Boito, Konzervirati ili restaurirati?

by manensin Teorija - Theoryon Posted on

Naši stari spomenici: Konzervirati ili restaurirati?[1]I nostri vecchi monumenti. Conservare o restaurare?, Nuova antologia 3. serija, sv. 3(87), fasc. XI, Rim, 1. lipnja 1886, 480-506. Prevela Ana Vukadin.

Camillo Boito

-Mogla bi se ovom našem razgovoru postaviti na čelo kao epigraf kineska izreka: Sramota je obmanjivati suvremenike; još je sramnije obmanjivati potomke.

-Zaista? Meni se pak čini da je vrhunac vještine u restauriranju starog spomenika  upravo urediti ga tako da se novo doima kao staro; tako da se staro i novo zajedno stapaju. Na um mi pada definicija Viollet-le-Duca, velikog francuskog povjesničara i zakonodavca arhitekture, kojega su kao zakonodavca prihvatili i u drugim zemljama, a poglavito u Italiji: Restaurer un édifice c’est le rétablir dans un état complet, qui peut n’avoir jamais existé à un moment donné.[2]Navod iz Viollet-le-Ducove natuknice Restaurirati, objavljene 1866. u osmom svesku Rječnika francuske arhitekture. U prijevodu Sanje Šoštarić: „Restaurirati neku građevinu znači vratiti je u … Continue reading

On je slijedio ovo načelo u svom restauriranju zidina Carcassonnea,[3]Utvrđeni povijesni grad u pokrajini Languedoc na jugu Francuske. Rimljani podižu utvrdu na brežuljku, koja u 13. stoljeću doživljava znantne preinake. Do 1789. služila u vojne namjene, potom … Continue reading dvorca Pierrefonds[4]Plemićki grad u Pierrefondsu, u pokrajini Pikardiji na sjeveru Francuske. Prva utvrda podignuta je u 12. stoljeću. Koncem 14. i početkom 15. stoljeća dolazi do pregradnje. Razaranje započinje … Continue reading i drugih vrsnih spomenika i bio je uzdizan u nebesa.

-Da je poživio, ne bi ga danas uzdizali u nebesa; dapače, nova škola ga strovaljuje ravno u pakao. U ovih posljednjih deset ili dvanaest godina teorija restauriranja se izmijenila.

-Postoji li možda u naše vrijeme nešto što uživa svačiju hvalu i što se ne mijenja? Stvar je u tome da treba biti vrlo pronicljiv i široko naobražen da bi se činilo kao što je Viollet-le-Duc postupao kada bi u rukama imao spomenik: postaviti se u kožu starog arhitekta, zamišljajući što bi taj valjani čovjek učinio kad bi se danas vratio na ovu smrtnu zemlju i kada bi mu se na račun njegove građevine postavio novi problem dovršenja ili restauriranja. Supposer ce qu’il ferait, si, revenant au monde…[5]Još jedan navod iz Viollet-le-Ducove natuknice: „pretpostaviti što bi on učinio da, vrativši se na ovaj svijet…“. Usp. Eugène-Emmanuel Viollet-le-Duc, Restauriranje, nav. dj., 268.

-Dovoljno mi je, hvala, što sam to čuo u prijevodu. Prizvati duh Bramanteov, Arnolfov, majstorā comacina, redovnika iz srednjeg vijeka i stotine drugih umjetnika vama se čini malo? Oživjeti u njihovom vremenu, njihovom duhu i geniju! Upiti njihove vrline, pa i mane! Ali mane im je Viollet-le-Duc, izgleda, smjerao ispravljati. Vi se možda sjećate velike arhitektonske bitke za kontraforne lukove katedrale u Evreuxu. Bila su dva, jedan iznad drugoga: iz njih je načinjen samo jedan u svakom prolazu, mijenjajući formu kontrafora, tornjića, fijala; a službeni je izvještaj vašega štovanog zakonodavca glasio: Il serait puéril de reproduire une disposition éminemment vicieuse.[6]Bilo bi djetinjasto ponovno reproducirati krajnje čudnu konstrukciju. Riječi potječu iz jednog Viollet-le-Ducova izvješća Vijeću glavnih nadzornika (za povijesne spomenike Francuske) od 27. … Continue reading

Naravno. Kada se duh starog arhitekta silom utjerava u glavu modernog arhitekta, ovaj se prilagodi vijugama novog mozga i plod nije više ni star ni moderan. Ali baš me hoćete vući za jezik? Kada se restauriranja vode prema teoriji gospodina Viollet-le-Duca, koju možemo nazvati romantičnom teorijom restauriranja, a do prekjučer je bila univerzalna i još uvijek je slijede mnogi, dapače i u Italiji većina ili gotovo svi, meni je loše izvedeno restauriranje milije od dobro izvedenoga. Dok mi prvo, zahvaljujući blaženom neznanju, dopušta da jasno razlikujem stari dio od modernoga, drugo mi zadivljujućom učenošću i domišljatošću, čineći da novo izgleda kao staro, tako nemilice zbunjuje um da užitak promatranja spomenika nestaje i proučavanje postaje krajnje neugodan napor.      

-O ta vam je dobra! Bolji je dakle neki restauratorski magarac od učenog restauratora!

-Počujte. Prije nekoliko mjeseci zaustavio sam se u nekom gradiću, gdje nisam nikada ranije bio, da pogledam crkvu iz trinaestog stoljeća, jednu od onih s malim redovima stupova koji su na pročelju postavljeni jedni iznad drugih, kapitela punih čudovišta i frizova punih meandara. Imao sam pločicu i olovku. Prvi dojam, na određenoj udaljenosti, bijaše dobar; no zatim, kako sam pomnije zagledao, poče mi se rađati tisuću sumnji i nedoumica. Građevina je bila tako veličanstveno restaurirana da se nije razlikovalo staro od novoga: isti materijali, isto dlijeto, jednaka stoljetna boja. Ugledam vrlo čudnovatu konzolu i započnem je skicirati; duh mi bijaše nemiran; zatražim da mi daju ljestve, uspnem se do vrha, dotaknem, kucnem, ostružem, zagrebem: bila je moderna. Problem s kojim sam se morao suočavati na svakom koraku bijaše ovaj: vidim li ja predmet iz trinaestog stoljeća ili ovih posljednjih godina? Nije bilo starih crteža, nije bilo starih fotografija. Crkvenjaci, veoma mladi, nisu vidjeli ništa; svećenik, vrlo star, nije se sjećao ničega. Strpao sam pločicu i olovku u džep i uputio se smjesta na kolodvor čekati vlak koji će me odvesti odande, proklinjući vrsnost restauratora i neprekidno ga nazivajući lažovom, varalicom, krivotvoriteljem…

