Preporuka za čuvanje i suvremenu ulogu povijesnih područja[1]Čuvanju: safeguarding. U prijevodu K. Tulić, koji se pojavljuje u knjizi T. Marasovića 1983: 151 i dalje, pojavljuje se pojam zaštite. Potpuni prijevod naslova glasi Preporuka o zaštiti … Continue reading
UNESCO, 26. studenog 1976.
Opća konferencija Organizacije Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu, okupljena u Nairobiju na svojoj 19. sjednici od 26. listopada do 30. studenog 1976.,
Uzimajući u obzir da su povijesna područja[2]historic areas. svuda dio svakodnevnog okoliša ljudi, da predstavljaju živu nazočnost prošlosti koja ih je oblikovala, da pružaju različitost u pozadini života, potrebnu kako bi odgovarala raznolikosti u društvu te da čineći to ona dobivaju na vrijednosti i stječu dodatnu ljudsku dimenziju,
Uzimajući u obzir da povijesna područja u vremenu pružaju najopipljiviji dokaz bogatstva i raznolikosti kulturnih, vjerskih i društvenih djelatnosti i da njihovo čuvanje i uključivanje u život suvremenog društva predstavlja temeljni čimbenik urbanističkog planiranja i razvitka zemlje,
Uzimajući u obzir da je, suočeno s opasnostima ukalupljivanja i gubitka osobnosti,[3]stereotyping and depersonalization. ovaj živući dokaz prošlih vremena od životne važnosti za čovječanstvo i narode koji u njemu podjednako nalaze izraz vlastita načina življenja i jedan od temeljaca svog identiteta,
Primjećujući da širom svijeta razaranje, pod izlikom širenja ili modernizacije, nesvjesno (vrijednosti) onoga što se ruši te nerazborito i neprikladno rekonstruiranje izazivaju ozbiljnu štetu ovoj povijesnoj baštini,
Uzimajući u obzir da su povijesna područja nepokretna baština,[4]immovable heritage. čije razaranje često može dovesti do društvenog nemira,[5]social disturbance. čak i kada ne vodi ekonomskom gubitku,
Uzimajući u obzir da to stanje nameće odgovornosti za svakoga građanina a javnim vlastima daje obveze koje su sposobne same ispuniti,
Uzimajući u obzir da, kako bi se ta nenadomjestiva dobra[6]irreplaceable assets. Pojam asset upućuje i na ekonomska dobra, imovinu, posjed. Riječi irreplaceable i asset pojavljuju se u dokumentima iz Budimpešte (1972.) i Amsterdama (1975). sačuvala od opasnosti kvarenja ili čak potpunog razaranja kojima su na taj način izložena, na svakoj je državi da hitno usvoji obuhvatnu i energičnu politiku zaštite i revitalizacije povijesnih područja i njihova okoliša kao dijela nacionalnog, pokrajinskog ili lokalnog planiranja,
Primjećujući u mnogim slučajevima nedostatak zakonodavstva o arhitektonskoj baštini i njenoj povezanosti s urbanističkim, teritorijalnim, pokrajinskim ili lokalnim planiranjem, koje bi bilo dovoljno učinkovito i prilagodljivo,
Primjećujući da je Opća konferencija već usvojila međunarodne dokumente za zaštitu kulturne i prirodne baštine, poput Preporuke o međunarodnim načelima primjenjivim na arheološka iskapanja (1956), Preporuke o čuvanju ljepote i značaja krajolika i cjelina (1962), Preporuke o očuvanju kulturnih dobara ugroženih javnim ili privatnim radovima (1968.) i Preporuke o zaštiti kulturne i prirodne baštine na nacionalnoj razini (1972),
Želeći dopuniti i proširiti primjenu standarda i načela koja su postavljena u tim međunarodnim dokumentima,
Imajući pred sobom prijedloge vezane uz čuvanje i suvremenu ulogu povijesnih područja, koji su na dnevnom redu sjednice pod točkom 27,
Donijevši odluku na svojoj 18. sjednici da ovo pitanje treba oblikovati kao preporuku državama-članicama,
Prihvaća, na ovaj dvadeset i šesti dan studenoga 1976, ovu Preporuku.
Opća konferencija preporučuje da države-članice primijene gornje propise usvajajući, u obliku nacionalnog zakona ili nekom drugom obliku, mjere u cilju provođenja načela i pravila postavljenih u ovoj Preporuci na teritorijima pod njihovom nadležnošću.
Opća konferencija preporučuje da države-članice podastru ovu Preporuku nacionalnim, pokrajinskim i lokalnim vlastima, kao i ustanovama, službama ili tijelima i udrugama koje se bave čuvanjem povijesnih područja i njihovim okolišem.
Opća konferencija preporučuje da države-članice u vremenskom roku i u njome određenom obliku izvijeste o djelima koja su poduzele vezano uz ovu Preporuku.
