Ruina, Ruine[1]Antoine-Chrysostome Quatremère de Quincy, Ruine, Ruines, u: Encyclopedie methodique. Architecture, Tome troisieme, Paris 1825, 312-313. S francuskoga prevela Sanja Šoštarić.
Antoine-Chrysostome Quatremère de Quincy
RUINA, RUINE im. ž. r.
Ova riječ u jednini i u svom uobičajenom značenju označava stanje propadanja i uništenja u kojem se spomenik nalazi ili koje spomeniku prijeti. Kažemo da nekoj građevini prijeti propadanje (ruine). Predviđamo skoro propadanje neke kuće. Ova se riječ ne koristi u jednini kada govorimo o završenom procesu propadanja. U tom slučaju uobičajenija je upotreba riječi u množini, zbog toga što to stanje uništenja koje predstavlja raspad svih dijelova građevine pruža bolju sliku stvarnosti kada je riječ u množini.
Tako ćemo reći da je neka nezgoda dovela do propadanja (ruine) neke građevine, a da na nekom mjestu vidimo ruine (ruines) te građevine.[2]Razlika između jednine i množine riječi ruine koju autor potanko objašnjava nije ista u francuskom i hrvatskom jeziku, pa smo bili prisiljeni njenu jedninu prevesti riječju propadanje, a … Continue reading
Ako se radi o brojnim ostacima[3]des restes. spomenika, ako govorimo o znatnim ostacima starih gradova čije tragove vrijeme još nije moglo izbrisati, koristimo množinu: reći ćemo primjerice ruine Palmire, ruine Splita, itd.[4]O Splitu je Quatremère de Quincy pisao u natuknici Spalatro u Dictionnaire historique d’architecture, 2. svezak, Pariz 1832, 487-489.
Isto ćemo reći i ako se radi o velikoj uništenoj građevini od koje su ostali značajni ili rasuti dijelovi. Tako kažemo: promatrati ruine Koloseja u Rimu, razgledavati ruine Partenona u Ateni.
Riječ ruina ili ruine, kao što vidimo, primjenjuje se dakle gotovo uvijek na stare spomenike. Premda se dodjeljuje ili se može dodijeliti i suvremenim ruinama, i to iz više razloga, ipak je sigurno da te ruine za umjetnost, i općenito, za sami razum, nemaju i ne mogu imati isti stupanj važnosti i zanimljivosti.[5]Quatremère de Quincy je 1825. još uvijek imao sigurnu, hegemonijsku poziciju u pitanjima ukusa, iako su se tih godina pojavili prvi istraživači srednjovjekovnih spomenika Normandije. Izostavio je … Continue reading Uz ruine antičkih spomenika veže se tisuću ideja, tisuću uspomena, tisuću osjećaja koje spomenici novijeg datuma ne mogu proizvesti. Zbog toga ruine kao da stareći dobivaju veće pravo na naše poštovanje, a stoga i na očuvanje.[6]leur conservation.
Ruine antičkih spomenika postale su za umjetnike predmetom proučavanja, istraživanja i oponašanja s dvije točke gledišta: jedna se tiče arhitekture, druga slikarstva.
Grčka arhitektura nadživjela je samu sebe i svoje autore mnogo manje zahvaljujući predaji, koja je dugo bila prekinuta, nego ruinama svojih spomenika u kojima su, u vrijeme preporoda umjetnosti, pronađeni primjerci koji su ponovo oživjeli i pravila stila i primitivne pojmove umjetnosti i postupke gradnje. Grčka arhitektura prodrla je do gotovo svih današnjih naroda samo zahvaljujući utjecaju činjeničnih dokaza sačuvanih u ruinama antike. Iz tih su ruina rođena sva najbitnija znanstvena djela u kojima su se svi najslavniji suvremeni arhitekti trudili ponovo spojiti nîti zaboravljenih običaja, ponovo pronaći pravila i duh proporcija. Pomoću tih ruina uspostavljene su paralele među raznim fragmentima redova, njihovim kapitelima, glavnim vijencima, osnovama i svim bočnim presjecima. Uz pomoć tih paralela ukus je uspio odrediti zlatnu sredinu između svih raznolikosti, koja za umjetnika ne postaje kruto mjerilo kojem se u svemu i uvijek mora podrediti, već jamstvo protiv odmaka koje razuzdana inventivnost može napraviti.
Osim toga, treba reći da je kritika antičke umjetnosti proučavane u ruinama u početku bila vrlo nepotpuna i to tako dugo dok su predmet i materija koje je proučavala bili samo do danas otkriveni ostaci rimskih djela i ostaci rimskih spomenika. Sam je slučaj odlučivao o njihovom nestajanju ili očuvanju i vjerovati je da su oni iz kasnijih godina zbog više razloga umakli potpunom uništenju. Međutim, antička je umjetnost, a naročito arhitektura, morala trajati osam do deset stoljeća i proširila se u sve dijelove Starog svijeta koji su tada bili poznati.