-Smirite se, molim vas, dajte da i ja kažem koju riječ. Bit će, dakle, da vam  graditelji iz sedamnaestog stoljeća, iz baroka, odgovaraju kao restauratori. Kada bi si uzeli za pravo da restauriraju, primjerice, kakvu kršćansku baziliku, oko stupova od mramora i istočnjačkog granita načinili bi žbukom i gipsom nezgrapne kvadratne pilastre i preko krhkih rimskih kapitela razmazali cvjetne ukrase nalik svojim perikama,  pod arhitravima su također vapnom i gipsom gradili isprepletene lukove, a pod krovom od lijepih greda bi pomoću drvenih lučnih skela zakrenuli eliptični svod sav u lunetama i rebrima; zatim su sve prekrivali nepodnošljivom zbrkom voluta, kovrči, svitaka, tričarija nadutih kao gajtani na njihovoj odjeći, te gomilom kipova tako smušenih i strogih da čovjek zadrhti dok ih mimoilazi: sve je to od vapna i gipsa, a od stare bazilike ne raspoznaje se više ni profil jednog vijenca.[7]Predrasude prema baroknoj umjetnosti, a naročito kada je bila riječ o pregradnji odnosno prekrivanju ranijih slojeva, u doba sastavljanja Boitova teksta još su bile jake u Europi pa su čitavi … Continue reading

-Ali onoga dana kada se sruši neka figura ili otpadne komad luka ili svoda, onoga dana kada se za ljubav života naših bližnjih uklone gips, štukatura i drvo, toga će se dana čestiti kršćanski hram pojaviti netaknut ispod odore koja ga je dugo skrivala, ali mu nije oštetila udove. Ne trebam vam navoditi primjere sličnih otkrivenja. Čak je nedavno u Milanu jedna od najstarijih gradskih crkava, San Bàbila, o kojoj je nekoliko godina ranije Mongeri[8]Giuseppe Mongeri (1812-1888), tajnik, potom profesor povijesti umjetnosti na Akademiji Brera u Milanu. U brojnim publikacijama u časopisima Il Crepuscolo, La Perseveranza (u kojima je objavljivao i … Continue reading u svojoj knjizi Umjetnost u Milanu govorio da pokazuje vrlo malo znakova svoje starine i da su je pregradili, štoviše krivotvorili arhitekti tako vični da su sami sebe uspjeli osuditi na zaborav;[9]Usp. Giuseppe Mongeri, L’arte in Milano: note per servire di guida nella città, Milano 1872, 312. crkva San Bàbila, ogoljena od grotesknog baroknog plašta, iznova je oživjela u izvornom stanju.[10]Uklanjanje pročelja 18. stoljeća i potpuna pregradnja crkve djelo je arhitekta Paola Cese-Bianchija (1840-1920), Boitova učenika i suradnika. Voditeljem radova imenovan je 1882, a potrajali su do … Continue reading To je važno: u izvornom stanju. A da ste u Palermu vidjeli kako se krasno pojavilo tijelo crkve Santa Maria della Catena, mješavina sjevernjačke gotike i naše renesanse;[11]Crkva izgrađena između 1490. i 1520. prema projektu Mattea Carnilivarija, pregrađena u baroknom stilu u 17. stoljeću. da bi se vratila slavi i povijesti dostajalo je, gotovo bih rekao, uzeti s dva prsta nezgrapni ogrtač iz sedamnaestog stoljeća i viknuti poput grčkog advokata: pogledajte. Veleučeni i pronicljivi Viollet-le-Duc sa čitavom gomilom svojih sljedbenika i domišljati restaurator crkve iz trinaestog stoljeća, o kojoj sam ranije govorio, činili su i čine od spomenika predivnu mumiju koja prkosi stoljećima, ili ako hoćete, balzamiraju ga na način doktora Brunettija[12]Lodovico Brunetti (1813-1899), profesor patološke anatomije na Sveučilištu u Padovi, rodom iz Rovinja. Bavio se tehnikama kremiranja i balzamiranjem leševa, o čemu je objavljivao 1873. i 1884. … Continue reading i okamenjuju u stilu doktora Segata.[13]Gerolamo Segato (1792-1836), putnik i istraživač, od 1818. više puta u Egiptu. Od 1823. u domovini se posvećuje kartografiji, a pred smrt i kemiji, otkrivajući postupak očuvanja životinjskih i … Continue reading

Istina, barokni arhitekti su pak polagali spomenik u grob, katkad u zaista raskošan i veličanstven mauzolej, katkad u nadutu i smiješnu grobnicu; ali kada dođe sudnji dan, arhitekt poviče: – Podignite pokrov, a ti Lazare izađi. – I mrtvac proviri, ruku i nogu u povojima i glave umotane u platno. Arhitekt tada nastavi: – Razmotajte ga i pustite ga da ide. – Na te riječi spomenik, poput Martina brata, uskrsava.      

-Znači, treba pokopati da bi se konzerviralo? Ta zašto se onda rasipa toliko novaca da se iz podzemlja iskopaju zidine, hramovi, kazališta, palače, grobnice iz daleke antike? Vrhunski restaurator je grobar!

-Ostavimo se ironije i ne pretjerujmo. Nezgodno je s predodžbama i poredbama što lako skrenu razgovor s puta, odaju da protivnik zapada u neumjerenost i gubi se u apsurdu. Pokušat ću biti jasan. Prema mojem mišljenju spomenik gubi, ponavljam, svaku ili gotovo svaku važnost ako naučnik može opravdano posumnjati da mu je restauriranje više ili manje izmijenilo formu ili mu pridodalo naizgled izvorne forme, što je zapravo još jedan način preinake staroga. E sad, između restauratora koji mi tako nepopravljivo  upropasti spomenik i restauratora koji ga doduše sakrije, ali očuva netaknutog da ga otkriju potomci, ja biram ovog drugoga.

