Amsterdamska deklaracija[1]The Declaration of Amsterdam. S engleskog preveo Marko Špikić.
Kongres o europskoj arhitektonskoj baštini, 21.-25. listopada 1975.
Amsterdamski kongres, krunski događaj 1975. kao Godine europske arhitektonske baštine, sastavljen od izaslanika iz svih dijelova Europe, svesrdno pozdravlja objavu Povelje Odbora ministara Vijeća Europe, koji prepoznaje da je europska jedinstvena arhitektura zajednička baština svih njenih naroda i objavljuje nakanu zemalja-članica da međusobno surađuju i s ostalim europskim vladama u svrhu njene zaštite.
Kongres također utvrđuje da je europska arhitektonska baština sastavni dio kulturne baštine čitavoga svijeta i s velikim je zadovoljstvom konstatirao zajedničku spremnost da se promakne suradnja i razmjena u polju kulture, što je sadržano i u Završnom dokumentu Kongresa o sigurnosti i suradnji u Europi, prihvaćenom u Helsinkiju u srpnju ove godine.
U tom smislu, Kongres naglašava sljedeće temeljne obzire:
a. Pored svoje neprocjenjive kulturne vrijednosti, europska arhitektonska baština pruža svojim narodima svijest o zajedničkoj povijesti i zajedničkoj budućnosti. Njeno očuvanje je stoga pitanje od životne važnosti.
b. Arhitektonska baština ne uključuje samo pojedinačne građevine od izuzetne kakvoće i njihov okoliš, nego sva područja gradova ili sela od povijesnog ili kulturnog zanimanja.
c. Budući da su ta blaga zajedničko vlasništvo[2]possession. svih naroda Europe, oni imaju zajedničku odgovornost da ih zaštite protiv povećanih opasnosti koje im prijete: nemar i propadanje, namjerno rušenje, neprimjerena nova izgradnja i pretjerani promet.
c. Arhitektonsko konzerviranje se ne smije držati rubnim problemom nego glavnim ciljem planiranja gradova i sela.[3]town and country planning. U prijevodu za potrebe Biltena Stalne Konferencije gradova Jugoslavije, objavljenom kod T. Marasovića, Zaštita graditeljskog nasljeđa, Zagreb-Split 1983., str. 146 … Continue reading
d. Lokalne vlasti, na kojima leži većina važnih odluka o planiranju, imaju posebnu odgovornost oko zaštite arhitektonske baštine pa si trebaju međusobno pomoći razmjenom ideja i podataka.
e. Rehabilitaciju starih područja[4]the rehabilitation of old areas. valja koncipirati i provesti u djelo jamčenjem da, gdje god je to moguće, ona ne dovede do velike promjene u društvenom sastavu stanovništva, tako da svi slojevi društva mogu sudjelovati u blagodati restauriranja koje se financira javnim sredstvima.
f. Zakonske i administrativne mjere moraju se ojačati i učiniti učinkovitijima u svim zemljama.
g. Kako bi se pomoglo pokriti troškove restauriranja, adaptacije i održavanja građevina i područja od arhitektonskog i historijskog zanimanja, valja osigurati prikladnu financijsku pomoć lokalnim vlastima, kao i financijsku potporu i fiskalne olakšice, koje valja pružiti privatnim vlasnicima.
h. Arhitektonska baština preživjet će samo ako će je cijeniti javnost,[5]appreciated by the public. a posebno mlađi naraštaj. Obrazovni programi za sve uzraste stoga trebaju povećati pozornost prema ovom predmetu.
i. Valja poduprijeti nezavisne organizacije: međunarodne, nacionalne i lokalne, koje pomažu buđenju zanimanja javnosti.
j. Budući da će nove građevine današnjice postati baštinom sutrašnjice, valja poduzeti svaki napor da se zajamči kako bi suvremena arhitektura bila visoke kakvoće.