I. DEFINICIJE
1. Za potrebe ove Preporuke: a. „Povijesna i arhitektonska (uključujući tradicionalna[7]vernacular. Pojam se može prevoditi i riječima „domaći, pučki, domorodački“. područja“ značit će svaku skupinu građevina, struktura i otvorenih prostora,[8]open spaces. uključujući arheološke i paleontološke lokalitete koji sačinjavaju ljudske naseobine u gradskom ili seoskom ambijentu, čija je povezanost i vrijednost prepoznata s arheološkog, arhitektonskog, pretpovijesnog, historijskog, estetskog ili socio-kulturnog gledišta.
Među tim „područjima“, koja su vrlo raznolika po svojoj naravi, moguće je razlikovati osobito sljedeće: pretpovijesni lokaliteti, povijesni gradovi, stare gradske četvrti, sela i zaselci, kao i istorodne spomeničke skupine, s tim da se podrazumijeva kako se ove posljednje trebaju u pravilu pomno očuvati neizmijenjene.
b. Pojam „okoliš“ označavat će prirodni ili ljudskom rukom stvoreni ambijent koji utječe na statičan ili dinamičan način na koji se ta područja poimaju ili koji je s njima izravno povezan u prostoru ili društvenim, ekonomskim ili kulturnim vezama.
c. Pojam „čuvanje“ označavat će prepoznavanje, zaštitu, konzerviranje, restauriranje, obnovu, održavanje i revitaliziranje povijesnih ili tradicionalnih područja i njihova okoliša.
II. OPĆA NAČELA
2. Povijesna područja i njihov okoliš treba držati čimbenicima nenadomjestive opće baštine.[9]universal heritage. Vlade i građani država na čijem je teritoriju smještena trebali bi smatrati svojom dužnošću čuvanje te baštine i njeno uklapanje u društveni život našeg doba. Nacionalne, pokrajinske ili lokalne vlasti trebaju odgovarati za provođenje ovih dužnosti u interesu svih građana i međunarodne zajednice, u skladu s uvjetima svake države-članice u odnosu na raspoređivanje ovlasti.
3. Svako povijesno područje i njegov okoliš treba razmatrati u njegovoj cjelovitosti kao postojanu cjelinu, čija ravnoteža i svojstveni značaj ovisi o spajanju dijelova od kojih je sastavljeno, što uključuje ljudska djelovanja, građevine, prostornu organizaciju i okoliš. Tako svi valjani elementi, uključujući ljudska djelovanja, kolikogod skromna ona bila, imaju značenje u odnosu na cjelinu, koja se ne smije zanemariti.
4. Povijesna područja i njihov okoliš moraju se djelatno štititi od šteta svih vrsta, osobito onih koje su izazvane neprikladnom uporabom, nepotrebnim dodacima i pogrešno usmjerenim ili grubim promjenama koje će oštetiti njihovoj autentičnosti, kao i od šteta od bilo koje vrste onečišćenja. Bilo kakvo poduzeto restauriranje treba se zasnivati na znanstvenim načelima. Isto tako, veliku pozornost valja usmjeriti skladu i estetskom osjećaju stvorenom spajanjem ili suprotstavljanjem raznolikih dijelova koji sačinjavaju skupine građevina i koji svakoj skupini pružaju osobiti značaj.
5. U uvjetima moderne urbanizacije, koja vodi do znatnog povećanja u mjerilu i gustoće građevina, pored opasnosti izravnog razaranja povijesnih područja pojavljuje se zbiljska opasnost da novo-planirana područja unište okoliš i značaj susjednih povijesnih područja. Arhitekti i urbanisti trebali bi biti pažljivi i zajamčiti da pogledi od i prema spomenicima i povijesnim područjima ne budu iskvareni i da se povijesna područja skladno uklope u suvremeni život.
6. U vremenu u kojem postoji opasnost da povećana univerzalnost graditeljskih tehnika i arhitektonskih formi stvori jednoliki okoliš diljem svijeta,[10]a uniform environment throughout the world. Implicitna kritika modernističke estetike, pojavljuje se u doba koncipiranja Jencksove osude modernističke arhitekture u Jeziku postmoderne arhitekture. očuvanje povijesnih područja može dati istaknuti doprinos održavanju i razvijanju kulturnih i društvenih vrijednosti svakog naroda. Ono može pridonijeti arhitektonskom obogaćivanju svjetske kulturne baštine.
III. NACIONALNA, POKRAJINSKA I LOKALNA POLITIKA
7. Unutar svake države-članice valja zasnovati nacionalnu, pokrajinsku i lokalnu politiku, u skladu s uvjetima svake od država u odnosu na raspoređivanje ovlasti, tako da nacionalne, pokrajinske ili lokalne vlasti mogu poduzeti zakonske, tehničke, ekonomske i društvene mjere u odnosu na čuvanje povijesnih područja i njihov okoliš i njihovu prilagodbu potrebama modernog života. Tako postavljena politika trebala bi utjecati na planiranja na nacionalnoj, pokrajinskoj ili lokalnoj razini i pružiti smjernice za urbanističko planiranje, kao i za pokrajinsko i seosko razvojno planiranje na svim razinama te za djelovanje koje iz toga potječe i čini bitni dio u formuliranju ciljeva i programa, ustupanja odgovornosti i vođenje radova. U provođenju politike čuvanja valja težiti suradnji pojedinaca i privatnih udruga.