-A što ako se dogodi kao s mnogim knjigama ili ulomcima knjiga, čuvenima u antici, koji su se zametnuli ili zauvijek izgubili? Krasna logika!

-Jedno je knjiga pisana na pločicama ili pergameni, a drugo spomenik od mramora, kamena i opeke. Ako unutar baroknog hrama leži kršćanska bazilika, to se zna, za ime Božje, ili to slučaj prije ili kasnije pokaže. Ne povlađujem ja baroknim restauratorima; tvrdim štoviše da bi onaj tko ih danas želi oponašati bio poprilično lud. Samo kudim i prezirem još više romantične restauratore. Vraćam se vašoj poredbi: spomenik je, dakle, knjiga koju ja želim čitati bez kraćenja, dodataka ili preradbi. Želim biti posve siguran da je sve ondje napisano izišlo iz autorova pera ili stila. Proklinjem Cesarottijeva Ossiana; i kao što bih rado strpao u zatvor krivotvoritelja starih medalja, tako bih i krivotvoritelje stare građevine ili dijela stare građevine poslao onamo da trunu.[14]Melchiorre Cesarotti (1730-1808), talijanski književnik, jedan od preteča romantizma u Italiji. Poznat je po svom prijevodu (ili preradbi) pjesama mitskog galskog pjesnika Ossiana, kojim je … Continue reading Koliko li je u ovih posljednjih pola stoljeća bilo restauratora koji su u arhitekturi načinili nešto nalik čuvenoj lažnoj Cezarovoj medalji s veni vidi vici ili Menelajevom trojanskom konju? Trebao bi se već netko za arhitektonsko restauriranje pobrinuti onako kako su se za lažne ili krivotvorene medalje pobrinuli Sestini,[15]Domenico Sestini (1750-1832), arheolog i numizmatičar iz Firence. Od 1777. putuje na istok: do 1792. obišao je Malu Aziju, Mezopotamiju, Egej, balkanski poluotok, o čemu je objavio devet svezaka … Continue reading Beauvais[16]Guillaumeu Beauvaisu (1698-1773) je 1794. u Dresdenu na francuskom objavljeno djelo Način razlikovanja starih medalja od krivotvorenih. Boito je mogao konzultirati pariško Picardovo izdanje iz … Continue reading i drugi. Priželjkujem traktat o Arhitektonskoj laži, iliti Kako razabrati u arhitekturi falsifikate i krivotvorine staroga.

-Jednom riječju, vi želite konzervirati, a ne restaurirati.

-Dobro kažete: konzervirati, a ne restaurirati.

-No pazite, razlika između te dvije riječi, koja se u prvi mah čini očitom i lako provedivom, u stvarnosti se zamućuje. Ovdje mi je zgodno navesti mišljenje jednog čovjeka pred kojim mi nemamo tajni, jer upravo on je taj koji se zabavlja stavljajući nam riječi u usta. E sad, on je 7. lipnja 1884. u Torinu, u srednjovjekovnom Kaštelu, održao predavanje o Restauratorima, u kojemu je govorio otprilike sljedeće. Općenito, mi koji razgovaramo o umjetnosti činimo kao onaj franjevac što je propovijedao dobro, a zaostajao primjerom; ali možda nigdje nije tako teško djelovati, a tako lako raspravljati, kao u onome što se tiče restauriranja. Čujte kako posvuda novinari u svojim pamfletima, inženjeri na svojim kongresima i akademici na svojim sjednicama diktiraju izreke pune mudrosti kako treba za unuke sačuvati velika djela naših djedova tako da ona ne izgube ništa od starog izgleda. A siroti arhitekti i članovi povjerenstava, zaduženi za neko restauriranje, oni su koje treba pribiti na stup srama ili poslati ravno na stratište; osjećamo blaženstvo kada možemo povlađivati plemenitom preziru stranaca, osobito Engleza, po potrebi ga nanovo budeći i potpirujući.

-Ono što je loše treba razotkriti bez oklijevanja.

-Slažem se; ali prije no što viknemo na barbarina!, valjalo bi ispitati je li taj barbarin mogao postupiti drugačije. Vi poznajete Veneciju. To nije grad od ovoga svijeta: to je božanska opsjena. Pa ipak ju je predavač iz srednjovjekovnog Kaštela predočavao još ljepšom. Kada kao u Akvileji, Gradu i Torcellu mulj koji je nanijela rijeka zatrpa lagune, a groznica istjera posljednje uboge stanovnike, kada sve kuće budu porušene i kada na širokim travnatim prostorima budu bacala kratke sjene mršava stabalca, uzdizat će se ipak u zalazu sunca, pod zlaćanim oblacima, ruine nekoliko drevnih građevina. Crkva dei Frari pokazivat će praznu utrobu svojih golemih lađa; izdaleka će ravnodušno dominirati postojana kupola crkve Gospe od Zdravlja; nešto dalje hram Sv. Ivana i Pavla bit će hrpa ruševina, izuzev pet apsida, a netaknut će ostati Colleoni na bezobličnom postolju, ali ukrase s Bolnice, tako sitne, tako krhke, trebat će tražiti među razvalinama i krhotinama. Trg Svetog Marka, kakvo čudo! Tri uzdrmane kupole bazilike  još neće biti srušene; vidjet će se izvana, kroz procjepe razrušenih zidina, kako zlatom blistaju mozaici na unutarnjim svodovima, a mramor, porfir i alabastar polomljenih stupova neobično će treperiti u toj grobnoj žalosti. Duždeva palača…

-Oprostite što vas prekidam u pjesničkom zanosu našega lutkara; ali ovo nije razgovor, to su Kasandrina proročanstva.