S obzirom na to da je Odbor ministara u Europskoj povelji o arhitektonskoj baštini potvrdio da je dužnost Vijeća Europe zajamčiti da zemlje-članice provode dosljedne politike u duhu solidarnosti, važno je da se izrađuju povremena izvješća o napredovanju arhitektonskoga konzerviranja u svim europskim zemljama na način da se promakne razmjena iskustava.
Kongres poziva vlade, parlamente, duhovne i kulturne ustanove, stručne zavode, trgovačke, industrijske i nezavisne udruge i sve građane da podupru ciljeve ove Deklaracije i da učine sve u njihovoj moći da se zajamči njihova provedba.
Samo se tako može očuvati nenadomjestiva arhitektonska baština Europe, kako bi obogaćivalo živote svih njenih naroda sada i ubuduće.
Na temelju rasprava, Kongres donosi zaključke i preporuke, kako stoji dalje:
Ukoliko se hitno ne primijeni nova politika zaštite i integriranoga konzerviranja, naše će društvo uskoro osjetiti obvezu odreći se baštine građevina i cjelina koji čine njegov tradicionalni okoliš. Danas je potrebno zaštititi historijske gradove, stare gradske četvrti, gradove i sela s tradicionalnim značajem, kao i historijske parkove i vrtove. Konzerviranje ovih arhitektonskih sklopova može se zamisliti samo u širem viđenju koje obuhvaća sve građevine od kulturne vrijednosti, od najvećih do najskromnijih – ne zaboravljajući one iz naših dana, skupa sa svojim okolišem. Ova sveobuhvatna zaštita nadopunit će odvojeno zaštićivanje pojedinih i izdvojenih spomenika i cjelina.
Značenje arhitektonske baštine i opravdanje njezina konzerviranja sada se jasnije uviđaju. Poznato je da se povijesni slijed mora očuvati u ambijentu ako želimo održati ili stvoriti okoliš[6]environment, surroundings. Nedosljedno u odnosu na gornja rješenja, no hrvatski jezik ne posjeduje veći fond riječi za slučaj susreta ovih pojmova u istoj rečenici. koji omogućuje pojedincima da pronađu svoj identitet i osjećaju se sigurno usprkos naglim društvenim promjenama. Novi tip urbanističkog planiranja pokušava spasiti[7]recover. Engleska riječ, doduše, nudi još zanimljivih mogućnosti tumačenja: ponovo osvojiti, steći, zadobiti, pomiriti, ozdraviti, ponovo prizvati svijesti, popraviti, nadoknaditi. U prijevodu … Continue reading zatvorene prostore, ljudske dimenzije, međusobno prožimanje namjena i društveno-kulturnu različitost koji su obilježavali urbano tkivo starih gradova. No istodobno se uviđa da konzerviranje starih građevina pomaže ekonomiziranju sredstava i suzbijanju otpada, jedne od najvećih briga današnjega društva. Dokazano je da se historijskim građevinama mogu pružiti nove namjene koje odgovaraju potrebama suvremenoga života. Nadalje, konzerviranje zahtijeva angažman umjetnika i visoko kvalificiranih obrtnika, čije nadarenosti i znanja valja održati na životu i prenositi. Konačno, rehabilitacija postojećeg stanovanja pomaže nadzoru prisvajanja poljoprivrednoga zemljišta i sprječavanju, ili barem smanjivanju, kretanja stanovništva, što je važna prednost konzervatorske politike.
Premda se zbog svih ovih razloga čini da danas, više nego ikada, postoje snažna opravdanja za konzerviranje arhitektonske baštine, ono se mora postaviti na čvrste i trajne temelje. U skladu s time, ona mora postati predmetom temeljnog istraživanja i dijelom svih obrazovnih tečajeva i programa kulturnoga razvitka.
Konzerviranje arhitektonske baštine: jedan od glavnih ciljeva urbanističkog i regionalnog planiranja
Konzerviranje arhitektonske baštine trebalo bi postati sastavni dio urbanističkog i regionalnog planiranja. Ne smije ga se tretirati kao pitanje od sekundarne važnosti ili pitanje vezano za povremeno djelovanje, kako je često bio slučaj u bližoj prošlosti. Zato je neophodan dijalog između konzervatora i odgovornih za planiranje.