IV. MJERE ČUVANJA[11]safeguarding measures.
8. Povijesna područja i njihov okoliš trebaju se čuvati u skladu s načelima koja su gore navedena i metodama koje se iznose niže u tekstu, s posebnim mjerama koje se određuju u skladu sa zakonodavstvom i ustavnom kompetencijom i organizacijskim i ekonomskim ustrojem svake države.
Zakonske i administrativne mjere
9. Primjena obuhvatne politike čuvanja povijesnih područja i njihova okoliša trebala bi se zasnivati na načelima koja su valjana u cjelini svake od zemalja. Države-članice trebale bi prilagoditi postojeće propise ili, gdje je to nužno, donijeti nove zakone i propise kako bi zajamčile zaštitu povijesnih područja i njihovih okoliša, uzimajući u obzir propise koji se nalaze u ovom i u sljedećim poglavljima. One bi trebale potaknuti prilagodbu ili usvajanje pokrajinskih ili lokalnih mjera kako bi zajamčile takvu zaštitu. Zakoni o gradovima i pokrajinskom planiranju i politici stanovanja također bi se trebali razmotriti kako bi se koordinirali i uskladili sa zakonima o čuvanju arhitektonske baštine.
10. Propisi kojima se uspostavlja sustav čuvanja povijesnih područja trebali bi postaviti opća načela vezana za izradu potrebnih planova i dokumenata a osobito:
-opće uvjete i ograničenja primjenjiva na zaštićena područja i njihov okoliš;
-izjava o programima i djelima koja se planiraju u svrhu konzerviranja i jamčenja javnih službi;
-održavanje koje se ima izvesti i određivanje onih koji će za to biti odgovorni;
-polja na koja se primjenjuje urbanističko planiranje, novo planiranje[12]redevelopment. i upravljanje ruralnom zemljom;
-određivanje tijela odgovornog za dopuštanje bilo kakvog restauriranja, preinaka, nove izgradnje ili rušenja unutar zaštićenog perimetra;
-sredstva kojima bi trebalo financirati i provesti programe čuvanja.
11. Planovi i dokumentacija čuvanja trebali bi definirati:
-područja i predmete koje valja zaštititi;
-specifične uvjete i ograničenja vezana uz njih;
-standarde koje valja poštivati u održavanju, restauriranju i poboljšanjima;
-opće uvjete koji vode uspostavljanje sustava opskrbe i služba potrebnih u gradskom ili seoskom životu;
-uvjete vezane za novu izgradnju.
12. Ovi bi zakoni trebali u načelu uključivati propise zamišljene da spriječe svako kršenje zakona o očuvanju, kao i bilo kakvo špekulativno povišenje vrijednosti posjeda unutar zaštićenih područja koje bi ugrozilo zaštitu i restauriranje planirano u interesu zajednice u cjelini. Ti bi propisi mogli uključiti mjere urbanističkog planiranja, koje će omogućiti utjecanje na cijenu građevinskog zemljišta, primjerice utemeljenjem susjedstva ili manjih razvojnih planova, jamčeći pravo prvokupa javnom tijelu, obveznom kupnjom u interesu čuvanja, rehabilitacije ili automatske intervencije u slučaju nedostatka reakcije vlasnika, a mogli bi omogućiti i učinkovite kazne poput prekida radova, obveznog restauriranja i/ili odgovarajuće globe.
13. Javne vlasti, kao i pojedinci, moraju se obvezati da će udovoljiti mjerama čuvanja. Ipak bi valjalo zajamčiti mehanizme za priziv protiv pristranih ili nepravednih odluka.
14. Propisi vezani za uspostavu javnih ili privatnih tijela i vezani za javne i privatne radne projekte trebaju se prilagoditi pravilima koja određuju čuvanje povijesnih područja i njihov okoliš.
15. Osobito bi trebalo planirati i ispraviti propise vezane za vlasništvo u siromašnim četvrtima i blokovima i za izgradnju subvencioniranog stanovanja kako bi odgovarali politici čuvanja i da joj doprinesu. Plan bilo kakve isplate subvencije trebalo bi susljedno zacrtavati i prilagođavati, osobito zbog olakšavanja razvitka subvencioniranog stanovanja i javne izgradnje rehabilitiranjem starih građevina. Bilo kakvo bi se rušenje u svakom slučaju trebalo ticati građevina bez ikakve povijesne ili arhitektonske vrijednosti a korištene bi subvencije trebalo pomno nadzirati. Nadalje, opseg fondova odobrenih za izgradnju subvencioniranih stanova trebalo bi podijeliti na rehabilitiranje starih građevina.