-Strpite se malo da stignem do obrazloženja i pustite da nastavim: što se tiče Duždeve palače, najčudesnije palače na svijetu, da smo je ostavili kakva je nekoć bila, ne bi trebalo čekati tisuću ili dvije tisuće godina, možda ni stotinu, možda ni deset, prije no što bismo je vidjeli svedenu na spomenuti ideal slikovite ruine. U toj smjeloj građevini, koju u cijelosti podupire dvostruki red otvorenih lođa, dobar dio baza i kapitela, poneko deblo stupa i mnogi dijelovi krhkih spletova lukova bili su svedeni na ulomke. E sad, ako ne dostaju ni obruči ni metalni ključevi, valja barem klesance koji više ne drže zamijeniti novima. Svakako, to je grijeh; svakako, to je oskvrnuće: ali na koncu, jesmo li htjeli da palača stoji ili smo je htjeli na tlu?[17]Ovdje se vidi odmak od Ruskinova zagovaranja da se građevina koja je dotrajala prepusti dostojanstvenoj smrti zbog nedopustivosti zadiranja u ono što su prvotni graditelji oblikovali a kasniji … Continue reading

-Prije takve obnove moglo se možda iskušati kakvo domišljato sredstvo. Da je možda, primjerice, obnovljena jezgra kapitela, bilo bi moguće oko nje ponovo postaviti vanjske komade starih kapitela s njihovim listićima i divnim figuricama.

-Da? A mislite da se ti stari dijelovi već skrhanih i razmrvljenih kapitela, svedeni, kako biste vi željeli, na tananu oplatu, ne bi nakon nekoliko godina raspali u prah? Jednom kad su uništeni, tko bi im se više divio? Nije li bilo bolje u tančine reproducirati i zamijeniti nepopravljivo razbijene kapitele, a ove sačuvati u obližnjoj dvorani gdje će ih sadašnji i budući naučnici moći izučavati do mile volje? Činimo što možemo na ovom svijetu; ali čak ni za spomenike nije još otkrivena Fontaine de jouvence.

-Tko zna? Možda bi se malo čarobne vode iz Vrela mladosti, koja je u gorljivim maštarijama srednjega vijeka vraćala ishlapjelim starcima mladenačku srčanost i snagu, moglo i za spomenike pronaći u čudima kemije; a ponešto se već i pronašlo. Ne niječem da ljubav prema starini, osobito kod mladih, gdjekad postaje strast prepuna pretjerivanja i sebičnosti; no ista ta neumjerenost, na kraju krajeva, donosi i nešto korisno. Prije tri ili četiri godine, pedesetak slikara, kipara i arhitekata, među kojima Favretto, Dal Zotto, Marsili i drugi valjani ljudi, službeno su pristali uz knjižicu o Budućnosti mletačkih spomenika, napisanu sa žarom, bogatu pjesničkim uzletima i mudrim opomenama, u kojoj čitamo: Ne obmanjujmo se, nemoguće je, nemoguće kao uskrisiti mrtvaca, restaurirati ono što bijaše veliko i lijepo u arhitekturi…Prigovorit će nam: može doći do potrebe za restauriranjem. Slažemo se. Neka se takvoj potrebi dobro zagleda u lice i neka se shvati što ona znači. To je potreba za uništenjem. Prihvatite je takvom, srušite zgradu, rasipajte kamenje, načinite od njega balast ili vapno ako vam je volja; ali učinite to pošteno, a ne stavljajte laž na mjesto istine.

-Kako vi nazivate tu vrlo jednostavnu teoriju?

-Ne bih znao; nazvao bih je možda slikarskom ili još bolje slikovitom. Ali s obzirom na pretpostavku, nesmiljeno je logična. Budući da se spomenik ne može očuvati zdravim i čitavim, treba ga umoriti ili ostaviti bez ikakvog lijeka da izdahne od dotrajalosti, bolesti ili truleži. Kvaka je u tome što se uljuđeno društvo nikada neće uvjeriti da bude sukrivac u sličnim zločinima, kao što nikada neće ukinuti ni liječnike ni kirurge. E sad, umijeće restauratora nalik je umijeću kirurga. Bolje bi bilo, tko to ne vidi? da krhko ljudsko tijelo nikada nema potrebe za sondama, skalpelom i nožem; ali ne drži svatko da je bolje vidjeti rođaka ili prijatelja kako umire, umjesto da mu se odreže prst ili da nosi drvenu nogu.

-Sve se dakle, prema vašem mišljenju, svodi na održavanje spomenika na nogama, jamčeći mu dug život potporom kakvu savjetuju znanost i praksa. Svako drugo djelo postaje krivotvorina javnog spomenika.

-Svakako. U teoriji Viollet-le-Duca nema doktrine ni umnosti koje bi vrijedile kao spas od samovolje; a samovolja je laž, krivotvorina, zamka postavljena potomcima, a često i suvremenicima. Što je restauriranje bolje izvedeno, to je laž podmuklija i veća je pobjeda prijevare. Što biste vi kazali za antikvara koji se, nakon što je našao recimo novi Danteov ili Petrarcin rukopis, nepotpun i većim dijelom nečitljiv, potrudi domišljato i znalački iz svoje glave ispuniti praznine, tako da postane nemoguće ili vrlo teško razlikovati dodatke od izvornika? Ne biste li prokleli vrhunsku vještinu toga krivotvoritelja? Zar vam čak i nekoliko rečenica, nekoliko riječi umetnutih u tekst, ne ispunjaju duh odbojnošću, a mozak sumnjama? Zar će ono što je za osudu kod oca Piaggia ili monsieur Silvestra naprotiv biti razlog za hvalu kod arhitekta restauratora?

-Vaše me riječi, moj gospodine, uvijek ispunjaju zadovoljstvom; ali s dopuštenjem, želio bih vam ukazati da mi već pola sata pjevate iznova istu pjesmu, ovdje terca gore, ondje seksta dolje: već sam je naučio napamet.

-Tim bolje. Moja je namjera upravo pokazati vam opasnosti romantične teorije.

-Romantične! Jeste li vi posve sigurni da ne klevećete romantizam? Umijeće restauriranja je skorašnjeg datuma, znam, i svoje metode je moglo pronaći samo u društvu kojemu nedostaje bilo kakav stil u lijepim umjetnostima, ali je sposobno sve ih razumjeti i po prilici voljeti. Ovakvo stanje stvari dogodilo se nakon prvog napoleonskog carstva, na samim počecima modernog romantizma, i traje do dana današnjega. Vi mi možete odgovoriti da riječi nisu isto što i djela, ali pred pola stoljeća, što se riječi tiče, govorili su dobro. Godine 1830. u Francuskoj je za glavnog nadzornika povijesnih spomenika imenovan Vitet, kojega je pet godina potom zamijenio Mérimée…

-Onaj Mérimée, autor dražesnih novela, koji je Talijane nazivao un tas de fumistes et de musiciens,[18]gomilom šaljivaca i glazbenika. proglašavao arhitekturu mletačkih palača lišenom ukusa i mašte, primjećivao da čitava glazba Verdija et consorts (i kompanjona) nalikuje harlekinovom odijelu, a o Milanu je govorio: Vous ai-je parlé des cailles au riz qu’on mange à Milan? C’est ce que j’ai trouvé de plus remarquable dans cette ville.[19]Jesam li vam pričao o prepelicama s rižom što ih jedu u Milanu? To je najznačajnije što sam u tom gradu pronašao.

