Odnos održavanja spomenika prema duhovnom životu sadašnjice[1]Izvorno objavljeno kao stenogramski zapis pod naslovom Das Verhältnis der Denkmalpflege zum geistigen Leben der Gegenwart u Vierzehnter Tag für Denkmalpflege Münster i. W., 22. und 23. September … Continue reading
Hans Tietze
Štovane dame i gospodo!
Pribojavam se da su me riječi kojima se naš uvaženi gospodin predsjednik u svom jutrošnjem pozdravnom govoru osvrnuo na moj pogovor o konferenciji u Eisenachu, objavljen u časopisu Kunstchronik,[2]Usp. Hans Tietze, Nachwort zum Eisenacher Denkmaltag, Kunstchronik und Kunstmarkt 56/10, 3. prosinca 1920., 185-188. u vašim očima donekle žigosale kao crnu ovcu – kao prigovaratelja koji pruža široku i oštru oporbu ustanovi u kojoj i sam ima čast sudjelovati. Jesam li formalno otišao predaleko u izboru izraza koji je gospodin predsjednik prekorio, jesam li se pritom dao zavesti osobinom koju nažalost ne mogu poreći – da stvari rado nazivam onakvima kakvima mi se čine – o tome ne želim raspravljati. Sadržajno, pak, nipošto ne vjerujem da stojim tako sam, nipošto da sam osamljeni oponent, već štoviše imam dojam da mnogi od nas gaje želju da još jednom porazgovaraju i raščiste teorijske i načelne temelje našeg djelovanja. Ovu svoju pretpostavku ne mogu bolje dokazati nego ukazivanjem na činjenicu da se ovdje pojavljujem tek kao zamjena.
Na prošlogodišnjem Danu spomenika Max Dvořák je za ovogodišnju konferenciju najavio predavanje o odnosu održavanja spomenika prema duhovnim strujanjima sadašnjosti. Budući da danas, pokoravajući se osjećaju unutarnje dužnosti, stupam na mjesto svojega uvaženog prijatelja, tako iznenada istrgnutog iz naše sredine, na srce mi – na još jedan drugačiji način, kao i toliko puta tijekom ovih posljednjih mjeseci – teško pada sav golemi teret tog gubitka. Ja bih na neki način trebao zamijeniti Maxa Dvořáka, trebao bih prizvati njegove misli, opisati kako se ova tema – promišljana tijekom dugoga niza godina, iznova pokretana u teoriji i praksi – na koncu ocrtavala u tom bogatom duhu koji nikada nije mirovao.[3]Usp. Hans Tietze, Max Dvořák †, Kunstchronik und Kunstmarkt 56/23, 4. ožujka 1921., 441-444. Moram priznati da ja to ne mogu, budući da niti posjedujem detaljno znanje o Dvořákovim idejama u ovoj njihovoj posljednjoj i najzrelijoj verziji, niti imam moć i autoritet poput njega da bih mogao izgraditi takvu središnju temu iz samih njezinih duhovnih temelja. S kakvim bi samo majstorstvom on i iz ovog ulomka znao izvući cjelovitu sliku našeg vremena! No u jednome ipak osjećam pokojnika kao svjedoka u svojem pothvatu, i to u tome što mi se njegov vlastiti život i djelovanje čine najupečatljivijim svjedočanstvom onoga što držim najbitnijom snagom u duhovnom životu sadašnjice, i u čemu bi i Dvořák, da stoji ovdje, vidio zrcalo vrijednosti i bîti živog očuvanja spomenika. Jer iako ne poznajem njegove konkretne misli o ovoj temi, ipak iz gotovo dva desetljeća zajedničkog rada na mnogim područjima znam kakvo je mjerilo običavao primjenjivati na stvari.
Doduše, na prvi pogled čini se da je zadaća održavanja spomenika danas čisto negativna, naime spasiti što se spasiti dade; val materijalističkog svjetonazora koji se široko i nezadrživo valja prijeti odnijeti ono što smo svi mi ovdje desetljećima mukotrpno izgrađivali. Gospodarski slom razara tlo na kojem smo stajali, a divlje rasplamsana borba za sadašnjost uskraćuje prošlosti ono mjesto koje joj izboriti u našem životu i jest bio pravi smisao našeg djelovanja. Upravo se o gospodarskom položaju održavanja spomenika u Eisenachu iscrpno govorilo,[4]U Eisenachu je 23. i 24. rujna 1920. održano Treće zajedničko zasjedanje o održavanju spomenika i zaštiti zavičaja. Max Dvořák je 24. rujna sudjelovao u raspravi na temu Očuvanje i … Continue reading a o posljedicama koje iz njega proizlaze svestrano se promišljalo; nalog koji nam namiče njegova prisila mogu označiti riječima koje je Dvořák tada izrekao u istom kontekstu: „Duh pobjeđuje tvar“. On je mora pobijediti, ako uopće održavanje spomenika i Dani njege spomenika žele zadržati smisao i značenje.
