References
↑1 | Izvorno objavljeno pod naslovom Wissenschaftler oder Künstler vor dem Denkmal? Anmerkungen zu Dehios Analyse der Rolle von Architekt und Kunsthistoriker in der Denkmalpflege, Deutsche Kunst und Denkmalpflege 50/2, 1992, 101-108. S njemačkoga prevela Jasenka Mirenić Bačić. |
---|---|
↑2 | Georg Dehio (1850-1932), njemački povjesničar umjetnosti i teoretičar konzerviranja. Od 1883. do 1892. predavao u Königsbergu, od 1892. do 1919. u Strassburgu. S Gustavom von Bezoldom od 1884. do 1899. objavljivao sveske Povijesti crkvene arhitekture Zapada, potom je, od 1905. do 1912, objavio pet svezaka Priručnika za njemačke umjetničke spomenike (koji su do danas poznati kao „Dehio“ i prenijeti su u žanru umjetničke topografije na druge krajeve Njemačke i Austrije). Poznat je i po djelu Povijest njemačke umjetnosti (1919-1925). Dehio je jedan od važnih srednjoeuropskih sveučilišnih profesora (pored Corneliusa Gurlitta, Paula Clemena, Aloisa Riegla i Maxa Dvořáka) koji su se uključili u raspravu o spomenicima ili u izravan rad državnih službi. Dehio je sudjelovao na Danima njege spomenika od prve manifestacije u Dresdenu 1900, a poznat je i po kratkom polemičkom spisu Što će biti s heidelberškim dvorcem? iz 1901. Više o njemu i njegovim suvremenicima vidjeti u antologiji Njega spomenika u Njemačkom Carstvu, Zagreb 2019. (Prim. M. Špikić). |
↑3 | Za hrvatski prijevod tog teksta usp. Georg Dehio, Što će biti s heidelberškim dvorcem?, Njega spomenika u Njemačkom Carstvu, prir. Marko Špikić, prev. Libuše Jirsak, Zagreb 2019, 31-42. (Prim. M. Špikić). |
↑4 | Georg Dehio-Alois Riegl, Konservieren nicht restaurieren. Streitschriften zur Denkmalpflege um 1900, prir. Marion Wohlleben, Braunschweig-Wiesbaden 1988, 36. Odatle i drugi navedeni pojmovi i odlomci, ukoliko nije drukčije navedeno. (Izvorna autorova bilješka). |
↑5 | Eugène-Emmanuel Viollet-le-Duc (1814-1879), francuski arhitekt, stilski restaurator, povjesničar i teoretičar arhitekture i restauriranja, jedna od ključnih osoba za proširenje stilskog restauriranja, zasnovanog na analogijama i hipotezama, protiv čega se okrenuo britanski pisac John Ruskin još 1840-ih godina. (Prim. M. Špikić). |
↑6 | Zanimanje za Dehiove tekstove o očuvanju kulturne baštine poraslo je 1980-ih godina, kada su se pojavile prve antologije njegovih spisa. Zahvaljujući njima, Dehio se vidi kao jedan od rodonačelnika konzerviranja u modernoj Njemačkoj. Peter Betthausen je 2000. objavio studiju Georg Dehio (1850–1932). 100 Jahre Handbuch der Deutschen Kunstdenkmäler, a 2004. monografiju Georg Dehio. Ein deutscher Kunsthistoriker. (Prim. M. Špikić). |
↑7 | „Pri tome u obzir dolazi samo arheološko i tehničko znanje, ne umjetnička vještina…“, isto. (Izvorna autorova bilješka). |
↑8 | To nikako nije uvijek bilo tako, ali gotovo općenito vrijedi za arhitekte Moderne, kod kojih se, misli se na Loosa ili Le Corbusiera, Dehiovo stajalište ponovno pojavljuje u polemičnoj formi. (Izvorna autorova bilješka). |