Planeri trebaju priznati da nisu sva područja jednaka i da ih stoga tretiraju prema njihovim individualnim značajkama.[8]Primjedba upućena urbanistima not all areas are the same i according to their individual characteristics upućuje na promjene u percepciji modernističke estetike, pa se na određeni način ovaj … Continue reading Uvažavanje zahtjeva estetskih i kulturnih vrijednosti arhitektonske baštine trebalo bi dovesti do prihvaćanja specifičnih ciljeva i planerskih pravila za stare arhitektonske sklopove.
Kada se i usklađuju, nije dovoljno jednostavno nametnuti obične urbanističke propise specifičnim zakonitostima zaštite historijskih građevina.
Kako bi se omogućilo potrebno integriranje, valja načiniti popis građevina, arhitektonskih sklopova i cjelina, omeđenih okolnim zonama zaštite. To bi trebalo naširoko distribuirati, posebno kod regionalnih i lokalnih vlasti i među službenicima zaduženima za planiranje grada i sela, kako bi privuklo njihovu pozornost prema građevinama i područjima vrijednima zaštite. Takav popis će stvoriti stvarni temelj konzerviranju kao bitnom kvalitativnom čimbeniku u upravljanju prostorom.[9]management of space.
Politika regionalnog planiranja mora računati na konzerviranje arhitektonske baštine i pripomoći mu. Ona naročito može potaknuti uspostavu novih djelatnosti u privredno zaostalim područjima kako bi spriječila depopulaciju i propadanje starih građevina. K tome, odluke o planiranju perifernih gradskih područja mogu se usmjeriti tako da smanje pritisak na starije četvrti; tu bi politika prijevoza, zapošljavanja i bolje distribucije žarišnih točaka gradske aktivnosti mogla imati važan utjecaj na konzerviranje arhitektonske baštine.
Potpuni razvitak dosljedne politike konzerviranja zahtijeva široku decentralizaciju, kao i poštivanje lokalnih kultura. To znači da ljudi odgovorni za konzerviranje moraju postojati na svim razinama odlučivanja (središnjoj, regionalnoj ili lokalnoj), na kojima se istodobno donose odluke o planiranju. Konzerviranje arhitektonske baštine, međutim, ne bi trebalo biti samo stvar stručnjaka. Bitna je potpora javnog mišljenja. Stanovništvo, na temelju potpune i objektivne obaviještenosti, treba stvarno sudjelovati u svakoj fazi rada, od sastavljanja popisa do pripreme odluka.
Konačno, konzerviranje arhitektonske baštine trebalo bi postati dijelom dugoročnog pristupa koji pruža dužnu pozornost kriterijima kakvoće i ispravnih razmjera, a odsada bi morao omogućiti odbacivanje mogućnosti i ciljeva koji su prečesto bili vođeni kratkoročnim obzirima, uskim tehnološkim pogledima i, ukratko, zastarjelim pogledima.
Integrirano konzerviranje podrazumijeva odgovornost lokalnih vlasti i zahtijeva sudjelovanje građana.
Lokalne vlasti moraju preuzeti specifičnu i proširenu odgovornost u zaštiti arhitektonske baštine. U primjeni načela integriranoga konzerviranja oni moraju uzeti u obzir slijed postojeće društvene i fizičke zbilje unutar gradskih i seoskih zajednica. Budućnost se ne može niti ne smije graditi na štetu prošlosti.