Pojam kulta spomenika izrastao je, kao što svi znamo, prije otprilike stotinu godina iz misaonog svijeta romantizma; tijekom 19. stoljeća razvio se do znatnog značenja i višestrukog uobličenja, o čemu zapisnici s naših zasjedanja pružaju iznimno vrijedne priloge. U početku nestalna i varava, pretjerana i otuđena od života, poput uzbuđene duhovnosti iz koje je i ponikla, ova je misao kasnije pronašla samodisciplinu i primjenjivu formu; njezin je zanos discipliniran, njezino polje djelovanja uokvireno u čvrsta pravila, a njezina metoda, slikovito rečeno, izgrađena kao čvrsta i općevažeća. Održavanje spomenika postalo je kulturnim radom vođenim priznatim načelima. Ponavljam da je taj proces u velikoj mjeri zasluga Dana njege spomenika te da bi značilo ponovno pripovijedati njihovu povijest kada bih vas ukratko htio podsjetiti na koji je način iz jednog osjećajnog odnosa prema časnim ostacima prošlih kultura izrasla ugledna grana javne uprave. Sjeme romantizma veličanstveno je niknulo, izraslo je stasito stablo; no tko bi se usudio tvrditi da se njegovo korijenje, koje se spušta u tamu idejne potke, razvijalo u istoj mjeri u kojoj se njegova krošnja širila na svjetlu dana? Naše održavanje spomenika, kao i toliko toga drugog u našem kulturnom djelovanju, živjelo je od životnog izobilja; bili smo, slikovito rečeno, dovoljno bogati da si možemo priuštiti i ovaj duhovni ures postojanja. U okviru egzistencije koja se snažno očitovala u svim smjerovima činilo nam se poželjnim i potrebnim imati i održavanje spomenika, zajedno sa svim pripadajućim konzervatorima, zakonodavstvima, popisima i ukazima. Nemojte pogrešno shvatiti smisao mojih riječi, gospodo! Ništa mi nije dalje, niti mi može biti dalje, nego izricati kritiku na račun djelovanja ljudi koji su u prethodnom naraštaju održavanje spomenika pretvorili u dio jasne svrhovitosti.
Pitanje koje postavljam prije svega je ono je li pijetet prema spomenicima prošlosti, koji svi mi ovdje profesionalno njegujemo, uistinu tako duboko utkan u život šire javnosti da bi ga se – pri neizbježnom preispitivanju cjelokupne naše duhovne imovine – i dalje držalo životnom vrijednošću. Da se takvo preispitivanje zbiva, izvan je svake sumnje; ta nema nikoga među nama tko si, suočen s golemim slomovima koje smo proživjeli, nije i sam postavio osobno pitanje u kojoj je mjeri njegovo djelovanje još uvijek u skladu s cjelokupnim smislom postojanja. S posve drugačijom oštrinom i odlučnim gnjevom to pitanje postavlja naraštaj koji dolazi nakon nas, naraštaj kojem smo, više nego ikome, dužni položiti račun. To je smisao mojeg promišljanja o tome kako održavanje spomenika stoji u odnosu prema duhovnom životu sadašnjice.