Prostranija polja ruina koje treba proučavati i uspoređivati napokon su se otvorila za istraživanja povijesti i teorije umjetnosti; uskoro je baklja kronologije osvijetlila predmete koji su do sada bili izmiješani i objedinjeni pod istim, svima zajedničkim imenima i došli smo do metodičnog klasificiranja po stoljećima, narodima i školama cijelog mnoštva djela koja su na sve strane izranjala iz ruina.
Putnici su počeli putovati po svim zemljama Starog svijeta. Južna Italija bila je svjedokom pojavljivanja ruina stare grčke arhitekture. U više hramova na Siciliji pojavljuje se stil koji su u određeno vrijeme preuzeli i slijedili Grci u dorskom redu. U Grčkoj je veći broj najljepših spomenika reproduciran; položaj gotovo svih grčkih gradova mogao se utvrditi po ruinama koje su od njih ostale. U Maloj Aziji koju su prešli uzduž i poprijeko otkriveni su ostaci njenih najslavnijih gradova i najveći broj spomenika jonskog reda.
Egipat, koji još uvijek uspravno stoji u svojim vječnim ruinama (ako tako možemo reći), omogućio je povijesnoj kritici da posegne u tri tisuće godina povijesti i upozna njegov nepromijenjeni stil i njegova jednolika djela. Revni putnici kročili su i iza Egipta, osvajali su udaljene zemlje koje su kasnije bile podređene njegovoj vladavini ili vladavini njegove umjetnosti. Na kraju je poznavanje njegovih ruina došlo sve do grada Meroe, to jest na nekoliko stotina milja iznad Katarakta.
Na sjeveru Italije i Europe potraga za antičkim ruinama nije bila manje živa ni manje plodna. Jezik i pismo stare Etrurije koji su postali čitljivi otkrili su nam tu zemlju koja je bila više-manje povezana s primitivnim umjetnostima Grčke i koja je širila svoje sjeme i kulturu u Rimu, koji je upravo nastajao. U Italiji ne postoji grad koji nije zaokupljen pronalaženjem svojih rodoslovnih imena u antičkim ruinama. Francuska je u južnim provincijama iskorištavala tlo još uvijek puno ostataka rimskog sjaja. I drugi narodi Europe revno su i s uživanjem iznosili iz zaborava još vidljiva svjedočanstva o premoći starog Rima i njegovih umjetnosti.
Svakog dana gledamo kako u novim zbirkama raste blago antičkih ruina i vjerojatno će uskoro usred tog mnoštva materijala (a ovdje govorim samo o arhitekturi) nedostajati čovjek koji će biti sposoban sagledati cjelinu i iz nje izvući djelo koje će istovremeno imati kronološku, povijesnu, teorijsku i didaktičku strukturu i koje će postati sveobuhvatni znanstveni rad o toj umjetnosti.
Rekli smo da su ruine antičke arhitekture imale poseban odnos sa slikarstvom.
Vrlo davno ostaci antičkih građevina pokretali su kist. Vidjeli smo u priči o Rafaelovu životu[7]Quatremère de Quincy je 1824. objavio studiju Histoire de la vie et des ouvrages de Raphael. da se ovaj veliki umjetnik, kako bi odgovorio na želje Leona X, nije potrudio da te ostatke restituira samo crtežom, već da ih je vjerojatno i naslikao, odnosno da je napravio ono što zovemo slikom ruina.[8]Odnos pape Leona X. Medici (pontifikat 1513-1521) i Rafaela stoljećima se razmatrao kao vrijeme utemeljenja državne službe za zaštitu spomenika, kako u papinskim kurijama do početka 19. … Continue reading
Kako se umjetnost pejzaža razvila i postala odvojeni žanr, teško je zamisliti da ruine, naročito u Rimu, gradu kojem slavne ruine daju osobit izgled kakav nijedan drugi kraj nema, nisu bile osobito zanimljive za maštu pejzažista. Ne znamo ni broja pejzažima koji su bili obogaćeni više ili manje slobodnim prikazima nekih antičkih ruina.
Ali ovom se žanru dogodilo ono što se dogodilo svakom od brojnih elemenata koje obuhvaća umjetnost pejzaža, koja je prvotno bila zabunom stavljana pod opći naziv historijsko slikarstvo koji, u biti, obuhvaća sve. Međutim, svaki dio te umjetnosti sadrži i mogućnost usavršavanja detalja, istraživanja metoda i izvedbe, pomnje i savršenosti koji na kraju dovode do njenog izdvajanja; i pejzaž je dobio slikare koji su bili samo pejzažisti.
