaja i prava. Dokazi sežu daleko u prošlost; sjetimo se samo slavnih natpisa koji su nam sačuvani iz egipatskog i asirskog doba, a koji su trebali služiti opstojnosti i ovjekovječenju vladarske slave.[12]Usp. o tome vrlo informativan članak „Monumento“ autora R. Assunta u: Enciclopedia Universale dell‘Arte, Venezia/Roma 1963., sv. IX, stupci 623 i dalje, osobito stupac 627. Taj izvorni smisao monumentuma nastavlja živjeti potpuno nesmanjenom snagom duboko u novi vijek. Latinsko-njemački rječnik (Johannesa) Frisiusa iz 1574. godine, primjerice, uopće još ne poznaje riječ Denkmal, ali bilježi samu stvar pod natuknicom „Dachtnusz“ i definira: „dachtnusz, to su svakovrsni znaci sjećanja koji nas na nešto opominju, poput grobova, slika, knjiga“.[13]J. Frisius, Dictionarium latino-germanicum, Zürich 1574., str. 687 (ranija izdanja 1556. i 1568.). Ovdje citirano prema: Trübner, Deutsches Wörterbuch, Berlin 1939., sv. 3, str. 43. Još i prva njemačka opća enciklopedija, Zedlerova iz 1734. godine, definira: „Monument… spomenicima i počasnim znamenjima nazivaju se… sve takve stvari i podignuta zdanja kojima se slava i ime preminuloga, kao i njegove najznatnije zasluge i djela, nastoje očuvati u trajnom dobrom sjećanju čak i kod najkasnijih potomaka“. Kao primjeri nabrajaju se: „raskošni grobovi, natpisi, kipi, portreti, hramovi, slavoluci i druge vrste zdanja, isto tako pohvalne i junačke pjesme, svakojake prikupljene povijesne vijesti, ljetopisi i dnevnici te druge pisane isprave, kao i svakovrsne vrste knjiga i spisa“, a zaključuje se: „jednom riječju sve ono što se čini, piše i gradi nekomu u čast i na vječni spomen“.[14]J. H. Zedler, Grosses vollständiges Universal-Lexicon, Leipzig/Halle 1739., sv. 21, stupci 1430 i dalje. To je, i dalje nesmanjenom snagom, onaj stari „Monumentum aere perennius“ (Spomenik trajniji od mjedi). Ovdje se ne pojavljuje čak ni nagovještaj onog novog značenja koje se još tijekom 19. stoljeća uz neobičnu kovanicu „umjetnički spomenik“ (Kunstdenkmal), pridružilo staroj predodžbi o „monumentumu“. No kod Zedlera je definicija „monumentuma“ iznimno personalizirana i usmjerena na ovjekovječenje pojedinca. U onom širem smislu „monumentuma“, pod čijim znakom skupine i kaste, komune i nacije nastoje potvrditi svoje pretke i svoju povijest, svoj kontinuitet i posmrtnu slavu, to izvorno značenje spomenika do danas nije posve iščezlo; štoviše, ono se uopće mora držati temeljnim obrascem socijalizacije. Ono je također iznova doživljavalo atavistička ponovna rađanja. Na opće mjesto stoljetne trajnosti (perennitas) spomenika pozivala se, kao što je poznato, još i megalomanska arhitektonska praksa totalitarne države u našoj najnovijoj prošlosti. I u pojam spomenika moderne konzervatorske prakse uteklo je nešto od tog izvornog značenja, tvoreći često jednu od njezinih najjačih emocionalnih i ideoloških pokretačkih sila. U brojne poteškoće i nedosljednosti u dugoj i ne uvijek zadovoljavajućoj raspravi o znanstvenom pojmu spomenika možda čak spada upravo to što se to staro, moćno shvaćanje monumentuma i mlađa predodžba o „umjetničkom spomeniku“ (Kunstdenkmal), koja korijene vuče iz subjektivnoga, nikada nisu mogli potpuno stopiti, ali su se isto tako mogli čisto razdvojiti samo pomoću prilično doktrinarnih apstrakcija.
Koliko je ovo izvorno značenje pojma monumentum prožeto ideološkim zahtjevima i djelotvornom snagom koja seže u mitsko, najjasnije se vidi tamo gdje se spomenik prepušta propadanju tijekom vremena ili uništenju namjernim činom. Stoljećima je trošni monumentum bio simbol konačne prolaznosti svake ljudske veličine i svake zemaljske posmrtne slave. Dugo je to, kao što je poznato, bila jedna od glavnih tema post-antičkog pjesništva: „Passan vostre grandezze e vostre pompe, passan le signorie, passano i regni, / Ogni cosa mortal Tempo interrompe“ (Prolaze vaše veličine i vaše raskoši, prolaze gospodstva, prolaze kraljevstva / svaku smrtnu stvar Vrijeme prekida), oglasio se Petrarca pred ruševinama antičkog Rima.[15]Usp. navod kod W. Rehma, Europäische Romdichtung, München 1960., 2. izdanje, str. 75. Emocionalni potencijal koji izvorno pripada pojmu monumentum još se snažnije očituje u procesima koji dovode do rušenja spomenika. Rimski damnatio memoriae uključivao je i zatiranje svih vidljivih i materijalnih tragova sjećanja. Imena na natpisima i kovanicama bila su istrugana, a kipovi srušeni.[16]Za damnatio memoriae usp. F. Vittinghoff, Der Staatsfeind in der römischen Kaiserzeit. Untersuchungen zur Damnatio Memoriae, Berlin 1936. Da takva damnatio memoriae, kada je vođena ideološkom mržnjom, može srušiti i čitave palače, svjedočilo se 1950. godine tijekom zbivanja oko miniranja Berlinskog dvorca (Berliner Schloss). „Simbol potpunog propadanja one feudalističke i imperijalističke moći koja ga je nekoć dala podići“ – tako je to tada formulirao namjenski osnovan „znanstveni aktiv“ – Dvorac je sravnjen sa zemljom, ali je ipak i dalje ostao unutar čarobnog kruga izvornog značenja pojma monumentum.[17]Usp. o tome: Das Berliner Schloß und sein Untergang. Ein Bildbericht über die zerstörten Berliner Kulturdenkmäler. Im Auftrage des Bundesministeriums für gesamtdeutsche Fragen, uredio K. … Continue reading Jer nekadašnji portal IV kraljevskog dvorca ubrzo je ponovno ugrađen u zgradu Državnog vijeća nove Republike – sada kao Portal Karla Liebknechta, memorijal i temeljni spomenik proglašenja prve socijalističke republike, i to još uvijek posve u smislu onog starog: „Omnia monumenta dicuntur quae faciunt alicuius rei recordationem“ (Sve što tvori sjećanje na neku stvar naziva se spomenicima).[18]Usp. Waltraud Volk, Berlin, Hauptstadt der DDR, Berlin 1971., str. 119, gdje stoji: „Portal je 1950. godine spašen iz uništenog Berlinskog gradskog dvorca te ga je prije ugradnje u zgradu … Continue reading U ovom slučaju primjerno postaje jasno kakvim je ideološkim napetostima monumentum izložen dok ga se shvaća doslovno. I povjesničara navodi na duboko razmišljanje kada danas u tom kontekstu ponovo čita hrabri prosvjed Ernsta Galla iz studenog 1950. godine. Zastrašujuća je tada spoznaja koliko je pozivanje na drugačije poimanje spomenika – na zazivanje umjetničkog spomenika dostojnog zaštite – u to vrijeme bilo nemoćno i bez ikakvog odjeka nasuprot toj ideološkoj damnatio memoriae. To se poimanje s plemenitom namjerom, ali ipak s kobnim estetičkim patosom, poziva na „tajnoviti život uobličene forme koji, isijavajući stvaralačku moć, u preobraženom obličju niče uvijek iznova“.[19]Usp. Das Berliner Schloß, nav. dj., bilj. 17, str. 8. Navod je u odnosu na izvorni tekst blago izmijenjen kako bi ostao razumljiv izvan konteksta. Tiskarska se boja na tim rečenicama još nije ni osušila, a u Berlinu su već aktivirane eksplozivne naprave. Držim da bi bila fundamentalna pogreška kada bi se ovaj slučaj htio neutralizirati tako što bi ga se proglasilo iznimnim. Iznimno u vezi s njim jest samo to što je bio tako spektakularan i što su se suprotstavljena stajališta sukobila tako otvoreno i drastično. Ako se zanemare ti zasebni aspekti, ovdje se razotkriva čitava problematika onog pojma spomenika koji je od 19. stoljeća stupio na scenu u znaku povijesti umjetnosti: njegova veličina, njegovo dostojanstvo, ali također – i nadasve – njegove granice i proturječnosti. Njemu se sada okrećemo.