Što je taj spomenik kojemu su posvećeni naš rad i naše težnje? To nije tek puko umjetničko djelo, jer se u njegovu imenu razvija djelić svečanosti iz pradavnih ljudskih dana, u njemu tamno tinja ostatak praznovjernog straha od prošlosti, koja kroz njega, vidljiva i opipljiva, zadire u sadašnjost. Spomenik je manje od umjetničkog djela, jer se njegova estetska vrijednost može svesti na nebitno; on je više od umjetničkog djela, jer uz njegove vrijednosti održava još i upečatljiv odnos s drugim životnim silama. Njegov dvostruki korijen od samog je početka bio vrlo jasno vidljiv; njegov je naziv u književnosti i zakonodavstvu oscilirao između umjetničkog spomenika i povijesnog spomenika, ili je pak, kao što je na primjer naše staro austrijsko Središnje povjerenstvo u svojem nazivu povezalo umjetničke i povijesne spomenike u jednu cjelinu. Spomenik, dakle, vuče korijene iz umjetnosti i povijesti; potonju čini živom, a prvu časnom te tako predstavlja vrijednost za sebe čiju posebnost i suprotnost u odnosu na čisto estetsku narav umjetničkog djela osjećamo sami po sebi. Ili bismo možda bolje rekli – osjećali smo sami po sebi? Jer ovaj kontrast vodi ravno u krizu našeg odnosa prema umjetničkom djelu, koja se može nazvati ključnim estetskim pitanjem našega vremena. To da od umjetničkog djela tražimo još nešto osim pukog estetskog zadovoljstva – ili, drukčije rečeno, da je pojam estetskog doživio proširenje koje u sebe uključuje mnogo toga što smo inače s velikom odlučnošću izbacivali iz ovog područja – to je umjetnički šibolet našega vremena, biljeg na kojemu se razilaze naraštaji. Novinarska borba između impresionizma i ekspresionizma, koja katkad prerasta u puko puškaranje riječima, kriza u povijesti umjetnosti, ponovno pokretanje pitanja sadržaja u estetici – sve su to simptomi iste pojave: to su pitanja i problemi koji su stari koliko i sama umjetnost i koji su već uzbuđivali i zaokupljali mnoge naraštaje. No ne vrijedi samo ovdje da su najstarija pitanja ujedno i vječno nova te da je za svako doba od presudne važnosti na koji zauzima stajalište prema tim vječno postavljanim pitanjima.
Duboka strastvenost kojom mladež danas od umjetnosti traži više i nešto drugo nego što je ona nudila njihovim očevima, daje njihovim književnim manifestima, njihovu odnosu prema staroj umjetnosti, u prvom redu njihovu vlastitom umjetničkom stvaralaštvu ono uzbuđujuće i – to valjda smijemo nadodati – za nas starije ujedno i ono problematično. Ono što mlada srca i umovi čeznutljivo traže nije umjetnost sama po sebi – ovdje mi se nehotice nameće stara, iznošena krilatica l’art pour l’art – nego je to, iza umjetnosti, neposredan odnos prema životu, to je izraz onih unutarnjih snaga koje osjećamo kao presudne sile našega postojanja. Umjetničkom djelu tako ponovno pritječe nešto što se od spomenika nikada nije ni odvojilo; nazivali to pijetetom, vjerom, sudbinom ili kako god već, to je u nekom obliku život i nije ograđeno onom bjelokosnom kulom koja omeđuje područje umjetnosti – u užem, danas više nedovoljnom smislu. Posljednje pitanje upućeno umjetničkom djelu ponovo postaje etičko pitanje, kao što je to s obzirom na spomenik oduvijek bio slučaj.
Ono što mi se, dakle, u prvom redu čini karakterističnim jest bliženje spomenika i umjetničkog djela; ono se ne zbiva samo proširenjem pojma umjetničkog djela, nego i ujednačavanjem s druge strane. Umjetničko djelo želi biti spomenik; istodobno, međutim, spomenik teži tome da bude neposredno umjetnički doživljen; asocijacije koje su igrale presudnu ulogu u njegovu biću znatno se smanjuju u usporedbi s čisto umjetničkom komponentom.