↑9 | Karl-Josef Schattner (1924-2012), njemački arhitekt. Od 1949. do 1953. studirao na Tehničkom sveučilištu u Münchenu kod Hansa Döllgasta. Od 1957. do 1972. bio je dijecezanski arhitekt u bavarskom gradiću Eichstättu, a od 1972. radi kao projektant za Katoličko sveučilište u tom gradu. Postao je međunarodno poznat po tim sveučilišnim radovima, očitujući senzibiltet prema postojećem arhitektonskom kontekstu. Usp. Wolfgang Stock (ur.) Bauherr Kirche: der Architekt Karljosef Schattner. Katalog zur Ausstellung Galerie der DG Deutsche Gesellschaft für christliche Kunst, München, vom … bis 7. August 2009 und weiteren Ausstellungen, München 2009. (Prim. M. Špikić). |
↑10 | Aurelio Galfetti (r. 1936), švicarski arhitekt. Od 1956. do 1960. studirao na ETH Zürich. Između 1962. i 1980. sudjeluje u radu Tičinske škole arhitekture (M. Botta, I. Gianola, F. Ruchat, L. Snozzi, I. Trumpy). Od 1981. do 2000. radio na restauriranju i dogradnji sklopa Castelgrande u gradu Bellinzona. (Prim. M. Špikić). |
↑11 | O toj radikalno znanstvenoj tendenciji usp. npr. Gert Thomas Mader, Aus- und Fortbildung von Architekten für Aufgaben der Denkmalpflege, u: Das Baudenkmal in der Hand der Architekten, Umgang mit historischer Bausubstanz, Schriftenreihe des Deutschen Nationalkomitees für Denkmalschutz, sv. 37, Bonn, bez godine (1988/89). Tu se povijest predstavlja kao da je priopćiva isključivo putem znanstvene analize materijalne supstancije. Pod tim fundamentalističkim zahtjevom trpi plauzibilnost ovdje propagiranih egzaktnih metoda istraživanja čije su konzekvence i dubina inače zadivljujuće. |
↑12 | U antropologiji su se, sve do našeg stoljeća, predmeti interesa proučavali, mjerili, klasificirali, interpretirali sa sličnom discipliniranom distancom – no nisu li nam o svijetu i vrijednosti „divljih“ barem isto tako mnogo priopćili umjetnici – slikari, pjesnici? (Izvorna autorova bilješka). |
↑13 | Hans Döllgast (1891-1974), njemački arhitekt i sveučilišni predavač. Od 1910. do 1914. studirao je na münchenskoj Visokoj tehničkoj školi arhitekturu. Od 1922. do 1926. surađivao s arhitektom Peterom Behrensom. Od 1929. predaje na Visokoj tehničkoj školi München (kasnije Tehničko sveučilište), gdje je umirovljen 1957. Nakon Drugoga svjetskog rata postao je poznat po kreativnim dogradnjama razorenih crkava i muzeja. Od 1945. do 1950. dograđuje Bonifacijevu crkvu, od 1946. do 1957. sudjeluje u rekonstruiranju münchenske Rezidencije a istodobno radi na gradskoj Staroj pinakoteci. Allerheiligen-Hofkirche je crkva izgrađena između 1826. i 1837. prema projektu Lea von Klenzea. Razorena u Drugom svjetskom ratu, izgubila je većinu uresa unutrašnjosti, pa se razmatrala i mogućnost potpunog rušenja ostataka. Döllgast je 1972. pripremio projekt popravka crkve. (Prim. M. Špikić). |
↑14 | Alterswert: kategorija koju u tekstu Moderni kult spomenika: njegova bit, njegov postanak uvodi 1903. austrijski povjesničar umjetnosti Alois Riegl. Usp. Riegl 2006: 351-411. (Prim. M. Špikić). |