-To je manje važno; ali Mérimée je također bio tajnik jednog Odbora koji je 1837. izabran da razvrsta i konzervira francuske spomenike, a vama se, dragi gospodine, njegove riječi moraju činiti od zlata kada je govorio: ‘Nikada nije naodmet ponoviti da je u pitanju restauriranja prvo i nepovredivo načelo ne inovirati, čak ni onda kada nas na inovaciju nagoni hvalevrijedna namjera da dovršimo ili uljepšamo. Valja ostaviti nedovršenim i nesavršenim sve ono što se zatekne nedovršeno i nesavršeno. Ne smijemo si dopustiti popravljanje netočnosti ili ispravljanje nepravilnosti, jer su nepravilnost, netočnost i nedostatak simetrije zanimljive povijesne činjenice, koje često pružaju arheološke kriterije za određivanje nekog razdoblja, škole ili simboličke misli. Niti dodataka, niti uklanjanja.’

-Bez sumnje prekrasne riječi, čak i u vašem, oprostite, napola francuskom prijevodu, i na veliku su čast onima koji su ih željeli objaviti kao pravilo tadašnjeg restauriranja. Ali na nesreću, gotovo uvijek se ostalo na riječima. U ono vrijeme u tom poslu riječi i djela nije razdvajala samo provalija, već ocean; a sada je tu još uvijek jezero ili baruština. Svejedno su Mérimée, Vitet i još pokoji njihov kolega bili učeni i razboriti umovi kojima moramo zahvaliti što su započeli ljubavlju nadahnuto, strpljivo i znanstveno proučavanje spomenika iz srednjega vijeka i renesanse. No dopustite mi jednu primjedbu. Mi smo se u svojim idejama malo-pomalo približili jedan drugome tako da se sada, nadam se, možemo složiti oko dvije kratke izreke kojima je onaj, što drži u rukama konce pomoću kojih gestikuliramo i razgovaramo, zaključio predavanje koje ste ranije citirali:

  1. Treba činiti nemoguće, treba činiti čuda kako bi se spomeniku sačuvao njegov stari umjetnički i slikovit izgled;
  2. Ako su nadopune prijeko potrebne, a dodaci neizbježni, neka se vidi da nisu djela starine, već djela današnjice.

-Gotovo da se slažem.

-Ova ću vam pravila ponoviti i u stihovima, ako želite, kao glasnici koji su u starih Grka pjevajući objavljivali zakone; ali obećajte da mi se nećete rugati:

Sačuvat moram spomeniku starom

Izgled njegov drevan i slikovit;

A kada, premda želim to svim žarom,

Bez dopuna ga ne mogu obnovit,

Svi koji poslije vide djelo moje

Moraju razabrat sve što moderno je.

-U skromnoj prozi ili u petparačkim tamburaškim stihovima, premda se ove izreke u prvi mah doimaju jasnima, zamute se čim čovjek u njima pokuša upecati primjenu pa komentari i napomene postanu neizbježni; a ja sam, kao što znate, sklon traženju dlake u jajetu.

-Tim bolje, budući da nam je zajednička namjera potrčati za istinom i uhvatiti je, uzmognemo li, za čuperak. No sjetite se da svaki zakon, kao što kaže poslovica, ima iznimaka, a umjetnički zakoni iziskuju više iznimaka nego svi ostali jer je umjetnost dijete duha, a čini se katkad da djelo duha nije ništa drugo nego blažena neobuzdanost.

-Vi kao razuman čovjek pružate ruke da ne udarite nosom u zemlju ako se spotaknete. Ali dopustite mi da kažem kako po vašem mišljenju ovdje nije riječ o umjetnosti, već o čistoj arheologiji, koja nije potpomognuta maštom, jer vi isključujete bilo kakvu obradu, čak po mogućnosti i bilo kakvu nadopunu ili dodatak, već je po potrebi potpomognuta mudrom naukom i praksom skromnog graditelja koji će se zadovoljiti time da za ljubav unuka održi na nogama i učvrsti staru građevinu.

-Svejedno, hoćeš-nećeš, umjetnost s time ima veze. Za brigu oko očuvanja spomenika potrebno je tisuću nježnih i pažljivih skrbi žarke ljubavi ili gorljivog milosrđa, kao što bolesnicima treba potpora supruge ili časne sestre. Mislite li da ćete naići na te vrline u grudima kakvog inženjera ili nadzornika gradnje? Ne čini li vam se da je tu potreban gorljivi duh umjetnika? No dajte da budem sitničav. Razdvojit ću, raščlaniti, razraditi, uporabit ću brojeve, znakove spajanja, zagrade, bit ću neizrecivo dosadan. A za početak, podsjećam da u arhitektonskim spomenicima prevladava sad jedno, sad drugo od sljedeća tri svojstva: arheološka važnost, slikovit izgled i arhitektonska ljepota.[20]l’importanza archeologica, l’apparenza pittoresca, la bellezza architettonica. Stoga je dopušteno u umijeću restauriranja razlikovati

Arheološko restauriranje (stari vijek)

Slikovito restauriranje (srednji vijek)

Arhitektonsko restauriranje (renesansa itd.).

Žurim se dodati da je ovdje riječ o stvari sličnoj temperamentima ljudskog tijela. Kod flegmatika ne nedostaje krvi i žuči, kod sangvinika žuči i sluzi, kod kolerika sluzi i krvi; pa ipak liječnici, kada proučavaju bolest, pišu recepte i preporučuju dijetu, vode mnogo računa o temperamentu.

-Pa kao što u različitim ljudskim naraštajima prevladava sad ovaj, sad onaj tjelesni sastav, valjda vjerujete da je tako i sa spomenicima različitih razdoblja.