Čini se da pejzaž obuhvaća cijelu prirodu, pa se uvode nove podjele i odvojeno se vježbaju posebni talenti nekih umjetnika. Tako slikanje voda i marina, slikanje životinja, slikanje cvijeća, slikanje građevina i ruina postaju odvojeni žanrovi.
Kada je u pitanju žanr ruina, treba reći da on osim talenta za oponašanje koji zahtijeva od umjetnika koji se drži slikarom, traži i točna znanja iz područja arhitekture. Nužno je da slikajući ostatke neke građevine slikar uoči i tlocrt koji je imala dok je bila cjelovita, njene proporcije i raspored, dojam koji ostavlja njena gradnja, vrste njenih presjeka, detalje njenih ukrasa. Neki su slikari uspjeli u tom žanru stvoriti tako vjerne slike spomenika da i samim arhitektima mogu biti korisne: jedan od njih je slavni Pannini,[9]Giovanni Paolo Pannini (1691-1765), slikar rimskih ruina. koji je nesumnjivo bio dobar arhitekt.
Postoji, osim toga, i umijeće izrade slika ruina s obzirom na ono što zovemo slikovitost,[10]pittoresque. umijeće točnog oponašanja učinaka svjetlosti na dijelovima ruina, reproduciranja tonova, oštećenja, itd. Ali to umijeće pripada samo području slikarstva.
Nećemo završiti natuknicu o ruinama a da ne kažemo još koju riječ o tome kako ih se koristi u nesimetričnom uređenju vrtova.
Kako ova vrsta vrtlarstva nastoji simulirati stvarnost same stvari koju oponaša i sebe drži suparnicom oponašanja, odnosno slikara pejzaža, oni koji oblikuju takve vrtove ponekad za mjesta s kojih se pruža najslikovitiji pogled na vrt biraju neki uzdignuti brežuljak na kojem se poput utvara dižu antičke ruine sastavljene od slomljenih stupova, razbacanog kamenja, komada srušenih zidova ili bilo kojih drugih fragmenata građevina.
Sklonost prema toj vrsti oponašanja, premda je isprazna i, možemo reći, sama po sebi bezazlena, nije propustila pridonijeti širenju jedne druge, opasnije sklonosti: umjesto da se ruine spomenika drže nezgodom, sa stajališta države, ili slučajnošću, sa stajališta slikarstva, drže se predmetima koji su neophodni za oponašanje. Zbog toga postoje ljubitelji ruina koji ne samo da bi se usprotivili uspostavljanju starog stanja građevina koje se mogu restaurirati već bi čak izazvali ili ubrzali njihovo rušenje kako bi u njima našli modele ruina.
Takve težnje naročito su prisutne u Rimu. Međutim, ako moramo brižno čuvati uništene građevine koje su dragocjene, bilo zbog fragmenata svoje arhitekture, bilo zbog sjećanja[11]les souvenirs. koja se uz njih vežu, iz toga ne slijedi da ih moramo pustiti da se sve više urušavaju ili da ne trebamo, koliko je moguće, ponovo uspostaviti njihovu cjelovitost, bilo vraćajući njihove vlastite dijelove na mjesto, bilo zamjenjujući ih sličnima, bilo raskrčujući ruševine koje nagrđuju njihov izgled, bilo odvozeći zemlju pod kojom su skriveni njihovi temelji bilo krčeći šikaru koja ih unakazuje.