↑15 | Egon Eiermann (1904-1970), njemački arhitekt, studirao na Visokoj tehničkoj školi u Berlinu kod Hansa Poelziga između 1923. i 1927. Nakon 1945. afirmirao se kao jedan od najvažnijih arhitekata Zapadne Njemačke. Pedesetih godina putovao u SAD, gdje je posjetio W. Gropiusa, M. Breuera i L. Miesa van der Rohea. Od 1947. predavao je na Visokoj tehničkoj školi u Karlsruheu. Pored novogradnji diljem Njemačke, proslavio se projektom popravka i dogradnje ruševne berlinske Gedächtniskirche između 1959. i 1962, sučelivši ruševinu historicističke crkve Franza Schwechtena iz 1890-ih i modernističku izgradnju. (Prim. M. Špikić). |
↑16 | Rudolf Schwarz (1897-1961), njemački arhitekt i profesor. Od 1914. do 1919. studirao arhitekturu na Tehničkom sveučilištu Berlin-Charlottenburg. Od 1919. do 1923. surađuje s Hansom Poelzigom na Akademiji umjetnosti u Berlinu. Od 1934. do 1940. samostalni projektant u Frankfurtu na Majni, Kölnu i Berlinu. Od 1946. i 1952. jedan od ključnih urbanista u obnovi razorenog Kölna. Poznat po reparaturama poznatih povijesnih spomenika: 1947-1948. Paulskirche u Frankfurtu na Majni, 1952-1955. dvorane Gürzenich u Kölnu i 1955. uređenje ruševine crkve sv. Albana u Kölnu sa statuama Käthe Kollwitz u interpretaciji Ewalda Mataréa i Josepha Beuysa. (Prim. M. Špikić). |
↑17 | Georg Dehio-Alois Riegl, Konservieren nicht restaurieren. Streitschriften zur Denkmalpflege um 1900, prir. Marion Wohlleben, Braunschweig-Wiesbaden 1988, 34-41 i Isto, 101. (Izvorna autorova bilješka). |
↑18 | Eginjani je skupni naziv za arhajske grčke statue porijeklom iz Afajina hrama u Egini, otoku unutar Saronskog arhipelaga, nasuprot Ateni. Statue potječu s hrama podignutog oko 510. pr. Kr. Na otoku se nalazila kovnica novca. Statue i hram su 1811. otkrili njemački i engleski istraživači. Tadašnji krunski knez Ludvig otkupio ih je 1812. i predao danskom kiparu i restauratoru Bertelu Thorvaldsenu da fragmente integrira. Nakon zahvata cjelovite su statue prenesene u Gliptoteku i do 1960-ih su bile cjelovite, a tada je odlučeno da se de-restauriraju i prezentiraju kao izvorno nađeni ulomci. (Prim. M. Špikić). |
↑19 | O Thorvaldsenovu radu usp. Marko Špikić, Konzerviranje europskih spomenika od 1800. do 1850. godine, Zagreb 2009, 70 i 95, a o de-restauriranju William J. Diebold, The Politics of Derestoration: The Aegina Pediments and the German Confrontation with the Past, Art Journal 54/2, 1995, 60-66. (Prim. M. Špikić). |
↑20 | Premda je u Ohlyjevom oslobađanju bio drugi povod. Usp. Kurt W. Forster, Monument/Memory and the Mortality of Architecture, Oppositions 25, 1982, 11-13. (Will misli na Dietera Ohlyja /1911-1979/, klasičnog arheologa i voditelja Gliptoteke 1965, kada je odlučeno da se, u skladu sa stanjem oštećenosti 1944. bombardirane Gliptoteke, i statue oslobode Thorvaldsenovih nadopuna). (Prim. M. Špikić). |
↑21 | O tome temeljno Antonio Hernandez, Gedanken zum Wissenschaftsverständnis des Bauhistorikers, Arcus 2, Wissenschaft, Zum Verständnis eines Begriffs, Köln 1988, 47-55 i, bliže praksi, Georg Mörsch, Erforschen und Erhalten oder: die Wissenschaftlichkeit der Denkmalpflege, u: Johannes Ramer (prir.) Bauforschung und Denkmalpflege, Stuttgart, 1987, 12-15. (Izvorna autorova bilješka). |