-Ima nešto i u tome; ali sve valja uzeti s oprezom. Spomenik iz antičkog razdoblja Grčke, Etrurije, Rima i tako dalje, posjeduje u svakom svom dijelu nutarnju bit koja prebiva upravo u svakom komadu od kojega se spomenik sastoji ili sastojao. Valja dakle pri iskopavanju zabilježiti apsolutan i relativan položaj svakog komadića; sačuvati vjerne crteže i krajnje savjesnu povijest iskapanja i nalaza; ispitati potanko jedan po jedan svaki sklop, gotovo bih rekao svaki ulomak. Nema te krhotine koja ne bi mogla postati ključem za proučavanje građevine ili pak vrijednim naputkom kako građevinu ponovo složiti u cijelosti ili djelomice.

-Čudi me da govorite o ponovnom sastavljanju.[21]Ricomposizione: pojam je Boito koristio 1884. u tekstovima Restauratori i Srednjovjekovni kaštel. Zar ponovno sastavljanje možda nije samovolja?

-Svakako, kad za tu mogućnost nedostaju pouzdane činjenice. Ali kada na temeljnom zidu pronađete baze stupova na svojim mjestima, uz njih debla, ovdje kapitele, a ondje arhitrave, komade friza i vijenca, zašto ne biste smjeli uspraviti red i uživati u njegovoj cjelovitosti? Ako se na masivnim zidovima, pod urušenim svodovima, opazi nesumnjiv trag arhitektonskih ukrasa, zašto se ne bi postavili na svoje mjesto uresi i oplata koja je pala na zemlju? Recimo da nađete odlomke neke latinske ili grčke knjige; pročitate ih, zamislite se nad njima; primijetite da čine cjelovito djelo ili nekoliko njegovih poglavlja pa ih složite redom, prepišete jedan ispod drugoga, suzdržavajući se pritom da ne dometnete makar jednu riječ iz svoje glave, a gdje naiđete na prazninu, stavite točkice ili ubacite bilješku, iskreno, skromno, kao čovjek koji ne voli nego istinu. Tko će vas za to kuditi?

-Ali kako se bilješke i točkice mogu umetnuti u praznine spomenika? Ako je gotovo nemoguće pronaći sve krhotine neke građevine, čime ćemo ih zamijeniti?

-Ako je ono što nedostaje nužno da bi se postavilo ono što postoji, dodat ću konstrukciju od opeke, kameni pilon, deblo, arhitrav, povezat ću vijenac, obnoviti kapitel, umetnuti klinove u lukove i tako dalje; ali izostavljajući pritom ureze u profilima, zadovoljavajući se  običnim četvrtastim formama, izvodeći radove tako da se u materijalu ili načinu razlikuju od staroga,

Svi koji poslije vide djelo moje 

Moraju razabrat sve što moderno je.

-Taj sustav uopće nije nov. Tako su učinili naši djedovi s golemim potpornjima koji podupiru Kolosej, s novim kamenjem umetnutim u slavoluke umjesto nestalih dijelova i općenito u restauriranju rimskih građevina.[22]Dok je dvije godine ranije pisao samo o intervenciji Pija VII. na istočnoj strani Koloseja, dovršenoj 1807. godine, Boito sada spominje i intervenciju Giuseppea Valadiera na zapadnoj strani … Continue reading

-Nažalost, ne svih. Canina[23]Luigi Canina (1795-1856), arhitekt i arheolog. Studij od 1810. do 1814. u Torinu, od 1818. u Rimu, gdje je surađivao s arheologom Antonijem Nibbyjem. Akademiji sv. Luke je 1822. predstavio … Continue reading i nekolicina drugih, čak i nakon njega, rado su iz mašte izvlačili trijemove, hramove, bazilike, nanovo gradeći umjesto da preslože i naginjući izmišljanju umjesto da se ograniče na zaključak; no danas se u pitanju arheoloških restauriranja, hoću reći restauriranja antičkih djela, gotovo i nemamo na što požaliti. Senator Fiorelli je najprije u Pompejima primjerom,[24]Fiorelli je 1875. objavio djelo Opis Pompeja. potom kao Glavni upravitelj starina i lijepih umjetnosti propisom, proveo tihu, ali blagotvornu akciju u svim talijanskim pokrajinama.

-O kad bi se isto moglo kazati i za drugu kategoriju restauriranja, onu koju ste nazvali slikovitom ili restauriranjem srednjovjekovnih građevina! Kakve budalaštine, kakva divljaštva! Misli mi lete u Veneciju, u baziliku Sv. Marka čije ste mi buduće ruševine oslikali u svom proročanstvu, a poželjnije su od restauriranja koje se ondje upravo provodi.

-Recite radije da je provedeno i da ga sada ispravljaju koliko mogu; a prijašnje greške ne valja pripisati neznanju, već metodi. S obzirom na metodu, činilo se odličnim; i Viollet-le-Duc i mi sami, Bože nam prosti! tada smo ga pohvalili.[25]Ova rečenica pokazuje koliko se promijenilo Boitovo stajalište prema stilskom restauriranju od 1879, kada je stajao između mletačkih restauratora sv. Marka i engleskih kritičara. Sedam godina … Continue reading