Pođimo od jedne Goetheove misli koja se u literaturi o održavanju spomenika neprestano navodi sve do najnovijeg doba. Ona glasi: „Sva umjetnička djela kao takva pripadaju čitavom obrazovanom čovječanstvu, a njihovo je posjedovanje povezano s obvezom brige za njihovo očuvanje“.[20]Usp. npr. W. Bornheim zv. Schilling, Zum Recht der Denkmalpflege, u: Denkmalpflege in Rheinland-Pfalz XVI/XVII (1961./62.), str. 7 i dalje. Nikome tko snosi odgovornost za praktično održavanje spomenika neće se moći zamjeriti ako ovu rečenicu takoreći prisvoji „kao vječno važeći naslov za bavljenje spomenicima“.[21]Vgl. W. Bornheim zv. Schilling, Bewahren und Gestalten. Enge und Weite des modernen Denkmalbegriffes, u: Deutsche Kunst und Denkmalpflege 24 (1966) str. 9. No i povjesničaru koji treba govoriti o pojmu spomenika morat će se priznati da ovu Goetheovu misao uzima nešto preciznije pod povećalo i koristi je za razmišljanja koja upućuju u drugom smjeru. Održavanje spomenika općenito se, i zasigurno ne bez razloga, drži plodom romantizma i historicizma, što god se pod ovim potonjim podrazumijevalo. S druge strane, pitanje koji su poticaji prosvjetiteljske misli ušli u održavanje spomenika gotovo se uopće ne postavlja, iako bi se tu možda krila prigoda da se pokaže kako održavanje spomenika tijekom svoje povijesti nipošto nije bilo samo restaurativni fenomen. Kada izdavač Propyläena u gore navedenoj rečenici dovodi „umjetnička djela“ i „čitavo obrazovano čovječanstvo“ u odnos posjedovanja te tom odnosu pridružuje obvezu očuvanja, tada on ta umjetnička djela nema pred očima kao povijesnu pojavu, već – posve u smislu 18. stoljeća – kao odgojnu i moralnu silu koja čovjeka ne treba na nešto podsjećati, nego ga treba obrazovati. Drugim riječima: on spomenike umjetnosti ne promatra retrospektivno kao povjesničar, već kao uzore, kao potencijale i modele koji djeluju prema budućnosti. Samo jedna rečenica iz uvoda u Propyläen može nam prizvati u sjećanje taj suodnos. Tamo se, u odnosu na vrhunsko umjetničko djelo, kaže: „Savršenim ne možemo raspolagati i upravljati kako hoćemo; prisiljeni smo mu se predati kako bismo od njega nanovo dobili sebe same, ali uzvišene i poboljšane“.[22]J. W. Goethe, Sämtliche Werke, Propyläen-Ausgabe sv. 11, str. 39.
No, ovdje dotičemo problematiku koja je pojam umjetničkog spomenika – koji je, usput budi rečeno, već i u samom kovanju riječi tvorevina s Janusovim likom – opterećivala od samog početka i koja se od njega vjerojatno nikada neće moći potpuno odvojiti. Teoretičari održavanja spomenika na prijelazu stoljeća – predvođeni Georgom Dehiom i Aloisom Rieglom – tu su problematiku već jasno uočili i pristupili joj u polemici usmjerenoj praksi. Potrebno ih je ovdje ponovno ukratko prizvati u sjećanje, sada s veće vremenske udaljenosti i s promijenjenog stajališta. Koliko god je točna i višestruko dokaziva tvrdnja da je održavanje spomenika 19. stoljeća – od Schinkela do Schäfera i Tornowa – stajalo u znaku historicizma, toliko je s druge strane nužno osvijestiti da je namjera tog historicističkog očuvanja spomenika bila održati prisutnima uzore, modele i exempla koji su trebali ne samo očuvati umjetničko djelovanje ili domoljubni osjećaj, već u aktivnom smislu utjecati na njih, poticati ih i poboljšavati. Ta predodžba – da umjetnički spomenik nije samo isprava iz prošlosti niti samo povijesnoumjetnički dokument, već da u sebi nosi odgojnu poruku – ušla je u novo, historicističko održavanje spomenika kao naslijeđe stare idealističke estetike i pedagoške prakse umjetničkih akademija, pretvorivši je u građansko-domoljubnu obrazovnu zadaću prvoga reda. Ona joj je podarila onaj zadivljujući optimistični zamah kojim spomenike stare umjetnosti nije samo konzervirala, nego ih je čistila, razotkrivala i upotpunjavala. Kao dokaz ovog suodnosa dovoljno je navesti odlomak iz one slavne spomenice koju je Schinkel 17. kolovoza 1815. uputio pruskom Ministarstvu unutarnjih poslova u vezi s održavanjem spomenika. Tamo stoji: „Vrednovanje našeg nacionalnog blaga, pokrenuto na taj način diljem domovine i u potpunosti provedeno, bilo bi možda najljepši spomenik koji bi sadašnje vrijeme moglo podići samome sebi, osobito ako bi se još težilo tome da se s tim pothvatom poveže organiziranje umjetničkih škola u pokrajinama; one ne bi bile samo poučavane iz te ustanove, nego bi se u njima istovremeno stvorio tako lijep duh da bi se preko njih, obrnuto, ponovo moglo djelovati na usavršavanje same ustanove“.[23]Schinkelova spomenica tiskana je u izvacima u jednom članku objavljenom bez navođenja autora, Zur Geschichte der Denkmalpflege in Preußen, u: Die Denkmalpflege III (1901.), str. 6 i dalje. Ovdje … Continue reading Ovdje je suodnos između održavanja spomenika i umjetničko-domoljubnog odgoja izrečen posve jasno. Sada zapravo jedva da treba naglašavati kako su svi povijesni i društveni uvjeti, koji su bili temelj tog uzvišenog i oduševljenog građansko-domoljubnog poimanja održavanja spomenika, još tijekom 19. stoljeća podlegli procesu raspadanja; a procesi raspadanja, kao što je poznato, nisu povratni. to je više Baconovo geslo „Znanje je moć“[24]Pogledati F. Bacon, The advancement of Learning, ur. G. W. Kitchin, London 1954, str. 57. ovladavalo duhovnim životom tog doba, to je više presušivala društvena snaga oblikovanja koja je Goetheovoj predodžbi o „obrazovanom čovječanstvu“ nekoć doista bila svojstvena. A uspon egzaktnih znanosti sve je više potiskivao sve povijesno u drugi plan, ili još gore, izgnao ga je u muzealnost. Godine 1873./74. Nietzsche je sarkastično zapisao: „Činjenica da je nešto ostarjelo sada rađa zahtjev da ono mora biti besmrtno“ te predstavnicima, kako se izražava, „monumentalne povijesti umjetnika“ dobacuje prezrivu rečenicu: „oni u svakom slučaju postupaju kao da im je krilatica: pustite mrtve da pokapaju žive“.[25]F. Nietzsche, Gesammelte Werke, Musarionausgabe sv. VI, str. 254 i str. 249 i dalje. No nadasve – a to je u našem suodnosu najvažnije – industrijski je način proizvodnje sve više izjedao normativnu poziciju starih umjetničkih djela te ju je naposljetku doveo do apsurda. Duga rasprava o stilu završava koncem stoljeća, kako za arhitekturu tako i za umjetnički obrt, oproštajem od povijesti. Henry van de Velde piše: „Dovoljno je oponašati i kopirati – govorili su naši učitelji“, a na drugom mjestu u istim spisima o Novom stilu: „Postoji li danas doista još ijedan čovjek koji ima doticaj s današnjim, tj. s modernim životom, a koji bi mogao žaliti za nestankom stupova, zabata, karijatida, konzola, tornjeva, kruništa i puškarnica, te cijele ornamentalne krame cvjetnih ukrasa i girlandi, urna i obeliska, maski i mitskih životinja?