16. Zakonske posljedice zaštitnih mjera koje se tiču građevina i zemljišta trebalo bi publicirati, a trebalo bi ih i zabilježiti kompetentno službeno tijelo.
17. Sljedeća bi načela, udjeljivanjem dopuštenja vezanih za uvjete svojstvene svakoj zemlji i za podjelu odgovornosti među različitim nacionalnim, pokrajinskim i lokalnim vlastima, trebala činiti temelj mehanizma čuvanja:
a. trebala bi postojati vlast odgovorna za jamčenje stalne suradnje svih zainteresiranih, to jest nacionalne, pokrajinske i lokalne javne službe ili skupine pojedinaca;
b. valja zacrtati planove i dokumentaciju čuvanja kada se jednom izvedu sva potrebna i napredna znanstvena proučavanja. Njih bi trebali izvesti višedisciplinarni timovi sastavljeni osobito od specijalista u konzerviranju i restauriranju, uključujući povjesničare umjetnosti, arhitekte i urbaniste, sociologe i ekonomiste, ekologe i pejzažne arhitekte, specijaliste u javnom zdravstvu i socijalnim službama te, općenito, svi specijalisti u disciplinama uključenima u zaštitu i poboljšanju povijesnih područja;
c. vlasti bi trebale voditi praćenje mišljenja i organiziranje sudioništva zainteresirane javnosti,[13]organizing the participation of the public concerned.
d. planove i dokumentaciju čuvanja trebalo bi odobriti tijelo određeno zakonom;
e. javne vlasti odgovorne za provođenje propisa čuvanja i pravila na svim – nacionalnim, pokrajinskim i lokalnim – razinama, trebale bi dobiti potrebno osoblje i odgovarajuća tehnička, administrativna i financijska sredstva.
Tehničke, ekonomske i društvene mjere
18. Valja sastaviti popis povijesnih područja i njihovih okoliša koje treba zaštititi na nacionalnoj, pokrajinskoj ili lokalnoj razini. On bi trebao ukazati na prioritete kako bi se ograničena sredstva, dostupna za zaštitu, mogla promišljeno dodijeliti. Svaka bi se zaštitna mjera koja se mora hitno poduzeti bez obzira na vrstu trebala poduzeti, ne čekajući pripremanje planova i dokumentacije čuvanja.
19. Valjalo bi načiniti pregled čitavoga područja, uključujući analizu njegova prostornog razvitka. On bi trebao obuhvatiti arheološke, historijske, arhitektonske, tehničke i ekonomske podatke. Valja sastaviti analitički dokument kako bi se odredilo koje građevine ili skupine građevina treba zaštititi s velikom pomnjom, konzervirati pod određenim uvjetima ili, u iznimnim i temeljito dokumentiranim okolnostima, razoriti. To će vlastima omogućiti da zaustave svaki posao koji nije u skladu s ovom Preporukom. K tome, u istu svrhu valja sastaviti popis javnih i privatnih otvorenih prostora i njihova raslinja.
20. Kao dodatak ovom arhitektonskom pregledu nužna su temeljita istraživanja društvenih, ekonomskih, kulturnih i tehničkih podataka i struktura, kao i šireg gradskog ili pokrajinskog konteksta. Proučavanja bi, po mogućnosti, trebala uključiti demografske podatke i analizu ekonomskih, društvenih i kulturnih djelatnosti, načina življenja i društvenih odnosa, probleme prava na zemlju, gradske infrastrukture, stanja cestovnog sustava, prometne mreže i uzajamnih veza između zaštićenih područja i okolnih zona. Zainteresirane vlasti bi trebale pružiti najveću važnost ovim proučavanjima, imajući na umu da se valjani planovi čuvanja ne mogu pripremiti bez njih.
21. Nakon dovršetka gore opisanoga pregleda i prije zacrtavanja planova i specifikacija čuvanja, u načelu bi trebalo načiniti programe, u kojima bi se u obzir podjednako uzelo urbanističko planiranje, arhitektonski, ekonomski i društveni obziri i mogućnost gradskog i seoskog tkiva da u sebi upije namjene koje su spojive sa sebi svojstvenim značajem. Stvaranje programa trebalo bi biti usmjereno svođenju gustoće naseljenosti na željenu razinu, pomažući poslu kojeg valja obaviti u fazama i jamčeći privremeni smještaj u doba njegove izvedbe, kao i prostore za stalni boravak onih stanovnika koji se ne mogu vratiti u prijašnje stanovanje. Ovo programiranje bi trebalo poduzeti s najbližim mogućim sudjelovanjem zajednica i skupina uključenih ljudi. Pošto se društveni, ekonomski i fizički kontekst povijesnih područja i njihova okoliša može očekivano promijeniti protokom vremena, pregled i analiza trebali bi predstavljati neprekidni postupak. Stoga je bitno da se priprema planova čuvanja i njihova izvedba poduzme na temelju dostupnih proučavanja, a ne da se odlože do trenutka u kojem će se razviti postupak planiranja.