-Sjećam se. A lovci na proturječja…

-Neka im bude. Meni je važno vikati gluhima da se nedavno dovršeni radovi u Sv. Marku mogu navesti kao uzor; unatoč tomu oni će pjevati istu pjesmu, možda i u Skupštini i to još zadugo, zajedno s Englezima, a sada i s Amerikancima, kako se nastavlja sa žalosnim  upropaštavanjem najslikovitijeg i najveličajnijeg kršćanskog hrama. Na bočnoj strani prema Piazzetti vraćena je na mjesto takozvana pozadina oltara kapele Zeno, koja je ranije bila uklonjena s izlikom da pripada 16. stoljeću, kao da čitava crkva nije čudesan splet različitih stilova, sljubljenih u neizrecivo jedinstvo okusa.[26]Ovdje se vidi nedosljednost teorijskih načela: kada je bio u pitanju barokni stil, sugovornici su bili za njegovo uklanjanje. Kada je riječ o renesansnom sloju na mletačkom sv. Marku, stajališta … Continue reading Na istome boku je laštenjem dragocjenog mramora, kojemu su bili oduzeli patinu i ugasli prirodnu boju, vraćeno barem ovo posljednje. U uglu između Piazzette i Trga obnavljaju luk i oplatu, vraćajući prvome prvobitnu širinu, a drugoj njezine blago ukošene pruge. Na svodu kapele Zeno skoro su završili s postavljanjem starih mozaika, koje je još neki skromni crkvenjakov pomoćnik s ljubavlju bio odvojio i pohranio na sigurno kada su mjesto izvornika zauzele nesretne moderne kopije. Ali za naš razgovor je najvažnije razmotriti način na koji su rekonstruirani unutarnji zidovi, lukovi i svodovi ondje gdje im prijete nezgode, te kako su kasnije na kruti skelet pričvršćene ploče raznobojnog mramora, trake s meandrima, arhivolti s listićima, uresi svih vrsta i mozaici, a da se prijašnji izgled nije ni najmanje izmijenio pa se narod gledajući podsmjehuje i nehotice gunđa najveću hvalu restauratoru: ‘Baš se isplatilo tako dugo držati skele i daske, da bi ih kasnije maknuli, a napravili nisu ništa!’ Skelet se popravi, a netaknutom se ostave koža i meso i mišići ispod nje: koža preplanula od sunca, naborana nevremenom, ovdje-ondje ispucana i izranjavana, pa ipak zamamnija od meke, ružičaste kože kakve lijepe dame.

-Kako to uspijevaju?

-Onom ljubavlju supruge i milosrđem časne sestre o kojima sam vam govorio. No dugo bi se moglo pripovijedati o gorljivoj brizi i samilosnoj smotrenosti na koju nadahnjuje učena ljubav. Već u pomoć zovu i kemiju, iskušavajući djelovanje fluor-silikata na mramor, koristeći cinkov klorid tetrahidrat za štukature, kušajući upotrebu vazelina, bikarbonata, da zaustave štetan utjecaj soli.

-Kad smo kod tih pokušaja, možda ne znate da je Ministarstvo naobrazbe (a to mu treba reći u pohvalu) stipendiralo jednog mletačkog mladića istraživačkog duha i naobražena uma kako bi putovao po Njemačkoj i Engleskoj i prikupljao vijesti i iskustva o svemu što može poslužiti očuvanju materijala na starim građevinama; a u istu svrhu Ministar je ovih dana u Milanu, pri Akademiji lijepih umjetnosti, utemeljio povjerenstvo kojemu, uz poprilično arhitekata i građevinara, pripadaju i tri čuvena kemičara, Körner,[27]Wilhelm Körner (1839-1925), kemičar njemačkog podrijetla, od 1870. predavao organsku kemiju na Sveučilištu u Milanu. Frapolli[28]Agostino Frapolli (1824-1903), rodom iz Milana, gdje je od 1859. predavao kemiju. i Carnelutti.[29]Giovanni Carnelutti (1850-1901), rodom iz Udina. Studirao u Beču, od 1871. u Rimu na Kemijskom institutu, od 1881. u Milanu nasljeđuje Frapollija.

-Ali što se tiče savršenstva nedavnih mletačkih restauriranja…     

-Tko govori o savršenstvu? Ta može li biti savršenstva u djelu toliko strahovito teškom kao što je učvršćivanje tijela tako divnog izvana i tako trošnog iznutra? Restauriranje je mučan posao koji troši mozak i duhu nikada ne daje mira. Veliki podvig je satkan od beskrajnih sitnica koje na duge staze zamaraju; usto treba održati preciznu ravnotežu između zahtjeva arheologije i slikovitosti, statike i estetike. E sad, takvu je ravnotežu često upravo nemoguće postići. Valja izabrati: prikloniti se ovamo ili onamo. Onda viču na sav glas oni kojima je milija potpuna ruševina od djelomične obnove ili pak oni koji prihvaćaju bilo kakav popravak, samo da se spomenik dovede u stanje da stoji pred potomcima. Često, štoviše gotovo uvijek, viču ili jedni ili drugi. Ali nijednu građevinu nije tako strašno restaurirati kao hram koji su stari Mlečani nazivali zlatnom bazilikom. Napuknut, nagrizen, ispucan istočnjački mramor kakav se, pa čak ni sličan, više ne može naći ni da ga zlatom platiš; kipovi, profili, cvjetni ukrasi izjedeni vremenom koje im oduzima formu i boju; mozaici svih razdoblja, odvojeni od svodova, prijete da će se raspasti i puni su tragova neslavnih starih restauriranja: a u čitavoj crkvi, izvana ni iznutra, od podnožja do tornjića, od poda do kupole, nema ni pedlja koji ne bi bio od vrhunske važnosti za arhitekta, arheologa ili slikara, štoviše za svu trojicu zajedno. Vjerujte, restaurator ondje ima da izgubi glavu.

-Vi sada naginjete dobrohotnosti. Ali nije trebalo iznimne pameti da se nekoć u Veneciji ne nagrde izvjesne građevine čija čarolija, kako zamjećuje izvanredni Ruskin za čuvenu apsidu na dražesnom otoku Murano, kao da potječe s palete Vecellija, Bonifacija, Paola i drugih nedostižnih kolorista mletačke škole.[30]Boito se referira na Ruskinova stajališta iz djela The Stones of Venice, sv. 2, poglavlje 3 o Muranu.

Od tih je zanosnih boja preostalo sablasno bljedilo. Spomenik, koji je očuvao inkarnat vrelog života čak i u rasklimanim zidovima i razbijenom mramoru, postao je nakon restauriranja anemičan: utvara iščezle ljepote.

-Imate u mnogočemu pravo. Na um mi padaju ne samo neke žalosno upropaštene  građevine u Veneciji, već i mnoge u Lombardiji, Pijemontu, središnjoj i južnoj Italiji; i da uistinu nisam nesklon žučnim ispadima, moja bi filipika trajala podulje. Spustimo zastor na sramotu. Kakva to mora biti odgovornost, kakva grižnja savjesti, izbrisati ljubak i dostojanstven znak starine!                   

-A treću kategoriju zaboravljamo? Arhitektonsko restauriranje u užem smislu, odnosno restauriranje građevina od renesanse nadalje.