“[26]H. van de Velde, Vom neuen Stil, Leipzig 1907, str. 36 i 56. Sada stari umjetnički spomenici konačno prestaju biti ponosni uzori i postaju tek puki svjedoci povijesnoumjetničke prošlosti. Za održavanje spomenika ovo je trenutak krize, ali i duboko presudne prekretnice koja obećava nove nade. Odgovornost za umjetničke spomenike sve se više izmiče iz domene sudioništva oduševljenih domoljuba; oni se oduzimaju iz ruku arhitekata koji ih žele čistiti i upotpunjavati, a njihovi gotovo jedini čuvari otada postaju stručnjaci za povijest umjetnosti. U svom carskom govoru iz 1905. godine, Dehio je o zaštiti spomenika 19. stoljeća rekao da je mogla nastati i tako se odvijati „jer je javno mnijenje, u nejasnoći oko prave naravi spomenika, zapalo u zabludu da se ovdje radi o zadaći za umjetnike, dok on zapravo bitno leži u području povijesno-kritičkog mišljenja“ te potom postavlja poznato novo načelo: „Konzervirati, a ne restaurirati“.[27]G. Dehio, Kunsthistorische Aufsätze, München/Berlin 1914, str. 179 i dalje. Svi znamo koliko stručnog rada na održavanju spomenika ne bi bilo moguće ostvariti bez uvođenja ovog zlatnog pravila. No, osvijestimo također i to da povjesničar umjetnosti Dehio kao poticaj za održavanje spomenika može navesti još samo: „Njezin je krajnji poticaj poštovanje prema povijesnoj egzistenciji kao takvoj“.[28]Usp. Dehio, op. cit. bilj. 27, str. 267. Nacionalne motivacije koje Dehio povrh toga navodi, ovdje se mogu izostaviti. One ne čine izvornost njegovih izlaganja. Polemika protiv tog dijela Dehiovih … Continue reading Veza između estetskog odgoja i starih umjetničkih spomenika raskinuta je oko 1900. godine rađanjem modernog održavanja spomenika. To je bila cijena koju je trebalo platiti za pretvaranje održavanja spomenika u znanost i njezinu povijesnoumjetničku specijalizaciju. Riegl je to izrazio još daleko kategoričnije nego Dehio. „Prema starijem mišljenju“, piše on, „umjetničko djelo posjeduje umjetničku vrijednost u onoj mjeri u kojoj odgovara zahtjevima tobožnje objektivne estetike, koja nikada dosad nije bila besprijekorno formulirana; prema novijem mišljenju, umjetnička se vrijednost nekog spomenika mjeri time koliko on izlazi ususret zahtjevima modernog umjetničkog htijenja (Kunstwollen)“; a zatim dosljedno i kategorički određuje: „iz pojma spomenika nju (tj. umjetničku vrijednost) treba izlučiti“.[29]A. Riegl, Gesammelte Aufsätze, Augsburg / Wien 1924, str. 147 i dalje. Ono što preostaje jest još samo „starosna vrijednost“ (Alterswert). Prije nego što nastavimo, potrebno je izvući zaključak iz ovog osvrta. Na Goetheovu misao „Sva umjetnička djela kao takva pripadaju obrazovanom čovječanstvu, a njihovo posjedovanje povezano je s obvezom brige za njihovo očuvanje“ otada se može pozivati još samo s punom sviješću o povijesnoj distanci koja nas od nje dijeli. U suprotnom, pozivanje na umjetnost i predaju prijeti izopačenjem u dekoraciju koja u praksi nije nimalo bezopasna. „Estetička crkva“,[30]Pojam „estetička crkva“ koristio je H. Schrade za muzeje umjetnosti s početka 19. stoljeća. Usp. o tome H. Sedlmayr, Verlust der Mitte, Salzburg 1958., str. 31. u kojoj je ta lijepa rečenica imala svoju punu valjanost, postala je ruševinom još tijekom 19. stoljeća, a oko 1900. godine – prigodom istodobnog nastanka moderne umjetnosti i moderne njege spomenika – ona je u velikoj mjeri uklonjena. Pripadajuća zajednica „obrazovanog čovječanstva“ već se odavno rasplinula u općoj javnosti. No pođimo dalje, kako bismo se napokon približili trenutnoj krizi, ugroženosti i preobrazbi pojma spomenika. Pojmu spomenika koji su povjesničari umjetnosti oko 1900. godine uveli i omeđili u znaku znanosti, kao idejni model – pretjerano rečeno – u temelju je ležala povijesna isprava. I dalje, naravno, određenu ulogu igraju sentimentalno-romantična i idealistička obrazloženja te se pribjegava domoljublju i ljubavi prema zavičaju. Prvenstveno se, međutim, otada radi o sljedećem: materijalna svjedočanstva prošlosti – i to kako ona koja se konvencionalno nazivaju umjetničkim djelima, tako i druga koja se drže dokumentima povijesti naseljavanja i proizvodnje – trebaju se za budućnost i potomstvo, takoreći, arhivirati. Pri izvršavanju te prvotne zadaće treba, prema mogućnosti, isključiti nadopunjujuću maštu, jer bi ona pokvarila ispravu ili dokument na sličan način na koji u jezičnoj odnosno književnoj predaji loš prijepis kvari izvorni tekst. Stoga valja „konzervirati, a ne restaurirati“. Time je održavanje spomenika uhvatilo priključak s dobom egzaktnih znanosti i postalo primijenjena povijesna disciplina. Njezini inventari posjeduju nešto od pomnosti kritičkog izdanja isprava, a njezina se konzervatorska djelatnost, mutatis mutandis, približava onoj arhivista; kao što je rečeno, mutatis mutandis i uz sva nužna ograničenja. Ondje gdje se mora braniti od diletantskih zahvata stvaralaca i ljubitelja, konzervator se sada s razlogom može kao stručnjak pozivati na svoje stručno znanje: „Nitko ne može bolje prosuditi što umjetničko djelo i spomenik znače i kakva mu vrednovanja pripadaju, od samog konzervatora“.[31]W. Bornheim zv. Schilling u: Deutsche Kunst und Denkmalpflege 18 (1970.), str. 19. Slične tvrdnje utemeljene na stvarnoj kompetenciji pronalaze se od početka stoljeća neprestano u relevantnim stručnim časopisima. Rad na održavanju spomenika u posljednjim je desetljećima pozitivno pokazao što primjena ovih načela može postići za konzerviranje i inventariziranje spomenika, čak i ako u stvarnosti ni teorija ni praksa nisu ispale tako besprijekorne kao što sam ih ja ovdje apstrahirao. Također, ova će načela i dalje ostati neograničeno na snazi kao način postupanja pri konzerviranju brojnih starih spomenika arhitekture. S razine koju je primijenjena povijesna znanost jednom dosegla, odavde više nema nekažnjenog puta natrag. Ali zašto je sada pojam spomenika, koji je svemu tome ležao u temelju i koji je naizgled bio tako uvjerljivo definiran, u posljednjih deset godina zapao u krizu, i to, kako bih želio pretpostaviti, u krizu same svoje biti? Vjerojatno bismo si previše olakšali stvar kada bismo na to odgovorili da su se preduvjeti znanstveno-konzervatorskog održavanja spomenika – ili, drugačije rečeno: tradicionalni povijesnoumjetnički pojam spomenika – slomili pod naglo poraslim pritiskom ekonomije i prometa te pod neočekivanim prirastom novih objekata. Djelomice je to jamačno točno i ispravno. Ali ipak se moramo zapitati nema li ta kriza još dublje korijene. Ono što ću sada iznijeti neka bude izrečeno s oprezom i uz saznanje da svako takvo razmatranje složene procese previše eksponira i pojednostavljuje. Tako reći predznanstvena zaštita spomenika prošloga stoljeća, koja se nalazila u savezu s historicističkom arhitekturom, u znatnoj je mjeri još imala značaj goleme javne zadaće – komunalne ili državne – sa širokim odjekom, a nosio ju je domoljubno-odgojni pokret i snažna potreba za reprezentacijom. Novo znanstveno održavanje spomenika pak moralo je neizbježno – poput same povijesne