Dopustite mi da ovu postojeću suprotnost, koja se danas postupno ujednačava, formuliram još i drugačije: presudna vrijednost spomenika za netom proteklo vrijeme ležala je u tome što je on bio star, jer je u toj starosti – izloženoj u formi časnih tragova – bilo sadržano sve što je određivalo vidljiv odnos prema njemu; što god da je predstavljao u sadašnjosti, bio je svjedok prošlosti, nositelj raznolikih sjećanja, u formu pretvoren komadić minulog zbivanja. Ova vrijednost, koju je moj cijenjeni učitelj Alois Riegl kao starosnu vrijednost stavio u središte kulta spomenika, a koja je – drugačije formulirana – u poimanju njegova naraštaja uopće imala presudno značenje, za nas počinje gubiti na neposrednoj snazi. Čak i sam konzervator danas osjeća da je njegov entuzijazam prema predmetima koji su samo stari znatno splasnuo, a mladima koji dolaze nakon nas zanimanje za neko djelo samo zato što je staro posve je nerazumljivo. Stajalište pravog kramara, maničnog ljubitelja starina, u bilo kojem obliku, kojemu se miris starosti činio pravim začinom svakog predmeta, potpuno se preokrenulo. Danas za nas ovdje, a još više za one slično orijentirane koje pak ta nesvjesna suprotnost drži podalje od naših nastojanja, vrijede druge vrijednosti koje nisu izravno povezane sa samom starošću. Pogledajte samo u popularnu literaturu o umjetnosti našega vremena i vidjet ćete kakvo se strastveno zanimanje posvećuje djelima prostorno i vremenski udaljenih kultura; pogledajte kako se predhelenska i helensko-arhajska umjetnost, kako opori rani period gotike, kako strastveni patos baroka i čudesni, lutajući instinkt primitivnih plemena pozdravljaju kao izravno živa hrana, i spoznat ćete da vrijednost svih tih stvari nipošto ne čini to što su one stare, nego – ako se smijem izraziti paradoksalno – to što su mlade. U njima zanosi upravo svježa, neprolazna snaga, a ne stoljeća koja su preživjela; u neku ruku, to nije njihovo tijelo, koje je možda ostarjelo, nego njihova duša, koja je ostala prekrasno mlada, baš kao i onog davno minulog dana svojeg nastanka. Strujanja koja se u neodgovornom zanosu dnevne literature mogu razvijati još plahovitije, ali koja su pronašla i višestruk odjek u znanstvenoj povijesti umjetnosti, nisu ostavila netaknutim ni naše radom obvezano djelovanje. I mi danas mnogo toga doživljavamo kao puku ispunu, što nam je inače vrijedilo više – kao teret, a ne kao miraz prošlosti. Izvanjsko obilježje starosti, koje je kao objektivni kriterij moralo biti tako dobrodošlo pozitivizmu 19. stoljeća i upravnom aparatu održavanja spomenika, teži tome da ustupi mjesto unutarnjem obilježju izravne pripadnosti našem životu. Ne tiče nas se nešto zato što je staro, nego usprkos tome što je staro.
U tome leži izvjesna sličnost i izvjesna suprotnost s onim romantizmom iz kojeg je naše održavanje spomenika i izraslo. Kao i tada, staro i novo, prošlost i sadašnjost, umjetnost i život neposredno se u osjećaju stapaju u jedinstvo. No glavni je naglasak tada bio na onome što je prošlo: nakon bezuvjetnog štovanja klasične antike uslijedila je jednako tako bezuvjetna predanost naslijeđu nacionalne prošlosti, a njezina je osjećajna vrijednost bila toliko snažna da ju je uvukla u samo središte života. Ne samo da je staro u tome stajalo s potpunom bezbrižnošću, nego je i sadašnjost pronalazila čvršći oslonac u tome što se što je više moguće oslanjala na prošlost. Danas je predznak obrnut; prošlost vrijedi samo u onoj mjeri u kojoj izražava sadašnjost; nekada je moderna umjetnost morala izgledati što je više moguće povijesno, dok nam danas stara umjetnost vrijedi nešto samo ako nas navodi da zaboravimo kako je ona povijesna. Kolo sreće potpuno se okrenulo u tijeku ovoga stoljeća. U tom preokretu stajališta – čiju sam suprotnost s potpunom sviješću pokušao što je više moguće zaoštriti do antiteze – održavanje spomenika 19. stoljeća presudno je sudjelovalo, pa ono sada – kao što je to u svakodnevnom i duhovnom životu uostalom tako često slučaj – svoju najveću zahvalnost mora pronaći u tome što se novi naraštaj protiv njega buni. Ono je štovanje spomenika, koje je za romantizam bilo stvar uzvišene svečanosti, pretvorilo u svakodnevni posao i zazvalo prošlost da nam postane suputnik u postojanju; time je obavilo posao koji se ne može dovoljno visoko procijeniti, ali je i skinulo pobožnost sa spomenika te nam ga učinilo toliko bliskim da je on srastao s našom sadašnjicom. A budući da nam je u tolikoj mjeri postao sadašnjost, on nužno mora sudjelovati u velikom preispitivanju naše duhovne imovine, u kojemu se radi o unutarnjoj opravdanosti svake vrijednosti. Kao i od svake umjetnosti, i od spomenika zahtijevamo da nam nešto neposredno znači.