Kako bi se provela takva politika, koja razborito, senzibilno i ekonomično poštuje čovjekovom rukom stvoren okoliš, lokalne bi vlasti trebale:
_kao temelj koristiti studiju sastava[10]texture. gradskih i seoskih područja, posebno njihov ustroj,[11]structure. njihove složene namjene, kao i arhitektonske i zapreminske značajke[12]volumetric characteristics. izgrađenih i otvorenih prostora;
_pružiti namjene građevinama koje, dok odgovaraju potrebama suvremenog života, poštuju njihov značaj i jamče njihovo preživljavanje;
_biti svjesne da dugoročne studije razvitka javnih služba (obrazovnih, administrativnih i medicinskih) upućuju na to da pretjerana veličina šteti njihovoj kakvoći i učinkovitosti;
_posvetiti prikladan dio svojih proračuna takvoj politici. U tom bi kontekstu trebali od svojih vlada tražiti stvaranje fondova koji su namijenjeni toj specifičnoj svrsi. Potpore i zajmovi lokalnih vlasti privatnim osobama i različitim udrugama trebaju se usmjeriti poticanju njihovog uključivanja i financijskog sudjelovanja;
_imenovati predstavnike koji će se baviti svim stvarima vezanim za arhitektonske baštine i cjeline;
_uspostaviti zasebne agencije koje će pružati izravnu vezu između potencijalnih korisnika građevina i njihovih vlasnika;
_omogućiti stvaranje i učinkovito funkcioniranje dragovoljnih udruga za restauriranje i rehabilitaciju.[13]Pojam rehabilitation u Marasovićevoj se knjizi prevodi na nekoliko načina: rehabilitacija, restauracija, revitalizacija, premda je riječ o pojmu koji se često koristi u ovoj povelji.
Lokalne vlasti trebale bi unaprijediti tehnike konzultiranja oko pribavljanja mišljenja zainteresiranih strana o konzervatorskim planovima, a ta bi mišljenja trebale uzimati u obzir od najranijih faza planiranja. Kao dio napora na obavještavanju javnosti, odluke lokalnih vlasti trebale bi se predočiti javnosti, koristeći jasan i svima razumljiv jezik, tako da lokalni stanovnici mogu naučiti, raspraviti i sami procijeniti. Zato valja osigurati sastajališta, kako bi se članovi iz javnosti mogli zajednički savjetovati.
U tom bi smislu metode poput javnih sastanaka, izložaba, ispitivanja javnog mišljenja, uporabe masovnih medija i svih ostalih prikladnih metoda trebale postati općom praksom.
Obrazovanje mladih o pitanjima okoliša i njihovo uključivanje u zadaće konzerviranja spadaju u najvažnije zajedničke potrebe.
Prijedlozi ili alternativna rješenja skupina ili pojedinaca trebaju se razmatrati kao važan doprinos planiranju.
Lokalne vlasti mogu uvelike profitirati iz međusobnih iskustava. Stoga bi trebale ustanoviti stalnu razmjenu podataka i ideja preko svih dostupnih sredstava.
Uspjeh svake politike integriranoga konzerviranja ovisi o uvažavanju društvenih čimbenika.
Politika konzerviranja znači i uključivanje arhitektonske baštine u društveni život.
Napor oko konzerviranja kojeg valja učiniti mora se mjeriti u odnosu na kulturnu vrijednost građevina, ali i u odnosu na njihovu uporabnu vrijednost. Društveni problemi integriranoga konzerviranja mogu se prikladno rješavati samo uz istodobno oslanjanje na obje ljestvice vrijednosti.
Rehabilitacija arhitektonskih sklopova koji čine dio baštine nije nužno skuplja od nove izgradnje na postojećoj infrastrukturi, odnosno od izgradnje novoga sklopa na prethodno neplaniranoj lokaciji.[14]undiveloped site. Pojam se može prevesti i kao neurbanizirano područje, kako se sugerira kod Marasovića, str. 148. Kada se, stoga, uspoređuju troškovi triju mogućnosti s poprilično različitim društvenim posljedicama, važno je ne zanemariti njihove ishode u društvu. Ovo se ne tiče samo vlasnika i zakupaca, nego i obrtnika, trgovaca i građevinskih poduzetnika na mjestu koji održavaju okružje na životu.