znanosti, poput znanstvene povijesti umjetnosti – krenuti putem specijalističke djelatnosti; a kao što u međuvremenu znamo iz mnogih područja rada, specijalizacija uvijek znači određeno potiskivanje pitanja o smislu, jer se služba samoj stvari i uredno obavljanje postavljene zadaće guraju u prvi plan i počinju voditi vlastiti život. Poticaj se uzima zdravo za gotovo; to da je on možda postao upitan, pri specijalističkom djelovanju uglavnom više uopće ne ulazi u vidokrug ili se to dogodi vrlo kasno. Održavanje spomenika moglo je držati tu poziciju sve dok je njegova aktivnost bila usmjerena na relativno ograničen isječak javnog prostora i dok je ovdje operiralo u strogo omeđenom polju s ograničenim sukobima – politički govoreći: u jednoj kulturnoj unutarnjoj zoni, koju su rado povjeravali konzervatorima čak i oni, dapače upravo oni, koji bi inače svjedočanstva povijesti kao i umjetnosti bez puno krzmanja žrtvovali na oltarima svojih realnosti. No, rezultati koji su se još mogli postići s takve pozicije postajali su sve upitniji: najkasnije od šezdesetih godina spomenici koje je održavanje spomenika s jednako toliko ljubavi koliko i stručnosti konzerviralo i popisivalo, počeli su tonuti u sjenu onih turobno tupavih, nehumanih i neurbanih građevina koje se u našim gradovima brzo i masovno ne uobličuju niti formiraju, već se samo još kalkuliraju te potom postavljaju poput gomila lošeg ambalažnog materijala. Nastala su groteskna i sablasna otuđenja: St. Maria Ablaß u Kölnu, ta sićušna gotička crkvica usred čudovišnog krajolika nebodera. Ono što se nastojalo očuvati kao idila izvrgnulo se u gotovo neizdrživo svetogrđe – u prizor koji može utjerati strah u kosti. Najkasnije na ovome mjestu bjelodanim postaje sav jad specijalističkog duha, jedne specijalizirane povijesti umjetnosti i na povijesti umjetnosti specijalizirane zaštite spomenika. Poziv na proširenje pojma spomenika, na zaštitu cjelina (Ensembleschutz), nastoji taj jad otkloniti novim načinima djelovanja. Njezina je nužnost nedvojbena. No ne postavlja li se prije toga pitanje o smislu? Ne moramo li se, suočeni s takvim devastacijama, zapitati: je li održavanje spomenika kao dokumentacija povijesti arhitekture i umjetnosti ovdje uopće išta više od nevažne stručne razonode, u kojoj se stvarna namjera – očuvano svjedočanstvo iz povijesti – skrućuje u apsurdni preparat? I ne moramo li se tada posve iz temelja zapitati o smislu našeg djelovanja, i to u situaciji kakvu nisu morali podnositi ni Goethe, ni Schinkel, ni Dehio, ni Riegl? Ne moramo li očuvanje sjećanja uopće utemeljiti iznova, i to ne samo za našu znanost, ne samo za našu sliku povijesti, nego za ljude i građane koji će očuvanje sjećanja koja mogu pojmiti možda sa zahvalnošću prihvatiti, dok bi pred spomenicima kao dokumentiranom poviješću umjetnosti ostali bespomoćni i vjerojatno bi morali pribjeći zanemarivanju? Daljnja, konkretnija razmatranja sada se mogu iznijeti samo ako se referiramo na pojedinačne zone sukoba u kojima se očuvanje spomenika, u kojima se očuvanje sjećanja, mora prakticirati danas i sutra. To se ovdje nužno može dogoditi samo letimično i skicozno, i to na odabranim primjerima.
Primjer I: očuvani, uništeni, izobličeni i otuđeni grad. Započet ćemo izvješćem s jedne nedavno proživljene sjednice. Jedan vodeći lokalni političar, pravnik, postavlja povjesničarima i konzervatorima ironično sudbonosno pitanje: „Dakle, dobro razumijem da bi ovdje cijeli grad trebao biti spomenik?“ Na potvrdan odgovor uslijedila je jednako ironična replika koja je glasila otprilike ovako: „Pa da, u vašim je očima onda vjerojatno i cijela zemlja spomenik“. Također, ovaj lokalni političar može se razići iz kruga svojih sugovornika u utješnoj izvjesnosti da će robne kuće poput Hortena i Kaufhofa, otvaranje novih radnih mjesta i prometne trase već same po sebi razotkriti i uništiti tu utopiju totalnog monumentalizma kao puko sanjarenje profesionalnih ljubitelja starina. Mi specijalisti bismo se pak trebali čuvati toga da ovog sugovornika, kojega treba shvatiti vrlo ozbiljno, proglasimo tabuom tako što ćemo ga, takoreći, oholo odložiti u spis pod kategoriju neukosti. Pouka njegova pitanja vjerojatno je u tome što nam plastično predočava: primijenjen na grad kao cjelinu, tradicionalni, takoreći dokumentarni pojam spomenika biva nedostatan. Zadaća očuvanja ovdje se mora iznova utemeljiti i, nadasve, na nov način učiniti razumljivom onima kojih se to tiče, odnosno pogođenim građanima. Ono što povijesno istraživanje može ustanoviti o povijesnom gradu – primjerice, četvrti sa skladištima iz kasnog srednjeg vijeka u specifičnim regionalnim formama ili nakupine tipičnih kožarskih kuća iz 16. stoljeća na karakterističnom položaju uz riječni rukavac – za pripremu očuvanja grada doduše je neizostavno, ali isprva ostaje tek pozitivistička indikacija za čisto muzejsko očuvanje. Kao poticaj za očuvanje, takve čisto povijesne konstatacije – kada je riječ o čitavim gradskim četvrtima – imaju ograničeno značenje već i stoga što se od sugrađana ne može tek tako očekivati da, umjesto da stanuju, preuzmu ulogu statista u antikvarijatu. Čak i estetsko obrazloženje za konzerviranje čitavih gradskih četvrti ima važnost koju zasigurno ne treba podcijeniti, ali je ona ipak ograničena – i to čak i onda kada je putem informativne ili semantičke raščlambe naizgled racionalizirana i kvantificirana. Ako se ovo estetsko obrazloženje uzdigne u prvenstvenu motivaciju za očuvanje čitavih gradskih četvrti, lako se javlja prigovor da se ovdje estetska senzibilizacija previše naglašava u odnosu na cjelokupno iskustvo stanovanja, rada i slobodnog vremena u gradu. U praksi to može dovesti do rezultata koji su doduše ljupki, ali sa stajališta održavanja spomenika upitni; primjerice, do onih osvježavanja pročelja koja tada vise poput ljetnih zastavica ispred zgrada nalik damama koje su u međuvremenu poprilično ostarjele. Ovdje se zaboravlja da šminka, kao što je poznato, ne konzervira. Estetsko obrazloženje za očuvanje gradskih četvrti ostaje, dakle, čak i kada se poziva na Barthesa, Bensea ili Eca, bliže tradicionalnom pojmu umjetnosti nego što to samo želi priznati, a pred konkretnom zadaćom ono se razvodnjava. Stoga se vjerojatno mora motivirati na sasvim drugačiji način. Tek kada se gradska četvrt shvati kao sveobuhvatan sustav uobličenih društvenih odnosa – kao raščlanjena struktura privremeno prikrivenih, ali latentno i dalje djelujućih uputa i znakova u kojoj se određena, nezamjenjiva društvena iskustva mogu ili očuvati ili revitalizirati (poput susjedstva, ukorjenjivanja, osjećaja doma uz kvartovski kafić i trgovinu na idućem uglu, a potom, u napetosti spram toga, veliki trg, javnost profanih monumentalnih zgrada i crkava) – tek tada se takozvani „gradski spomenik“ može osloboditi dokumentarne ukočenosti i pretvoriti u aktivirajuće, urbano sjećanje. I