22. Kada zacrtane planove i specifikacije čuvanja odobre kompetentne javne vlasti, bilo bi poželjno da ih izvedu njihovi autori ili netko s njihovim odobrenjem.
23. U povijesnim područjima koja sadržavaju značajke iz nekoliko različitih razdoblja, očuvanje bi se trebalo izvesti uzimajući u obzir izraze svih takvih razdoblja.
24. Gdje postoje planovi čuvanja, ondje se urbanističko planiranje ili programi čišćenja siromašnih četvrti koji se sastoje od rušenja građevina bez arhitektonske ili povijesne vrijednosti a strukturno su odveć nesigurne za očuvanje te od uklanjanja dodataka i bezvrijednih dodatnih katova a ponekad čak i rušenja novijih građevina koje lome jedinstvo područja, mogu dopustiti samo u skladu s planom.
25. Programi urbanističkog planiranja ili čišćenja siromašnih četvrti u područjima koja nisu obuhvaćena planovima čuvanja trebali bi poštivati građevine i druge elemente od arhitektonske ili povijesne vrijednosti, kao i susjedne građevine. Ukoliko bi takvi elementi bili ugroženi programom, prije rušenja bi valjalo zacrtati planove čuvanja kako je ukazano gore.
26. Nužan je stalni nadzor kako bi se zajamčilo da ova djelovanja neće dovesti do pretjeranog profita niti će služiti drugim svrhama, suprotnim ciljevima plana.
27. U svakom urbanističkom planiranju ili programu čišćenja siromašne četvrti koji utječe na povijesno područje valja obratiti pozornost na uobičajene sigurnosne standarde primjenjive na požar i prirodne katastrofe, pod uvjetom da su spojivi s kriterijima primjenjivim očuvanju kulturne baštine. Ukoliko se sukob dogodi valja potražiti zasebna rješenja u suradnji sa svim zainteresiranim službama kako bi se zajamčila najveća sigurnost, ne ugrožavajući kulturnu baštinu.
28. Posebnu brigu treba posvetiti pravilima za nove građevine i njihov nadzor kako bi se zajamčilo da se njihova arhitektura skladno prilagođava prostornoj organizaciji i ambijentu skupina povijesnih građevina. U tu bi svrhu analiza gradskoga konteksta uvijek trebala prethoditi novoj izgradnji, ne samo kako bi definirala opći značaj skupine građevina, nego kako bi i analizirala prevladavajuće značajke, primjerice usklađenost visina, boja, građe i formi, konstante prema kojima su izgrađena pročelja i krovovi, odnos između volumena građevina i prostornoga volumena, kao i njihove prosječne razmjere i položaj. Posebnu bi pozornost trebalo pružiti veličini parcela jer postoji opasnost da svaka reorganizacija parcela može izazvati promjenu mase, što bi moglo biti pogubno za usklađenost cjeline.
29. Izdvajanje spomenika rušenjem njegova okoliša u pravilu ne bi trebalo odobravati, kao što se niti spomenik ne bi smio premještati osim u iznimnim okolnostima i zbog neizbježnih razloga.
30. Povijesna područja i njihov okoliš trebalo bi zaštititi od izobličenja izazvanog podizanjem stupova, pilona i električnih ili telefonskih kablova i postavljanjem televizijskih antena i prostranih promidžbenih znakova. Gdje je to već slučaj valjalo bi poduzeti odgovarajuće mjere za njihovo uklanjanje. Postavljanje plakata, neonskih oznaka i drugih vrsta promidžbe, komercijalnih znakova, uličnog popločenja i opreme trebalo bi planirati uz najveću skrb i nadzirati kako bi se skladno uklopili u cjelinu. Valjalo bi uložiti dodatne napore kako bi se spriječio svaki oblik vandalizma.
31. Države-članice i zainteresirane skupine bi trebale zaštititi povijesna područja i njihov okoliš od povećane ozbiljne okolišne štete koju izaziva određeni tehnološki razvitak – osobito različite vrste onečišćenja – zabranjujući štetne industrije u blizini ovih područja i poduzimajući preventivne mjere kako bi se suprotstavile razornim učincima buke, šokova i vibracija koje izazivaju strojevi i vozila. Valja se pobrinuti za mjere kojima bi se suprotstavilo šteti proizašloj iz pretjeranog iskorištavanja turizmom.
32. Države-članice bi trebale potaknuti i pomoći lokalnim vlastima da pronađu rješenja u sukobu koji postoji u većini povijesnih skupina između motornog prometa na jednoj strani i mjerila građevina i njihove arhitektonske kakvoće na drugoj. Kako bi se ublažio taj sukob i potaknuo pješački promet, valja posvetiti posebnu pozornost smještaju i pristupu rubnih pa i središnjih parkirališta i uspostavljenih cestovnih sustava koji će olakšati pješački promet, kao i pristup služba i javni prijevoz. Brojne rehabilitacije, poput postavljanja električnih vodova i ostalih kablova ispod zemlje koji su preskupi da ih se izvede pojedinačno, mogle bi se tada lako i ekonomično koordinirati s razvitkom cestovnoga sustava.