↑22 | Temeljno načelo formalne logike tvrdi da se iz Biti nikada ne može izvesti Trebati. U prijelazu od stručnog opisa i znanstvene analize do prijedloga za praktični postupak stalno pridolaze aksiomatski vrijednosni prijedlozi, recimo u obliku temeljnih etičkih načela. Umjesto da se skrivaju u nekom navodno znanstvenom izvodu valja ih razotkriti i utemeljiti (jer nisu dokazivi). (Izvorna autorova bilješka). |
↑23 | Raffael Rheinsberg (1943-2016), njemački umjetnik instalacija, radio s nađenim predmetima. (Prim. M. Špikić). |
↑24 | Ovo promišljanje podsjeća na Brandijevo definiranje pojma prepoznavanja kao preduvjeta restauriranja: „Međutim, poseban proizvod ljudske djelatnosti koji nazivamo umjetničkim djelom jest to što jest upravo zato što biva prepoznat u svijesti kao jedinstven i tek nakon tog osvješćivanja konačno izdvojen iz zajednice drugih proizvoda.“ Prevela Ana Vukadin. Usp. Cesare Brandi, Il restauro. Teoria e pratica, ur. Michele Cordaro, Roma 1999, 16. (Prim. M. Špikić). |
↑25 | Erwin Panofsky, Kunstgeschichte als geisteswissenschaftliche Disziplin, u: Sinn und Deutung in der bildenden Kunst, Köln 1975, 22. (Izvorna autorova bilješka). |
↑26 | Gregotti (r. 1927), talijanski arhitekt, urbanist i teoretičar arhitekture. Diplomirao 1952. na milanskoj Politehnici pa počinje raditi u uredu BBPR, u kojem Ernesta Nathana Rogersa (1909-1969) drži svojim mentorom. Od 1974. radi u vlastitom studiju Gregotti Associati. (Prim. M. Špikić). |
↑27 | Vittorio Gregotti, Il territorio dell’architettura, Milano, 1966. (Izvorna autorova bilješka). |
↑28 | O tome usp. utemeljeni i odmjereni prikaz Andreas Arnold, Naturwissenschaft und Denkmalpflege, Deutsche Kunst und Denkmalpflege 45/1, 1987, 2-11. (Izvorna autorova bilješka). |
↑29 | O ulozi Schinkela usp. Rita Mohr de Pérez, Die Anfänge der staatlichen Denkmalpflege in Preussen. Ermittlung und Erhaltung alterthümlicher Merkwürdigkeiten, Worms 2001. (Prim. M. Špikić). |
↑30 | Ako se arhitekti pred spomenikom često radije služe majstorskim uzorom, primjerice Scarpom, umjesto rezultatima istraživanja zgrade, tada se možda radi upravo o tome da djelo „majstora“ pomaže u problemu koji u praksi projektiranja leži s onu stranu znanstvene spoznaje. Onaj tko vjeruje da forma nekog nužnog zahvata može biti isključivo rezultat znanstvene analize, potiskuje te probleme. Budući da ih u praksi ipak ne može izbjeći, postaje zatočenikom formalnih klišea; njihova je lažna prinudnost pojačana i time što se uz nju ne smije pristati. O toj problematici usp. Denise Scott-Brown, On Architentural Formalism and Social Concern: A Discourse for Social Planners and Radical Chic Architects, Oppositions 5, 1976, 99-112. (Izvorna autorova bilješka). |
↑31 | Wolfgang Brönner (r. 1942.) je njemački povjesničar umjetnosti i konzervator, od 1999. predavač na Sveučilištu u Mainzu. Od 1991. do 2005. bio je pokrajinski konzervator za Porajnje i Falačku u Mainzu. (Prim. M. Špikić). |
↑32 | Wolfgang Brönner, Geschichte als Grundlage und Kategorie des heutigen Denkmalbegriffs, Die alte Stadt 13/4, 1986, 286-294, 284. (Izvorna autorova bilješka). |