naše geslo tada više ne bi glasilo, kako to želi krilatica Europske godine spomenika, „Budućnost za našu prošlost“ – jer to bi i dalje bio onaj stari historicizam – nego obrnuto: samo je uz očuvanu prošlost moguća i urbana budućnost. Pokretač konzerviranja više ne bi bio arhiviranje dokumenta, već aktiviranje ponude koju grad, uobličen tijekom povijesti, nudi svojem današnjem stanovniku. Konzerviranje bi postalo posredovanje, a ne samo očuvanje povijesnih svjedočanstava. Praktično bi to značilo: učiniti stare gradske četvrti nastanjivima za današnje stanovnike, uz poznavanje njihovih ugaslih povijesnih funkcija, ali koristeći njihov sustav znamenja. To bi bio program koji bi se neprestano morao suprotstavljati nehumanom pritisku tehnokracije na promjene, kao i administracijama koje su fiksirane isključivo na ekonomiju. Takvo socijalno osviješteno očuvanje moralo bi prihvatiti da se sugrađani – a osobito oni socijalno najugroženiji među njima – ne mogu jednostavno getoizirati u muzejima formi stanovanja iz prošlosti, ako su životni uvjeti ondje nezdravi, nehigijenski ili na bilo koji drugi način neprihvatljivi. Prigovor koji se katkad doista iznosi – kako je to, eto, stoljećima bilo tako – čak bismo i mi povjesničari umjetnosti, i to upravo u znaku očuvanja gradova usmjerenog budućnosti, trebali odbaciti kao naprosto neukusan. To bi bila zadaća na čijem bi rješenju održavanje spomenika moralo raditi ili surađivati s arhitektima i planerima, ali i sa socijalnim službama i medicinom u našim ugroženim, a velikim dijelom već sravnjenim gradovima. Ovdje bi se zahtijevala otvorenost i fleksibilnost u mjeri kakvu nam dokumentarističko stajalište i očuvanje vrhunskih umjetničkih djela nikada nisu nalagali – otvorenost i za promjenu, pa čak i za žrtvovanje starog ondje gdje je ono, iz razvidnih urbanih razloga, nezaobilazno. No, prekinimo ovdje, jer se takvi postulati već odavno iznose na mnogim mjestima i već tu i tamo počinju utjecati na praksu. Stanje se, dakle, mijenja. No samo ako nastavimo koračati u tom smjeru, postoji prilika da ono maloprije citirano ironično pitanje: „pa zar bi cijeli grad trebao postati spomenik?“, jednog dana utihne; jer bi tada ono, naime, svjedočilo o nerazumijevanju jedne društvene potrebe. Alternativa – svijet stanovanja pod povijesnoumjetničkim staklenim zvonom – zapravo nije vrijedna ni komentara; jer ona sjećanje u našim gradovima ne može očuvati upravo zato što ga ne ispunjava nikakvom porukom sutrašnjici. „Poštovanje prema povijesnoj egzistenciji kao takvoj“, da još jednom citiram Dehia, u zonama sukoba naših gradova više nije uvjerljivo kao poticaj za očuvanje. Na njegovo bi mjesto morala stupiti konzervatorska praksa koja povijesnu formu posreduje na novi, društveni način.
Skupina primjera II: nove vrste spomenika i pomaknute vremenske granice. Pitanje o vrstama spomenika koje treba očuvati kao sjećanja na prošlo ljudsko djelovanje ili kao svjedočanstva prošlih običaja postavlja se iznova, i to opet zato što su se promijenili poticaji. Ove se promjene mogu s lakoćom imenovati ili barem pokazati na simptomima. Jezgra tradicionalnog, apsolutnog pojma umjetnosti je erodirala; njezina metafizička ili ontološka uzdizanja postala su nevjerodostojna. Granice između visoke umjetnosti i pučke umjetnosti, umjetnosti i trivijalnog, umjetnosti i kiča, izvornika i reprodukcije iščezavaju. Istraživanje povijesti arhitekture ukinulo je strogu podjelu na kolibu i palaču. Podsjećam samo na Forsterovu raspravu Povratak farmi. Pučka arhitektura i renesansna vila u časopisu Architectura iz 1974.[32]K. W. Forster, Back to the Farm, u: Architectura 1974, str. 1 i dalje. Ove promjene povratno djeluju na konzervatorsku praksu i, barem djelomice, rastaču hijerarhiju objekata koje treba štititi. Potrebno je, međutim, upozoriti na ideologizaciju tog procesa. Ikonoklastički skok na glavu, koji dosadašnji poredak važnosti spomenika želi jednostavno izvrnuti, nije bio ništa drugo doli dokaz negativne fiksiranosti na zastarjele predodžbe. Zdrav razum uči da glavni kolodvor u Frankfurtu nije samo veći od obližnje pružne stražarnice, nego je i semantički gušći te, kao uobličena društvena struktura, neusporedivo sadržajniji. iz toga naprosto proizlaze činjenično utemeljene preferencije pri konzerviranju i inventariziranju, s kojima bi se trebalo pomiriti. Važnije je, međutim, to da ovo ukidanje hijerarhije – kakvo je vrlo odlučno zahtijevao Roland Günther u radu „Sjaj i bijeda inventarizacije“ – daje plodonosne poticaje za preobrazbu i proširenje pojma spomenika.[33]R. Günther, Glanz und Elend der Inventarisation, u: Deutsche Kunst und Denkmalpflege 18 (1970) str. 109 i dalje. Pritom ponovo treba unaprijed postaviti ogradu: naravno da je konzervator-povjesničar umjetnosti, koji se navodno brinuo samo za katedralu, utvrdu i dvorac, legenda koja nikada nije odgovarala zbilji. Svi mi to znamo: upravo su najstariji inventari, osim palača, bilježili i – recimo to tako – barem one „bolje“ među kolibama. Usprkos tome, važna zasluga zahtjeva za ukidanjem hijerarhije jest u tome što je on izoštrio pogled za skupine objekata koje su se dotad malo cijenile ili bile posve isključene. To vrijedi od skromnijih stambenih četvrti starijih gradova, preko radničkih naselja, pa sve do višekatnih stambenih zgrada (Mietskaserne). Ovamo pripada i cijeli korpus očuvanja gospodarskih zgrada i ranih industrijskih postrojenja. Ni to opet nije posve novo, jer je održavanje spomenika i ranije među svoje objekte pod zaštitom ubrajalo klaonice, žitnice, lučke dizalice, vjetrenjače i augsburško socijalno naselje Fuggerei. Djelomice se, dakle, radi samo o pomicanju vremenske granice, pri čemu se iste skupine objekata sada uzimaju ozbiljno kao povijesna svjedočanstva i čuvaju čak i onda kada potječu iz razdoblja nakon industrijske revolucije. Opisanim proširenjem održavanje spomenika u osnovi čini nešto što je samorazumljivo. Ono se prilagođava promijenjenoj slici povijesti. Istraživački rad povijesnih znanosti danas se također više ne koncentrira isključivo na činove takozvane „visoke politike“, nego sve više obuhvaća gospodarsku i socijalnu povijest. Faktično očuvanje svjedočanstava iz prošlosti putem zaštite spomenika mora, sukladno tome, također obuhvatiti i te „slojeve“; želi li ostati iskreno prema povijesti, ono mora očuvati i socijalne razlike i socijalne napetosti u vidljivom sjećanju. Pritom treba zahtijevati činjenično osiguranje tragova. Obrada dosad takoreći zapostavljenih skupina objekata u puki agitacijski materijal za retrospektivnu društvenu kritiku ne bi udovoljila takvom zahtjevu. Nužnost integriranja dosad podcijenjenih skupina spomenika, međutim, stoji izvan svake sumnje. Često spominjana zaštita cjelina, primjerice, tek tada prestaje konzervirati samo fotogenične gradske siluete i dobiva socijalno-povijesnu dimenziju.