Približavanju umjetničkog djela spomeniku tako odgovara ne manje karakteristično približavanje u obrnutom smjeru. Umjetničko djelo oslobađa se iz uskog kruga estetskog zadovoljstva radi estetskog obogaćenja a istodobno se težište kulta spomenika pomiče iz etičkoga u estetsko. Ovo recipročno kretanje nije slučajnost, nego počiva na temelju jasno uočljive duhovne ekonomije: upravo zato što danas od umjetničkog djela zahtijevamo ono ispunjenje životnim vrijednostima, od spomenika u prvom redu možemo očekivati da on bude umjetničko djelo. Ovo novo stajalište moglo bi se karakterizirati i tako da se kaže kako naše održavanje spomenika prelazi iz ekstenzivne faze u intenzivnu. Svoje smo zanimanje za ostatke prošlosti nastojali proširiti toliko da je ono obuhvaćalo sve što je na svome čelu nosilo makar i kakav znak starosti. Unutar te goleme mase razlike u stupnjevima postale su prilično male, a pitanje kvalitete nije igralo presudnu ulogu pri njezinu vrednovanju. Danas smo, međutim, spremni svom snagom usmjeriti svoje zanimanje na ona djela koja neposredno dotiču naš životni osjećaj te isključivo u njima vidjeti spomenike koje je potrebno i važno njegovati, održavati i štititi od svake opasnosti. Vidljiva je analogija s istraživanjima u povijesti umjetnosti, koja iz epohe detaljnih problema prelaze u epohu velikih sinteza i koja zanimanje – dosad raspoređeno na prosječna ostvarenja svih vrsta i razdoblja – sada žele posvetiti isključivo velikim majstorima i vrhunskim postignućima; a razumljiva je i povezanost s gospodarskim razvitkom koji nas tjera da saberemo svoje snage kako bismo ih, tamo gdje su najpotrebnije, mogli primijeniti s potpunim uspjehom. Bogati se narod mogao opušteno rasipati na mnoštvo stvari, dok siromašni narod mora svu svoju snagu uložiti ondje gdje su u pitanju njegov ponos i njegovo duhovno bogatstvo. Kao što je za Njemačku u usponu pothvat poput izgradnje Kölnske katedrale bio životna zadaća, tako je za posrnulu Njemačku zadaća očuvati besprijekornima vrhunce svoje umjetničke kulture, pripadali oni prošlosti ili sadašnjosti. Ako se tada umjetnički cilj izgubio iza poticaja druge vrste, danas je obrnuto – to odgovara našem današnjem stajalištu prema kojem stvaralačku snagu našega naroda, sažetu u tim najvišim postignućima, doživljavamo kao istinski paladij koji treba štititi. Ovdje se ovo čisto teorijsko razmatranje prelijeva u područje etičkih zahtjeva. I održavanje spomenika mora se pridružiti onim silama koje žele sudjelovati u ponovnoj izgradnji našega života. Ono što nam ovdje i drugdje najviše treba jesu ciljevi – ciljevi koji se ne mogu postaviti dovoljno visoko. Ukazivati na njih i služiti im kao obrambeni bedem naša je prva dužnost. Spomenik nam više ne smije biti djelo koje je staro, nego djelo koje ponosno, pobjedonosno i živo stoji u našoj sadašnjici, a održavanje spomenika više ne smije biti dužna skrb za naslijeđene stvari, nego svjesni rad u službi duha. Jer samo nas ideja može spasiti od plime tvari koja prijeti onom najboljem u našem postojanju. (Buran pljesak.)
References
| ↑1 | Izvorno objavljeno kao stenogramski zapis pod naslovom Das Verhältnis der Denkmalpflege zum geistigen Leben der Gegenwart u Vierzehnter Tag für Denkmalpflege Münster i. W., 22. und 23. September 1921., Berlin: Wilhelm Ernst und Sohn, 1921., 55-60. |
|---|---|
| ↑2 | Usp. Hans Tietze, Nachwort zum Eisenacher Denkmaltag, Kunstchronik und Kunstmarkt 56/10, 3. prosinca 1920., 185-188. |
| ↑3 | Usp. Hans Tietze, Max Dvořák †, Kunstchronik und Kunstmarkt 56/23, 4. ožujka 1921., 441-444. |
| ↑4 | U Eisenachu je 23. i 24. rujna 1920. održano Treće zajedničko zasjedanje o održavanju spomenika i zaštiti zavičaja. Max Dvořák je 24. rujna sudjelovao u raspravi na temu Očuvanje i prenamjena bivših vlastelinskih dvoraca i vrtova s obzirom na održavanje spomenika i zaštitu zavičaja. |