Kako bi se izbjeglo da zakoni tržišta imaju ključnu ulogu u restauriranim i rehabilitiranim okružjima, što dovodi do iseljavanja stanovnika koji nisu u mogućnosti platiti povećane stanarine, javne vlasti trebale bi intervenirati kako bi smanjile učinak ekonomskih čimbenika kao što uvijek čine kada je riječ o jeftinom stanovanju. Financijske intervencije trebale bi dovesti do ravnoteže između restauratorskih potpora vlasnicima, vezanih s određivanjem najviše stanarine, i stambenih naknada zakupcima kojima oni, u dijelu ili u cjelini, pokrivaju razliku između starih i novih stanarina.
Kako bi se omogućilo sudjelovanje stanovništva u zacrtavanju programa, moraju mu se podastrijeti činjenice nužne za razumijevanje stanja: s jedne strane valja protumačiti historijsku i arhitektonsku vrijednost građevina koje valja konzervirati a s druge strane pružiti detaljne podatke o mogućnostima stalnog ili privremenog smještaja u novo stanovanje.[15]rehousing.
Ovo je sudjelovanje još važnije jer nije riječ samo o restauriranju nekoliko povlaštenih građevina nego o rehabilitiranju čitavih područja.
Takav praktičan način buđenja zanimanja za kulturu kod ljudi može imati znatnu društvenu korist.
Integrirano konzerviranje zahtijeva prilagodbu zakonskih i administrativnih mjera.
Budući da je pojam arhitektonske baštine postupno proširen od pojedinih historijskih građevina do gradskih i seoskih arhitektonskih sklopova, kao i do izgrađenih svjedočanstava bližih razdoblja, dalekosežna zakonska reforma, u skladu s povećanjem administrativnih sredstava, čini pretpostavku učinkovitog djelovanja.
Ova reforma mora se voditi potrebom koordiniranja zakonodavstva o regionalnom planiranju i zakonodavstva o zaštiti arhitektonske baštine.
Ovo drugo zakonodavstvo mora pružiti novu definiciju arhitektonske baštine i ciljeva integriranoga konzerviranja.
K tomu, ono mora posebno predvidjeti posebne postupke u odnosu na:
_određivanje i omeđivanje arhitektonskih sklopova;
_određivanje zaštitnih perifernih zona i ograničenja koja valja nametnuti u javnom interesu;
_pripravljanje programa integriranoga konzerviranja i uključivanja njegovih odrednica u politiku regionalnog planiranja;
_odobravanje projekata i autoriziranje nastavka radova.
K tomu, valja propisati potrebne zakonske odredbe kako bi se:
_zajamčilo ravnomjerno raspoređivanje proračunskih sredstava između rehabilitacije i novog planiranja;[16]redevelopment.
_građanima koji se odluče rehabilitirati staru građevinu osigurale barem jednake financijske pogodnosti kao kod nove izgradnje;
_revidirao sustav državne financijske pomoći u svjetlu nove politike integriranoga konzerviranja.
Koliko je moguće, primjenu građevinskih propisa, pravila i potreba valjalo bi prilagoditi kako bi mogli odgovoriti potrebama integriranoga konzerviranja.
Kako bi se povećala djelatna učinkovitost vlasti, nužno je preispitati ustroj administracije i tako osigurati da su odjeli, odgovorni za kulturnu baštinu, ustrojeni na odgovarajućim razinama te da im je na raspolaganju kvalificirano osoblje i osnovna znanstvena, tehnička i financijska sredstva.
Ovi odjeli trebali bi pomagati lokalnim vlastima, surađivati s uredima za regionalno planiranje i biti u stalnom dodiru s javnim i privatnim tijelima.
Integrirano konzerviranje zahtijeva prikladna financijska sredstva.
Teško je definirati financijsku politiku primjenjivu u svim zemljama ili predvidjeti posljedice različitih mjera uključenih u postupak planiranja, zbog njihovih uzajamnih reperkusija. Štoviše, ovim postupkom upravljaju vanjski čimbenici koji proizlaze iz sadašnjeg društvenog ustroja. Zato je potrebno da svaka država razradi vlastite financijske metode i instrumente.