Pomicanja vremenske granice. Ovdje ću se ograničiti na problem: 19. stoljeće. Promijenjeno stajalište prema povijesnoj arhitekturi između kraja klasicizma i bidermajera te osvita moderne kvantitativno je neizmjerno povećao zadaće održavanja spomenika. Kao nakon puknuća brane, prema njoj se valjaju čitave bujice novih objekata koje sada ne treba samo zaštititi, nego i popisivati, dapače, vrednovati i prosuđivati. I što je najgore: kućna ljekarna klasične povijesti umjetnosti ne nudi recepte za ovu dijagnostiku koja je iznenada postala nužna, jer su joj pacijenti do donedavno vrijedili kao otpad povijesti. Tako se trenutno opaža jedno shizofreno stanje. Praksa konzerviranja historicističkih građevina uzima maha i barem kod dijela javnosti nailazi na iznenađujuće živahan, dapače euforičan odjek. Znanost reagira pretežno pozitivističkim evidentiranjem, obradom materijala sve do često zabrinjavajućih pretjerivanja. No, u pozadini vlada često loše prikrivena zbunjenost. U svakom slučaju, više nije up to date biti protiv toga i ne sudjelovati u ovoj potpunoj renesansi pompoznog doba. Ovaj pragmatizam nije bezopasan. On previše olakšava stvar onima koji ponovno probuđeno sjećanje na arhitekturu Utemeljiteljskog doba žele optužiti za udobni oportunizam: primjerice, kao „privid umjesto bitka“, ili kako već glase te ontologizirajuće osuđujuće presude. Zasad je teško pokazati izlaz odavde. Motivacije za naklonost koju danas osjećamo prema onim građevinama iz razdoblja ‘Belle époque’, koje su se još prije dva do tri desetljeća držale arhitektonskom kramom, donekle su prepoznatljive. Dopustite mi da ponovno započnem jednim prisjećanjem. Jedan urbanist nedavno je mlađim kolegama prigovorio otprilike sljedeće: „Ne mogu baš shvatiti da se vi, sa svojim političkim stajalištima, zauzimate baš za velegradsku arhitekturu Utemeljiteljskog doba“. Ovo je prijekorno stajalište, dakako, počivalo na nesporazumu. Ono naime previđa da u temelju ushita i zalaganja za građevine naših pradjedova ne leži samo čežnja, nego i prosvjed. Kada je u Münchenu prije dvije godine srušena jedna kuća u formi Jugendstila, mladi su ljudi jarkim bojama oslikali ornamente jedinog preostalog zida te ga potom ispisali agresivnim parolama. Posljednji ulomak jednog pročelja s kraja stoljeća služi tako kao estetska gesta političke optužbe – to je, prema mojem mišljenju, itekako simptomatičan proces. Pritom najprije treba uočiti naglašenu signalizaciju: ornament više nije zločin. – No iz toga proizlazi još nekoliko razmišljanja koja bih ovdje ponovno želio iznijeti samo kao hipoteze. Ako je točno da su stvarni pokretač raznih prosvjednih pokreta od šezdesetih godina bili odbacivanje autoriteta doživljenih kao zastarjeli te – što je odlučnije – pobuna protiv monotonih prisila društva koje samo još „funkcionira“, tada je bilo gotovo neizbježno da ti pokreti u arhitekturi razdoblja ‘Belle époque’ ili ‘viktorijanskog doba’ otkriju obećanje sreće jednog protu-sjećanja kojem prijeti uništenje. I to upravo zato što ta arhitektura – i jedino ona – sa sobom još nosi privid raznolikosti i formalne privlačnosti, a da pritom više ne pokazuje onu vladarsku pozu kojom stariji „monument“ od promatrača zahtijeva pokornost ili retrospektivno strahopoštovanje. Drugim riječima: ponovno otkrivena arhitektura 19. stoljeća još posjeduje dio potonule ljepote prohujalih vremena, ali s njome se lakše živi nego s uzvišenošću starijih katedrala, dvoraca i palača. Na tome počiva njezina privlačnost i, kako se čini, njezino iznenadno aktualno značenje. Zbog toga je ona ponovno postala živo sjećanje, ona pobuđuje produktivne i, nadasve, užitkom ispunjene osjećaje; stoga njezino očuvanje upravo mladi, prosvjednici, zahtijevaju često tako strastveno, pa čak i uz upotrebu sile. Ona je najzavodljiviji primjer relativno demokratizirane ljepote, lako dostupnog i neopterećenog luksuza koji povijest arhitekture može ponuditi.
Održavanje spomenika, koje uopće ne može drugačije nego udovoljiti tom novom zahtjevu za očuvanjem arhitekture Utemeljiteljskog doba – što u međuvremenu već posvuda i čini – time se nalazi ne samo pred proširenjem, nego iznova i pred strukturnom promjenom svoje zadaće. Ona pred sobom nalazi materijal sjećanja koji samo još djelomice odgovara starom pojmu „monumentum“. Arhitektura Utemeljiteljskog doba više se, naime, ne podudara u potpunosti sa staromodnom predodžbom o povijesnoj i umjetničkoj jedinstvenosti; ona se dapače uvelike odupire svim višim i apsolutnim zahtjevima. Njezin značaj dokumenta često je upitan i prividan. Zahtijeva li se njezino očuvanje pozivanjem na pojedine umjetnike i umjetničke škole, stilsku uzornost ili vrijeme nastanka koji nalažu poštovanje, to u mnogim slučajevima ima u sebi nešto čudno neprimjereno. Kategorije iz navodnog herojskog doba predindustrijske povijesti arhitekture tada samo prikrivaju stvarni motiv da se očuva ta raskoš Utemeljiteljskog doba. Ta je želja mnogo više povezana sa živom žudnjom za sjećanjem, s težnjom za srećom, ali i sa strahovima i fiksacijama današnjeg gradskog stanovništva, nego s nalogom punim strahopoštovanja o očuvanju ‘spomenika predaka’ (monumenta majorum) ili vječno prisutnih, velikih umjetničkih spomenika. Ovdje smisla i izgleda ima samo ono održavanje spomenika koje tajne i otvorene želje građana učini svojom vlastitom zadaćom. Ili izraženo negativno: arhivirati sva djela viših građevinskih savjetnika 19. stoljeća kao dokumente povijesti umjetnosti i arhitekture bio bi teško opravdan pothvat koji bi uistinu doveo samo do slonovskog napuhivanja pojma spomenika zarobljenog u prošlosti. Stvarna zadaća leži drugdje: ponovo treba aktivirati ponudu koju ostaci arhitekture Utemeljiteljskog doba nude gradu sutrašnjice, kako Märkisches Viertel ili Neuperlach ne bi postali jedina dimenzija urbane budućnosti. I ovdje se konzervativna želja za očuvanjem stapa s prosvjedom koji se predstavlja kao progresivan, a u osnovi je ipak tako često romantičarsko-rusoovski.