33. Zaštita i restauriranje trebali bi biti popraćeni revitalizacijskim djelatnostima. Stoga bi bilo bitno održati prikladne postojeće namjene, osobito trgovinu i obrte, i uspostaviti nove, koje, ukoliko će biti dugoročno održive, trebaju biti spojive s ekonomskim i društvenim kontekstom grada, pokrajine ili zemlje u koje se uvode. Valja odrediti troškove čuvanja, ne samo u odnosu na kulturnu vrijednost građevina nego i u odnosu na vrijednost koju dobivaju stvorenom uporabom. Društveni problemi čuvanja ne mogu se ispravno sagledati ukoliko se ne referiraju na oba ova vrijednosna mjerila. Te bi namjene trebale odgovoriti društvenim, kulturnim i ekonomskim potrebama stanovnika ne naškodivši svojstvenoj naravi dotičnoga područja. Politika kulturne revitalizacije trebala bi povijesna područja učiniti središtima kulturnih djelatnosti, dajući im središnju ulogu u kulturnom razvitku zajednica koje ih okružuju.
34. U seoskim bi područjima trebalo pomno nadzirati sve radove koji izazivaju smetnje i sve promjene ekonomskog i društvenog ustroja kako bi se očuvala cjelovitost povijesnih seoskih zajednica unutar svojeg prirodnog ambijenta.
35. Procesi čuvanja trebali bi povezati doprinos javnih vlasti s doprinosom pojedinaca ili zajedničkih vlasnika, stanovnika i odvojenih ili združenih korisnika, koje bi trebalo potaknuti da daju prijedloge i općenito zaigraju djelatnu ulogu. Stoga bi trebalo uspostaviti trajnu suradnju između zajednice i pojedinca na svim razinama, osobito preko metoda poput prilagođavanja podataka vrstama zainteresiranih osoba; prilagođavanja prezentacije zainteresiranim osobama; uspostavom savjetničkih skupina, pridodanih timovima za planiranje; predstavljanja vlasnika, stanovnika i korisnika unutar savjetničke uloge u tijelima odgovornim za donošenje odluka, upravljanje i organizaciju radova povezanih s planovima za čuvanje, ili stvaranjem javnih tijela koja će imati ulogu u provođenju planova.
36. Trebalo bi potaknuti zasnivanje dragovoljnih skupina za konzerviranje i neprofitnih udruga, kao i uspostavu počasnih ili financijskih nagrada kako bi se mogao prepoznati posebno zaslužni posao u svim aspektima čuvanja.
37. Dostupnost potrebnih fondova za razinu javnog ulaganja koje je omogućeno planovima čuvanja povijesnih područja i njihova okoliša trebalo bi zajamčiti uključivanjem odgovarajućih dotacija u proračun središnjih, pokrajinskih i lokalnih vlasti. Svim bi se tim fondovima trebalo upravljati iz središta javnih, privatnih ili polu-javnih tijela, kojima je povjereno koordiniranje svim oblicima financijske pomoći na nacionalnoj, pokrajinskoj ili lokalnoj razini i njihovo kanaliziranje prema ukupnom planu djelovanja.
38. Javna pomoć u gore opisanim oblicima trebala bi se zasnivati na načelu da, gdjegod je to prikladno i nužno, mjere koje poduzimaju zainteresirane vlasti trebaju uzeti u obzir „višak troškova“ restauriranja, odnosno dodatni trošak koji se nameće vlasniku u usporedbi s novom tržišnom ili najamnom vrijednošću građevine.
39. Općenito bi se takvi javni fondovi trebali rabiti kako bi se konzervirale postojeće građevine, uključujući osobito građevine za stanovanje s niskom najamninom, pa ih ne bi trebalo namijeniti izgradnji novih građevina ukoliko to ne podrazumijeva uporabu i namjene postojećih građevina.
40. Privatnim vlasnicima i korisnicima koji izvode radove omogućene planovima čuvanja i u skladu sa standardima postavljenima u tim planovima trebalo bi omogućiti nagrade, subvencije, pozajmice po povoljnim kamatama ili porezne olakšice. Te bi porezne olakšice, nagrade i pozajmice prije svega trebalo dati skupinama vlasnika ili korisnicima životnoga smještaja i komercijalnog posjeda, jer su zajednički radovi ekonomičniji od pojedinačnog djelovanja. Financijski ustupci podijeljeni privatnim vlasnicima i korisnicima trebali bi, gdje je to prikladno, ovisiti o pogodbama koje zahtijevaju pridržavanje određenih uvjeta zacrtanih zbog javnog interesa, koji jamče cjelovitost građevina dopuštajući, primjerice, da se građevine mogu posjetiti i dopuštajući pristup parkovima, vrtovima ili cjelinama, fotografiranje i slično.