Moguće je, međutim, sa sigurnošću utvrditi da u Europi jedva da postoji zemlja u kojoj su financijska sredstva koja su namijenjena konzerviranju po sebi dovoljna.
Nadalje, vidljivo je da još nijedna europska zemlja nije ustrojila idealni administrativni stroj koji bi zadovoljio ekonomske potrebe politike integriranoga konzerviranja. Kako bi se riješio ekonomski problem integriranoga konzerviranja, važno je – a riječ je o odlučujućem čimbeniku – stvoriti zakonodavstvo koje će novoj izgradnji nametnuti određena ograničenja u odnosu na njenu zapreminu i dimenzije (visinu, koeficijent iskorištenosti zemljišta i tako dalje), što će dovesti do njena usklađivanja s okolišem.
Urbanistički propisi trebali bi obeshrabrivati povećanje gustoće i promicati rehabilitaciju umjesto novoga planiranja.
Valja utvrditi metode kojima će se procijeniti dodatni troškovi izazvani ograničenjima konzervatorskih programa. Gdje je to moguće, valja ponuditi dovoljna sredstva koja će pomoći vlasnicima obvezanim na izvođenje restauratorskoga posla kako bi – u točnoj, ni u manjoj ni u većoj mjeri – ublažili dodatne troškove.
Ako su kriteriji dodatnih troškova prihvaćeni, svakako će trebati uzeti u obzir da se taj dobitak ne umanji oporezivanjem.
Isto načelo valja primijeniti na rehabilitaciju trošnih sklopova[17]dilapidated complexes. od historijskog ili arhitektonskog zanimanja. Naglasak će pritom biti stavljen na obnavljanju društvene ravnoteže.
Financijske prednosti i porezne olakšice za novu izgradnju valja uskladiti u istom razmjeru s održavanjem[18]upkeep. i konzerviranjem starih građevina, kada se, dakako, odbiju eventualno isplaćene naknade za dodatne troškove.
Vlasti bi trebale uspostaviti zasebne fondove[19]revolving funds. ili bi trebale potaknuti njihov osnutak, pružajući lokalnim vlastima ili neprofitnim udrugama potrebni kapital. To je posebno primjenjivo u područjima gdje se takvi programi mogu sami financirati u kraćem ili duljem razdoblju zbog povećanja vrijednosti proizašlog iz povećane potražnje za tako privlačnim posjedom.
Vrlo je važno, međutim, potaknuti sve privatne izvore financiranja, posebno one iz industrije. Brojne privatne inicijative pokazale su kako živu ulogu mogu imati u suradnji s vlastima podjednako na nacionalnoj kao i na lokalnoj razini.
Integrirano konzerviranje zahtijeva promicanje metoda, tehnika i vještina u restauriranju i rehabilitaciji.
Metode i tehnike restauriranja i rehabilitacije historijskih sklopova trebalo bi bolje koristiti a njihov opseg valjalo bi proširiti.
Specijalizirane tehnike, razvijene u restauriranju važnih historijskih sklopova, morale bi se stoga primijeniti na širokom nizu građevina i sklopova s manje istaknutim umjetničkim vrijednostima.
Valja poduzeti korake kako bi se zajamčilo da tradicionalna građa ostane dostupna a da se tradicionalni obrti i tehnike nastave primjenjivati.
Stalno održavanje arhitektonske baštine će dugoročno osujetiti skupe rehabilitacijske radove.
Svaki program rehabilitacije prije provedbe treba temeljito proučiti. Zato valja prikupiti opsežnu dokumentaciju o građi i tehnikama, a valja načiniti i analizu troškova. Tu dokumentaciju treba prikupiti i čuvati u prikladnim središtima.
Nova građa i tehnike trebali bi se koristiti samo nakon dopuštenja nezavisnih znanstvenih ustanova.