Posljednja skupina primjera: pojam spomenika i pojam izvornika. Ona definicija izvornika, čijim su se bitnim svojstvima držale izvornost, jedinstvenost i, dakle, neponovljivost, čini se da u svijesti suvremenika sve više gubi na apsolutnoj valjanosti. U pretpostavke i povijest tog djelomičnog rastakanja pojma izvornika kakav je bio na snazi otprilike od sredine 18. stoljeća ovdje nećemo ulaziti. Naznačena promjena, međutim, ne može ostaviti ni pojam spomenika netaknutim te utoliko ona pripada temi o kojoj je ovdje riječ. Samo jedan primjer: pri konzerviranju arhitekture 19. stoljeća, konzervatorska praksa – kao što smo vidjeli – nailazi na materijal koji, sa svojim brojnim gomilanjima, zamjenama i ponavljanjima motiva, pred zahtjevom za izvornošću i jedinstvenošću ne bi mogao opstati, ili bi to mogao tek uvjetno. Naprotiv, trivijaliziranje riznice motiva preuzetih iz povijesti pripada upravo novim, modernim i produktivnim crtama te arhitekture. Ovdje se, dakle, u jednom suvremenom području konzervatorske prakse relativizira kako pojam monumentum, tako i pojam izvornika kao isprave. Trebalo bi se zapitati ostaju li ostala područja rada održavanja spomenika netaknuta takvim iskustvom ili bi i ovdje moglo biti određenih posljedica. I o tome samo nekoliko razmatranja: dokle god je monumentum bio ono apsolutno jedinstveno, on se mogao samo konzervirati ili izbrisati kasnijom poviješću. To je etos, ali i usud, koji predodžba o izvornosti nameće spomeniku i održavanju spomenika. Pitanje kako se ta obveza odrazila u situaciji nakon 1945. godine – pred licem razrušenih spomenika, pred licem povijesti izbrisane bombama – počinje nas zaokupljati upravo u sadašnjosti. Istraživanje ponovne izgradnje nakon Drugoga svjetskog rata karakteristično započinje upravo od trenutka kada imamo poljuljan pojam spomenika. O rezultatima se još ne može govoriti. No, potiče na razmišljanje činjenica da se rekonstrukcijska rješenja – od Goetheove kuće, preko minhenske Rezidencije i Prinzipalmarkta u Münsteru, da o poljskim gradovima i ruskim dvorcima uopće i ne govorimo – danas ocjenjuju pozitivnije nego vjerojatno još prije desetljeća. Ondje gdje patetično uzdizanje izvornika postaje upitno otkriva se da se znakovi i sjećanja iz prošlosti mogu prizvati, ponovno dozvati i u području vidljivog. Shvatite me ispravno: u praksi će kopija spomenika uvijek ostati rijedak izuzetak, ali patos koji je odbacuje kao apsolutno neistinitu danas zvuči šuplje i više muzejski nego 1950. godine. Mogućnost reprodukcije u nama više ne izaziva jezu. I to pripada jednom promijenjenom pojmu spomenika koji je usmjeren urbanoj budućnosti. Čak i preko promišljenog i začuđujuće fleksibilnog izlaganja Friedricha Mielkea iz 1961. godine – mislim naravno na njegov esej: Izvornik i znanstveni pojam spomenika – danas će se moći iskoračiti u smjeru snažnije integrirajućih predodžbi.[34]F. Mielke, Das Original und der wissenschaftliche Denkmalbegriff, u: Deutsche Kunst und Denkmalpflege 19 (1961) str. 1 i dalje.
No privedimo ovo napokon kraju. Vjerojatno ništa od onoga što se ovdje moglo reći nije novo. Riječ o mogućnosti reprodukcije danas ne vrijedi samo za spomenike, nego i za misli i predavanja. Oni kojih se to tiče – govornici, ali nažalost i slušatelji – moraju se pomiriti s tim stanjem. Također, ovdje je bilo riječi samo o zonama sukoba, što je proizlazilo iz zadane teme. Postoje mnoge zadaće održavanja spomenika u kojima starije predodžbe i načini rada ostaju upotrebljivi te u kojima stari pojam umjetnosti i dalje stoji na raspolaganju kao netaknuti argument. Meni se uopće čini da naša situacija više ne omogućuje rad s jednim monolitnim pojmom spomenika, nego zahtijeva pluralizam pojmova, kao i načina rada. I još posljednje: sva ovdje iznesena razmatranja ostaju bezvrijedna ako se prioriteti koji trenutno vladaju urbanim prostorom iznova ne urede i ne podrede novim vrijednosnim predodžbama. Nije, naime, tako da je ona turobna arhitektura, koju smo posljednjih desetljeća postavljali uz stare spomenike i u krajolik, bila samo izraz nedostatka stvaralačke mašte. Takvo bi gledište pobrkalo izvanjski izgled te arhitekture s uzrocima njegove bijede. Ne, razlozi leže sasvim drugdje. Još 1917. godine u jednom regionalnom izvješću o New Yorku i njegovoj okolici stajalo je: „Dok se raniji plan nekada zadovoljavao time da bude plemenit projekt, moderni plan teži tome da se kvalificira kao produktivan dio ekonomske mašinerije“ („Where the early plan was once content to be a noble design, the modern plan aspires to qualify as a productive piece of economic machinery“).[35]Navedeno prema G. Albers, Entwicklungslinien im Städtebau. Ideen, Thesen, Aussagen 1875–1945. Texte und Interpretationen, Düsseldorf 197S, str. 41. Teško da se može jasnije izreći u čemu i danas leži uzrok te bijede. Sve dok čisto kvantificirajuća analiza iskoristivosti ostaje vodeća misao planiranja, to može rezultirati samo arhitekturom koja je semantički nijema, koja ništa ne izražava niti predstavlja, ništa ne posreduje, nego je tek materijalizirano funkcioniranje. Taj je rezultat, međutim, uvijek nesumjerljiv s preživjelom arhitekturom prošlosti, i to ne samo zato što su forme neusporedive, nego zato što su starije građevine uvijek tvorile i sustav znakova unutar Civitas. Ono što je strašno u lošoj modernoj arhitekturi nije samo njezino formalno, nego i njezino društveno i semantičko osiromašenje; upravo je zato ona tako nepomirljiva s onim naslijeđenim te staro u novome više ne pronalazi željeni odjek. Prošlost, međutim, ne možemo samo štititi i čuvati; ona se mora nastaviti živjeti, inače će se skameniti u muzejski fragment unutar amorfne okoline. „Proširenje pojma spomenika“, dakle, ne smije biti jedini cilj. Puko povećanje unutarnjih muzejskih zona nije dostatan koncept za prenošenje vidljivih svjedočanstava povijesti u budućnost. Na ovome mjestu postaje vidljivo da zadaća očuvanja sjećanja seže daleko izvan kompetencija povjesničara umjetnosti i konzervatora, arhitekata i urbanista te da bi morala obvezati cijelu našu zajednicu – i to ozbiljno obvezati, a ne samo na riječima, ne samo u prigodnim govorima i ne samo u Godini spomenika. Od nas sadašnja situacija u svakom slučaju zahtijeva osjećaj odgovornosti i spremnost na djelovanje koja nadilazi svaku usku specijalizaciju. To se zahtijeva u službi ne samo proširenog, nego socijalno osviještenog i urbanog pojma spomenika, usmjerenog budućnosti građana i javne stvari – budućnosti koja nije brutalno odsječena od svakog sjećanja. I tako onaj na početku spomenuti umjetnik, koji pun straha u malenim kuglama nastoji zadržati barem tragove svoje prošlosti što mu izmiče, s obzirom na sjećanja ugrožena sa svih strana, ipak ostaje svojevrsna simbolička figura. No dopustite mi da zaključim dodajući još ovo: tko god dolazi iz tihe zavjetrine istraživačke ustanove kako bi konzervatorima govorio o zaštiti spomenika, osjeća se pomalo ovako: on samo priča, a „posao obavljaju drugi“.[36]Ovdje se koristim naslovom knjige H. Schelskyja, Die Arbeit tun die anderen. Klassenkampf und Priesterherrschaft der Intellektuellen, Opladen 1974., koji, međutim, ima drugačiji cilj. Stoga vam želim zahvaliti na strpljenju kojim ste me saslušali.