41. U proračunima javnih i privatnih tijela za zaštitu skupina povijesnih građevina ugroženih velikim javnim radovima i onečišćenjem trebalo bi uspostaviti posebne fondove. Javne bi vlasti također trebale također zajamčiti posebne fondove za popravak štete izazvane prirodnim katastrofama.
42. K tomu, svi bi vladini odjeli i agencije, djelatni u polju javnih radova trebali urediti svoje programe i proračune kako bi doprinijeli rehabilitiranju skupina povijesnih građevina financirajući rad koji je podjednako usklađen s njihovim vlastitim ciljevima i s ciljevima plana čuvanja.
43. Kako bi povećali dostupna financijska sredstva, države-članice bi trebale potaknuti uspostavu javnih i/ili privatnih financijskih agencija za čuvanje povijesnih područja i njihova okoliša. Te bi agencije trebale imati korporativni status i biti ovlaštene primati darove pojedinaca, zaklada i industrijskih i komercijalnih koncerna. Posebni porezni ustupci mogli bi se udijeliti donatorima.
44. Financiranje svih opisanih radova vezanih uz čuvanje povijesnih područja i njihova okoliša uspostavom zajmovne korporacije mogle bi olakšati javne ustanove i poduzeća za privatno kreditiranje, koja bi bila odgovorna za davanje zajmova vlasnicima po smanjenoj kamatnoj stopi s otplatom proširenom na dulji vremenski rok.
45. Države-članice i ostale zainteresirane razine vlade mogle bi olakšati stvaranje neprofitnih udruga odgovornih za kupovanje i, gdje je to prikladno nakon restauriranja, prodaju građevina korištenjem povratnih fondova uspostavljenih s posebnim ciljem kako bi se vlasnicima povijesnih građevina koji ih žele čuvati i očuvati njihov značaj omogućilo da ondje nastave stanovati.
46. Najvažnije je da mjere čuvanja ne dovedu do loma u društvenom ustroju. Kako bi se izbjegle tegobe kod najsiromašnijih stanovnika zbog selidbe iz građevine ili skupine građevina koje treba obnoviti, kompenzacije zbog podizanja najamnina mogle bi im omogućiti da održe svoje domove, komercijalne posjede i radionice, kao i svoje uobičajene životne uzorke i zanimanja, osobito seoske obrte, poljodjelstvo manjeg opsega, ribarenje i tako dalje. Ta bi kompenzacija, koja bi bila povezana s dohotkom, pomogla zainteresiranima da plate najamnine povećane zbog izvedenih radova.
V. ISTRAŽIVANJE, OBRAZOVANJE I OBAVJEŠĆIVANJE
47. Kako bi se podigao potrebni standard rada vještih radnika i obrtnika i potaknulo čitavo stanovništvo da ostvari potrebu za čuvanjem te da u tome sudjeluje, države-članice bi trebale poduzeti sljedeće mjere, u skladu sa svojom zakonskom i ustavnom kompetencijom.
48. Države-članice i zainteresirane skupine trebale bi potaknuti sustavno proučavanje i istraživanje urbanističkih vidova povijesnih područja i njihova okoliša; prožetost čuvanja i planiranja na svim razinama; metode konzerviranja, primijenjene u povijesnim područjima; promjene na građi; primjene modernih tehnika u konzervatorskom poslu; obrtnih tehnika potrebnih u čuvanju.
49. Valja uvesti i razviti specifično obrazovanje vezano uz gore spomenuta pitanja, uključujući i razdoblja praktičnog školovanja. K tome je bitno potaknuti školovanje vještih radnika i obrtnika koji se specijaliziraju u čuvanju povijesnih područja, uključujući svaki otvoreni prostor koji ih okružuje. Nadalje, nužno je potaknuti same obrte, koji su ugroženi procesima industrijalizacije. Poželjno je da zainteresirane ustanove u ovim stvarima surađuju sa specijaliziranim međunarodnim agencijama poput Međunarodnog centra za proučavanje očuvanja i restauriranja kulturnih dobara (ICCROM) u Rimu, Međunarodnoga vijeća za spomenike i spomeničke cjeline (ICOMOS) i Međunarodnoga vijeća za muzeje (ICOM).
50. Obrazovanje administrativnog osoblja za potrebe lokalnog razvitka u polju čuvanja povijesnih područja trebalo bi financirati gdje je to prikladno i potrebno, čime bi trebale upravljati odgovarajuće vlasti prema dugoročnom programu.