Trebalo bi poduzeti istraživanje kako bi se stvorio katalog metoda i tehnika korištenih u konzerviranju. U tu bi svrhu trebalo uspostaviti znanstvene ustanove, koje bi blisko međusobno surađivale. Ovaj katalog morao bi biti dostupan i trebalo bi ga distribuirati svim zainteresiranima, potičući tako reformu restauratorskih i rehabilitacijskih praksa.
Postoji bitna potreba za boljim programom naobrazbe koji će proizvesti obrazovano osoblje. Ti bi programi trebali biti prilagodljivi, multidisciplinarni, uključujući tečajeve na kojima bi se stjecala praktična iskustva na lokalitetu.
Međunarodna razmjena znanja, iskustva i stažista čini bitan dio školovanja odgovarajućeg osoblja.
Ovo bi trebalo pomoći stvaranju traženog skupa kvalificiranih urbanista, arhitekata, tehničara i obrtnika, koji će pripremiti konzervatorske programe i pomoći da se podupru zasebna obrtnička znanja u restauratorskom poslu, kojima prijeti odumiranje.
Mogućnost stjecanja kvalifikacija, uvjeti rada, plaća, sigurnost zaposlenja i društveni status trebali bi biti dovoljno privlačni da ponukaju mlade ljude da uđu i ostanu u disciplinama povezanim s restauratorskim i rehabilitacijskim poslom.
Nadalje, vlasti odgovorne za obrazovne programe na svim razinama trebale bi se potruditi i potaknuti zanimanje mladih ljudi za konzervatorske discipline.
Izvori ilustracija:
Pri vrhu stranice: Amsterdam 1975. Snimio Hans Peters. https://drimble.nl/cultuur/amsterdam/688635.html
Slika 1: Logo Godine europske arhitektonske baštine 1975. https://www.collectgbstamps.co.uk/explore/issues/?issue=136#collectgbstamps-7
Slika 2: Konzervatorski plan za Bolognu, 1969. http://www.fredmussat.fr/e-proceedings2_dec09/mirror_of_modernity_bravo.htm
References
| ↑1 | The Declaration of Amsterdam. S engleskog preveo Marko Špikić. |
|---|---|
| ↑2 | possession. |
| ↑3 | town and country planning. U prijevodu za potrebe Biltena Stalne Konferencije gradova Jugoslavije, objavljenom kod T. Marasovića, Zaštita graditeljskog nasljeđa, Zagreb-Split 1983., str. 146 pojavljuje se inačica urbanističko i prostorno planiranje. |
| ↑4 | the rehabilitation of old areas. |
| ↑5 | appreciated by the public. |
| ↑6 | environment, surroundings. Nedosljedno u odnosu na gornja rješenja, no hrvatski jezik ne posjeduje veći fond riječi za slučaj susreta ovih pojmova u istoj rečenici. |
| ↑7 | recover. Engleska riječ, doduše, nudi još zanimljivih mogućnosti tumačenja: ponovo osvojiti, steći, zadobiti, pomiriti, ozdraviti, ponovo prizvati svijesti, popraviti, nadoknaditi. U prijevodu kod T. Marasović, nav. dj., str. 146 pojavljuje se riječ sačuvati. |
| ↑8 | Primjedba upućena urbanistima not all areas are the same i according to their individual characteristics upućuje na promjene u percepciji modernističke estetike, pa se na određeni način ovaj odlomak može shvatiti i kao kritika modernističke predaje. |
| ↑9 | management of space. |
| ↑10 | texture. |
| ↑11 | structure. |
| ↑12 | volumetric characteristics. |
| ↑13 | Pojam rehabilitation u Marasovićevoj se knjizi prevodi na nekoliko načina: rehabilitacija, restauracija, revitalizacija, premda je riječ o pojmu koji se često koristi u ovoj povelji. |
| ↑14 | undiveloped site. Pojam se može prevesti i kao neurbanizirano područje, kako se sugerira kod Marasovića, str. 148. |
| ↑15 | rehousing. |
| ↑16 | redevelopment. |
| ↑17 | dilapidated complexes. |
| ↑18 | upkeep. |
| ↑19 | revolving funds. |