Premda uslijed toga neki žanrovi oponašanja moraju izgubiti slikovitost, ipak je puno važnije, kako za povijest, tako i za umjetnost općenito, da se produlji život arhitektonskih spomenika,[12]de prolonger l’existence des monumens d’architecture. da se zaustavi njihovo propadanje,[13]d’arrèter leur dégradation. da ih se upotpuni,[14]de les compléter. dok je još vrijeme, ponovnom uspostavom onog što im nedostaje prema dijelovima koji su sačuvani:[15]en rétablissant ce qui leur manque sur le modèle des parties qui subsistént. čuli smo da su upravo to učinili u Rimu s Titovim slavolukom, spomenikom čija je zaštita zbog mnoštva razloga dragocjena.[16]Riječ je o restauratorskoj intervenciji koju su vodili arhitekti Pija VII. Rafaele Stern i Giuseppe Valadier. Dotrajali je i fragmentirani izvorni spomenik rastavljen i ponovo sastavljen te … Continue reading
Izvori ilustracija:
Slika pri vrhu stranice: David d’Angers, Portret Quatremère de Quincyja 1833. na medalji. https://www.gettyimages.no/detail/news-photo/antoine-chrysostome-quatremere-de-quincy-french-news-photo/56218248
Slika 1: Charles-Louis Clerisseau, Pogled na Kolosej u Rimu, oko 1755. Petrograd, Ermitaž. https://en.wikipedia.org/wiki/Charles-Louis_Cl%C3%A9risseau#/media/File:Charles-Louis_Cl%C3%A9risseau,_View_of_the_Colosseum_in_Rome,_between_1750_and_1755,_Hermitage_(cropped).jpg
.jpg){kind=link}
Slika 2: Giovanni Battista Piranesi, Kolosej u Rimu. https://www.info.hazu.hr/events/izlozba-giovanni-battista-piranesi-i-vedutisticki-odjeci-iz-fundusa-kabineta-grafike-hazu/
Slika 3: Giovanni Battista Piranesi, Unutrašnjost hrama u Paestumu, 1778. https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Piranesi-15014.jpg
Slika 4: Pirro Ligorio, Rekonstruiranje antičkoga Rima 1561. https://socks-studio.com/2016/03/13/pirro-ligorios-antiquae-urbis-romae-imago-image-of-the-ancient-city-of-rome-1561/
Slika 5: Hubert Robert, Ruševine dorskog hrama, 1783. Petrograd, Ermitaž. https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/e/e7/Hubert_Robert_-_Ruins_of_a_Doric_Temple.jpg
Slika 6: Giovanni Paolo Pannini, Kolosej među rimskim ruševinama. Oko 1730. Yale University Art Gallery. https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/b/b4/Giovanni_Paolo_Panini_-_The_Coliseum_amongst_Roman_Ruin_-_1947.200_-_Yale_University_Art_Gallery.jpg
Tekst je objavljen u antologiji Anatomija povijesnoga spomenika 2006. u izdanju Instituta za povijest umjetnosti. Priredio Marko Špikić.
References
| ↑1 | Antoine-Chrysostome Quatremère de Quincy, Ruine, Ruines, u: Encyclopedie methodique. Architecture, Tome troisieme, Paris 1825, 312-313. S francuskoga prevela Sanja Šoštarić. |
|---|---|
| ↑2 | Razlika između jednine i množine riječi ruine koju autor potanko objašnjava nije ista u francuskom i hrvatskom jeziku, pa smo bili prisiljeni njenu jedninu prevesti riječju propadanje, a množinu riječju ruine (prim. Sanje Šoštarić). |
| ↑3 | des restes. |
| ↑4 | O Splitu je Quatremère de Quincy pisao u natuknici Spalatro u Dictionnaire historique d’architecture, 2. svezak, Pariz 1832, 487-489. |
| ↑5 | Quatremère de Quincy je 1825. još uvijek imao sigurnu, hegemonijsku poziciju u pitanjima ukusa, iako su se tih godina pojavili prvi istraživači srednjovjekovnih spomenika Normandije. Izostavio je činjenicu da je u Duhu kršćanstva Chateaubriand pisao o kršćanskim ruševinama. |
| ↑6 | leur conservation. |
| ↑7 | Quatremère de Quincy je 1824. objavio studiju Histoire de la vie et des ouvrages de Raphael. |
| ↑8 | Odnos pape Leona X. Medici (pontifikat 1513-1521) i Rafaela stoljećima se razmatrao kao vrijeme utemeljenja državne službe za zaštitu spomenika, kako u papinskim kurijama do početka 19. stoljeća (što je vidljivo i u Hirografu pape Pija VII. iz 1802), tako i u povijesnoumjetničkoj historiografiji. Leon X. je 1515. imenovao Rafaela Prefektom rimskih starina (Praefectus marmorum et lapidum omnium), a umjetnik je oko 1519. s Baldassareom Castiglioneom papi uputio poslanicu u kojoj spominje i papinu želju da se na temelju ruševnih ostataka predoči izvorni izgled Rima. |
| ↑9 | Giovanni Paolo Pannini (1691-1765), slikar rimskih ruina. |
| ↑10 | pittoresque. |
| ↑11 | les souvenirs. |
| ↑12 | de prolonger l’existence des monumens d’architecture. |
| ↑13 | d’arrèter leur dégradation. |
| ↑14 | de les compléter. |
| ↑15 | en rétablissant ce qui leur manque sur le modèle des parties qui subsistént. |
| ↑16 | Riječ je o restauratorskoj intervenciji koju su vodili arhitekti Pija VII. Rafaele Stern i Giuseppe Valadier. Dotrajali je i fragmentirani izvorni spomenik rastavljen i ponovo sastavljen te restauratorski integriran s jasnom razlikom u građi između izvornika i restauratorskog dodatka, bez korištenja uresa na integriranome dijelu. |