51. Svijest o potrebi za čuvanjem trebalo bi potaknuti obrazovanjem u školi, izvan škole i na sveučilištu, kao i korištenjem informativnih medija poput knjiga, novinstva, televizije, radija, kinematografa i putujućih izložaba. Trebalo bi omogućiti jasnu, obuhvatnu informaciju zbog koristi – ne samo estetske nego i društvene i ekonomske – koja će se požeti dobro provedenom politikom čuvanja povijesnih područja i njihova okoliša. Takva bi se informacija trebala proširiti među specijaliziranim privatnim i vladinim tijelima i u javnosti kako bi doznali zašto bi se i na koji način njihov okoliš mogao unaprijediti.
52. Proučavanje povijesnih područja trebalo bi uključiti u obrazovanje na svim razinama, posebno u predavanju povijesti, kako bi se u mlade umove usadilo razumijevanje i poštovanje prema djelima iz prošlosti i prikazala uloga te baštine u modernom životu. Obrazovanje te vrste trebalo bi se na mudar način poslužiti audio-vizualnim medijima i skupnim posjetima povijesnim građevinama.
53. Trebalo bi olakšati tečajeve obnove znanja za učitelje i vodiče kao i školovanje instruktora kako bi se pomoglo skupinama mladih i odraslih ljudi koji žele učiti o povijesnim područjima.
VI. MEĐUNARODNA SURADNJA
54. Države-članice trebaju surađivati u čuvanju povijesnih područja i njihovih okoliša tražeći, ako je to potrebno, pomoć međunarodnih organizacija, međuvladinih i nevladinih, osobito Dokumentacijskoga centra UNESCO-a, ICOM-a i ICOMOS-a. Takva višestrana ili dvostrana suradnja treba se pomno koordinirati, uzimajući oblik mjera poput sljedećih:
a. razmjena podataka svih oblika i znanstvenih i tehničkih publikacija;
b. organizacija seminara i radnih skupina o pojedinim temama;
c. dodjeljivanjem studijskih i putnih stipendija i raspoređivanje znanstvenog, tehničkog i administrativnog osoblja i opreme;
d. zajedničko djelovanje u borbi protiv svih vrsta onečišćenja;
e. provođenje obuhvatnih projekata konzerviranja, restauriranja i rehabilitiranja u povijesnim područjima i publiciranje stečenog iskustva. U graničnim područjima, u kojima zadaća razvijanja i čuvanja povijesnih područja i njihova okoliša izaziva probleme koji podjednako utječu na države-članice na svakoj od strani granice, države bi trebale koordinirati svoje politike i djelatnosti kako bi zajamčile da se kulturna baština koristi i zaštićuje na najbolji mogući način;
f. uzajamna pomoć između susjednih zemalja u očuvanju područja od zajedničkog interesa koja su karakteristična za povijesni i kulturni razvitak pokrajine.
55. U skladu s duhom i načelima ove Preporuke, država-članica ne bi trebala poduzimati bilo kakvo djelo koje bi dovelo do rušenja ili izmjene značaja povijesne četvrti, gradova i cjelina smještenih na teritoriju koje zauzima ta država.
Izvori ilustracija:
Pri vrhu stranice: Ulica u Nairobiju 1975. https://www.flickr.com/photos/7272097@N08/40033452245
Slika 1: Arras, četvrt Saint-Géry 1975. https://slideplayer.fr/slide/2526938/
Slika 2: Središte Katmandua u Nepalu, 1975. https://edition.cnn.com/travel/article/nepal-historic-sites-reopen/index.html
Slika 3: Središte grada Soprona. Snimak Fortepan oko 1970. https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Sopron_1970,_El%C5%91kapu_11._Fortepan_31186.jpg
Slika 4: Istanbul 1975. Snimak Seiichi Furuya. https://www.furuya.at/en/works_23.html
References
| ↑1 | Čuvanju: safeguarding. U prijevodu K. Tulić, koji se pojavljuje u knjizi T. Marasovića 1983: 151 i dalje, pojavljuje se pojam zaštite. Potpuni prijevod naslova glasi Preporuka o zaštiti historijskih područja i njihovoj suvremenoj ulozi. U izvorniku: Recommendation Concerning the Safeguarding and Contemporary Role of Historic Areas. S engleskoga preveo Marko Špikić. |
|---|---|
| ↑2 | historic areas. |
| ↑3 | stereotyping and depersonalization. |
| ↑4 | immovable heritage. |
| ↑5 | social disturbance. |
| ↑6 | irreplaceable assets. Pojam asset upućuje i na ekonomska dobra, imovinu, posjed. Riječi irreplaceable i asset pojavljuju se u dokumentima iz Budimpešte (1972.) i Amsterdama (1975). |
| ↑7 | vernacular. Pojam se može prevoditi i riječima „domaći, pučki, domorodački“. |
| ↑8 | open spaces. |
| ↑9 | universal heritage. |
| ↑10 | a uniform environment throughout the world. Implicitna kritika modernističke estetike, pojavljuje se u doba koncipiranja Jencksove osude modernističke arhitekture u Jeziku postmoderne arhitekture. |
| ↑11 | safeguarding measures. |
| ↑12 | redevelopment. |
| ↑13 | organizing the participation of the public concerned. |