↑33 | Otto Borst (1924-2001), njemački historičar, bavio se poviješću njemačkiih gradova i svakodnevice urbanog života. Borst je 1974. osnovao časopis Die alte Stadt, u kojem se mnogo raspravljalo i o konzervatorskoj problematici. (Prim. M. Špikić). |
↑34 | Otto Borst, Vom Nutzen und Nachteil der Denkmalpflege für das Leben, Die alte Stadt 15/1, 1988, 1-22, 7. (Izvorna autorova bilješka). |
↑35 | Alois Riegl (1858-1905), austrijski povjesničar umjetnosti, konzervator austrijskog Središnjeg povjerenstva za održavanje i proučavanje povijesnih i umjetničkih spomenika i teoretičar konzerviranja. Studirao povijest umjetnosti u Beču i postao jedan od glavnih predstavnika Bečke škole povijesti umjetnosti. Od 1886. bio je kustos Muzeja za umjetnost i industriju, gdje se bavio sagovima i tkaninama. Godine 1891. objavio je knjigu Sagovi starog Istoka, a dvije godine poslije knjigu Pitanja stila: temelji povijesti ornamenta. Od 1894. predaje na bečkom Sveučilištu baroknu umjetnost. U to je doba pripremio rukopis Historijske gramatike likovnih umjetnosti, a 1901. objavio je knjigu Kasnorimska umjetnička industrija. Godinu poslije objavio je studiju Nizozemski skupni portreti. Od 1902. aktivirao se u konzervatorskoj službi. U Središnjem povjerenstvu je, unutar drugog odjela, često putovao i obilazio spomenike, od Krakova do Splita, pa je bio aktivan i kao član Povjerenstva za Dioklecijanovu palaču, objavljujući i zasebno Izvješće kojim je htio zaštiti srednjovjekovne i novovjekovne spomenike od radoznalosti arheologa koji su od sredine 19. stoljeća htjeli ukloniti kasnije strukture. (Prim. M. Špikić). |
↑36 | Alois Riegl, Der moderne Denkmalkultus, sein Wesen und seine Entstehung, Beč 1903, u: Georg Dehio-Alois Riegl, Konservieren nicht restaurieren. Streitschriften zur Denkmalpflege um 1900, prir. Marion Wohlleben, Braunschweig-Wiesbaden 1988, 43-87, 47. Usp. i Rieglovu oštru kritiku Dehiova protuslovnog poznanstvenovljenja održavanja spomenika, u: Alois Riegl, Neue Strömungen in der Denkmalpflege, Beč 1905, pretisak u: Georg Dehio-Alois Riegl, Konservieren nicht restaurieren. Streitschriften zur Denkmalpflege um 1900, Braunschweig-Wiesbaden 1988, 104-119; ovdje 117 i dalje. (Izvorna autorova bilješka). |
↑37 | Hans Daucher, Künstlerisches und rationalisiertes Sehen, München 1967, 11. (Izvorna autorova bilješka). |
↑38 | Ta neprecizna tvrdnja može biti dopuštena u navedenom odnosu; naravno, poznato je da već analitičko promatranje mijenja predmet svojeg istraživanja, i to ne samo neizravno, time što utječe na njegovu recepciju, nego i izravno time što analiza svojim rezultatima djeluje na okvire postupanja. To sasvim osobito vrijedi za održavanje spomenika. (Izvorna autorova bilješka). |
↑39 | Sam je Dehio u praksi bio elastičan te se, uza svu vjernost temeljnim načelima zalagao i da se u pojedinom slučaju pored znanstvenih prihvate i druge motivacije. Usp. o tome Marion Wohlleben, Vorwort, u Georg Dehio-Alois Riegl, Konservieren nicht restaurieren. Streitschriften zur Denkmalpflege um 1900, Braunschweig-Wiesbaden 1988, 7-33, ovdje 13 i 17. (Izvorna autorova bilješka). |