References
| ↑1 | Izvorno objavljeno pod naslovom Erweiterung des Denkmalbegriffs? u Deutsche Kunst und Denkmalpflege, 1975, 117–130. |
|---|---|
| ↑2 | Tekst Christiana Boltanskog u katalogu Documenta 5, Kassel 1972, 16.9. |
| ↑3 | Za pojam „individualnih mitologija“ usp., između ostalog, katalog Documente iz 1972., str. 16. |
| ↑4 | Usp. također naslov izložbe Spurensicherung. Archäologie und Erinnerung (Osiguranje tragova. Arheologija i sjećanje), Kunstverein Hamburg, od 6. travnja do 19. svibnja 1974. |
| ↑5 | Za Veritas filia Temporis vidi Aul Gelije, Noctes Atticae XII.11/7. |
| ↑6 | Ovdje koristim slobodnu varijaciju poznatog naslova knjige, usp. A. Weber, Abschied von der bisherigen Geschichte, Bern 1946. |
| ↑7 | J. C. Orellius, M. Tullii Ciceronis opera, sv. V. 2, Zürich 1833, 391/3 i dalje. |
| ↑8 | Usp. podatak kod: K. E. George, Lateinisch-Deutsches Wörterbuch, Hannover/Leipzig 1918, sv. 2, stupac 1001. |
| ↑9 | Eneida, VIII.356. |
| ↑10 | Usp. navod mjesta kod Cicerona u: George, nav. dj., bilj. 8, stupac 1001. |
| ↑11 | Horacije, Carmina 3/30/1. |
| ↑12 | Usp. o tome vrlo informativan članak „Monumento“ autora R. Assunta u: Enciclopedia Universale dell‘Arte, Venezia/Roma 1963., sv. IX, stupci 623 i dalje, osobito stupac 627. |
| ↑13 | J. Frisius, Dictionarium latino-germanicum, Zürich 1574., str. 687 (ranija izdanja 1556. i 1568.). Ovdje citirano prema: Trübner, Deutsches Wörterbuch, Berlin 1939., sv. 3, str. 43. |
| ↑14 | J. H. Zedler, Grosses vollständiges Universal-Lexicon, Leipzig/Halle 1739., sv. 21, stupci 1430 i dalje. |
| ↑15 | Usp. navod kod W. Rehma, Europäische Romdichtung, München 1960., 2. izdanje, str. 75. |
| ↑16 | Za damnatio memoriae usp. F. Vittinghoff, Der Staatsfeind in der römischen Kaiserzeit. Untersuchungen zur Damnatio Memoriae, Berlin 1936. |
| ↑17 | Usp. o tome: Das Berliner Schloß und sein Untergang. Ein Bildbericht über die zerstörten Berliner Kulturdenkmäler. Im Auftrage des Bundesministeriums für gesamtdeutsche Fragen, uredio K. Rodemann, Berlin 1951., str. 15. |
| ↑18 | Usp. Waltraud Volk, Berlin, Hauptstadt der DDR, Berlin 1971., str. 119, gdje stoji: „Portal je 1950. godine spašen iz uništenog Berlinskog gradskog dvorca te ga je prije ugradnje u zgradu Državnog vijeća pažljivo restaurirala kiparska brigada narodnog poduzeća (VEB) Stuck und Naturstein“. Vidi također table 150, 151. |
| ↑19 | Usp. Das Berliner Schloß, nav. dj., bilj. 17, str. 8. Navod je u odnosu na izvorni tekst blago izmijenjen kako bi ostao razumljiv izvan konteksta. |
| ↑20 | Usp. npr. W. Bornheim zv. Schilling, Zum Recht der Denkmalpflege, u: Denkmalpflege in Rheinland-Pfalz XVI/XVII (1961./62.), str. 7 i dalje. |
| ↑21 | Vgl. W. Bornheim zv. Schilling, Bewahren und Gestalten. Enge und Weite des modernen Denkmalbegriffes, u: Deutsche Kunst und Denkmalpflege 24 (1966) str. 9. |
| ↑22 | J. W. Goethe, Sämtliche Werke, Propyläen-Ausgabe sv. 11, str. 39. |
| ↑23 | Schinkelova spomenica tiskana je u izvacima u jednom članku objavljenom bez navođenja autora, Zur Geschichte der Denkmalpflege in Preußen, u: Die Denkmalpflege III (1901.), str. 6 i dalje. Ovdje se navodi prema tom izvatku. |
| ↑24 | Pogledati F. Bacon, The advancement of Learning, ur. G. W. Kitchin, London 1954, str. 57. |
| ↑25 | F. Nietzsche, Gesammelte Werke, Musarionausgabe sv. VI, str. 254 i str. 249 i dalje. |
| ↑26 | H. van de Velde, Vom neuen Stil, Leipzig 1907, str. 36 i 56. |
| ↑27 | G. Dehio, Kunsthistorische Aufsätze, München/Berlin 1914, str. 179 i dalje. |
| ↑28 | Usp. Dehio, op. cit. bilj. 27, str. 267. Nacionalne motivacije koje Dehio povrh toga navodi, ovdje se mogu izostaviti. One ne čine izvornost njegovih izlaganja. Polemika protiv tog dijela Dehiovih nazora, kakva se povremeno susreće u novijim spisima o održavanju spomenika, prilično je bespredmetna spram fenomena koji je odavno postao povijesnim. Takav posthumni ostracizam u najboljem slučaju pridonosi zluradom osjećaju vlastite sveznalosti, ali ne služi nikakvoj dubljoj spoznaji. |
| ↑29 | A. Riegl, Gesammelte Aufsätze, Augsburg / Wien 1924, str. 147 i dalje. |
| ↑30 | Pojam „estetička crkva“ koristio je H. Schrade za muzeje umjetnosti s početka 19. stoljeća. Usp. o tome H. Sedlmayr, Verlust der Mitte, Salzburg 1958., str. 31. |
| ↑31 | W. Bornheim zv. Schilling u: Deutsche Kunst und Denkmalpflege 18 (1970.), str. 19. |
| ↑32 | K. W. Forster, Back to the Farm, u: Architectura 1974, str. 1 i dalje. |
| ↑33 | R. Günther, Glanz und Elend der Inventarisation, u: Deutsche Kunst und Denkmalpflege 18 (1970) str. 109 i dalje. |
| ↑34 | F. Mielke, Das Original und der wissenschaftliche Denkmalbegriff, u: Deutsche Kunst und Denkmalpflege 19 (1961) str. 1 i dalje. |
| ↑35 | Navedeno prema G. Albers, Entwicklungslinien im Städtebau. Ideen, Thesen, Aussagen 1875–1945. Texte und Interpretationen, Düsseldorf 197S, str. 41. |
| ↑36 | Ovdje se koristim naslovom knjige H. Schelskyja, Die Arbeit tun die anderen. Klassenkampf und Priesterherrschaft der Intellektuellen, Opladen 1974., koji, međutim, ima drugačiji cilj. |