-Htjedoh vam reći kako u tim građevinama, koje su podignute u nama bliskim stoljećima i ponajprije se odlikuju dovršenim sklopom kakav mi bolje razumijemo, a današnja umjetnost lakše oponaša, dijelovima postupno, osim u iznimnim slučajevima, opada arheološka i povijesna vrijednost. Dostaje možda kakav jednostavan znak, jednostavan spomen, da nam pokaže kako obnavljati; pa ipak i ovdje valja izbjegavati dovršenja i obnavljanja koliko god je moguće. Ne doduše u toj mjeri da treba držati arhitektonskom prijevarom zamjenu nestalih ili suviše oštećenih dijelova novim dijelovima od istog materijala i jednake obrade poput starih, budući da oni, ako mnogo ne cjepidlačimo, mogu izgledati poput izvornika. Pomoću dva primjera nadam se naznačiti granice unutar kojih bi se po mom sudu trebala zadržati ova sloboda restauriranja. Potražimo ih u Milanu. Poznata vam je palača Marino, sjedište općinskog zastupništva, jedno od najrobusnijih djela slobodnog Alessijevog duha.[31]Palazzo Marino u Milanu, djelo arhitekta Galeazza Alessija (1512-1572), djeluje u Milanu od 1560. do 1569. godine, radeći na crkvi sv. Barnabe te dvorištu i pročelju crkve Santa Maria presso San … Continue reading Dolazeći iz smjera Piazze della Scala, čovjek će se zapanjiti kako je bogati lombardski grad snošljiv prema onoj golemoj zidini te građevine, onako izbušenoj nepravilnim prozorima, izobličenoj, gruboj, bijednoj, nepriličnoj. Na taj zid se godinama naslanjala čitava skupina kuća; ali prizemlje i uglovi odavali su vertikalnu i horizontalnu arhitektonsku raščlambu, u svemu sličnu plemenitom pročelju koje gleda na spomenik Alessandru Manzoniju.[32]Spomenik književniku, djelo milanskoga kipara Francesca Barzaghija, podignut je 1883. u blizini palače, na Trgu San Fedele. Ispred palače se, na Trgu della Scala, nalazi i spomenik Leonardu da … Continue reading I dok bi Općinsko vijeće pogriješilo da je htjelo budućem pročelju utisnuti pečat javne zgrade, dodajući mu ideje kojih kod Alessija nije bilo ni traga, sada je na sastanku vrlo razborito odlučilo da na tragu starog pročelja treba vrlo pomno podići novo. Dovde je dopušteno ići, a da se ne uvrijedi štovanje onih umjetnika koji u spomeniku obožavaju idola; ali dalje od toga valja postupati s krajnjim oprezom. Neki stanovnici Milana, učenjaci, ljubitelji umjetnosti koji gradu priželjkuju najveći ugled, živo se zauzimaju za plan restauriranja crkve Madonna delle Grazie,[33]Dominikanska crkva Santa Maria delle Grazie započeta je 1463. pod vodstvom Guinifortea Solaria. Gradnja samostana dovršena je 1469. Koncem 15. stoljeća započinje izgradnja tribune koja se … Continue reading posebice njezine prekrasne vanjske apside kojoj je, istinu govoreći, hitno potreban popravak; ali utuvili su si u glavu izvedbu projekta koji dodaje tornjiće i fijale, reseći novim dražestima staru arhitekturu upravo ondje gdje ona prezire blebetava uplitanja današnje umjetnosti.

-A kad bi se fijale, tornjići i drugi ukrasi pronašli u prvotnom nacrtu ili kad bi stare slike i grafike pokazale da su postojali na građevini, ali su vremenom i stjecajem okolnosti nestali, ili kad bi pak o njima očigledno i jasno govorio neki dokument?

-To bi onda bio drugi par rukava. Ja, na primjer, ne bih ni trena oklijevao da na Duždevoj palači u Veneciji, na pročeljima prema Piazzeti i Molu, među goleme prozore na drugom katu ponovo postavim trifore koje su se ondje sasvim sigurno nalazile i koje bi veličanstvenoj građevini povratile prvobitni izgled. Široki prozorski otvori sada nisu u skladu s prepletima donjih lođa ni s lakoćom završnih kruništa, niti pristaju uz grandioznu plohu mramornoga zida u kojoj su ih tako otvorene ostavili nakon požara 1577. godine.[34]U velikom požaru te godine, koji je uništio Dvoranu Velikog vijeća i Izbornu dvoranu, stradala su djela Gentilea da Fabriano, Pisanella, Alvisea Vivarinija, Vittorea Carpaccia, Giovannija … Continue reading Raskošne trifore s dva odvojena zavojita stupa, dva polustupa priljubljena uz bočne strane prozora, s isprepletenim lukovima i ponad njih okulom, režnjevima i perforacijama vide se na slici Gentilea Bellinija koja predstavlja svečanu procesiju na Trgu Sv. Marka i tako su vjerno prikazane da bolje ne bi umjela ni fotografija;[35]Riječ je o slici Povorka na Trgu Svetoga Marka Gentilea Bellinija iz 1496, koja se čuva u mletačkim Galerijama Akademije. vide se i na jednom platnu Vittorea Carpaccia,[36]Vjerojatno je riječ o Carpacciovoj slici Lav Svetoga Marka iz 1516. koja se čuva u mletačkoj Duždevoj palači. na drugim slikama i na čuvenoj grafici, već pripisanoj Albrechtu Düreru, koja prikazuje panoramu Venecije.[37]Vjerojatno misli na panoramu Venecije iz 1500. godine, djelo slikara i grafičara Jacopa de’Barbarija. Osim toga, nalaze se baš od mramora na dvama nižim prozorima prema Molu, doduše restaurirane, dok im se na drugim prozorima s te strane i one prema Piazzetti još uvijek vide tragovi na bočnim stranama i uporištu luka. Zar je potrebno više da bi se prionulo takvom popravku?[38]Pozivajući se na likovna vrela Boito podržava glavna stajališta takozvanog „povijjesnog ili historijskog restauriranja“ (restauro storico) svojeg učenika Luce Beltramija, koji je nekoliko … Continue reading

-Hvata me sumnja. Ne postoji li možda opasnost da je u dvoranama gdje se nalaze čuvene slike svjetlo suviše prigušeno? Nije li možda to razlog zbog kojega su trifore skinute ili nikada nisu obnovljene?

-Kad biste vidjeli kakve teške drvene skele podupiru prozorske otvore! Nježni stupići i perforacije zacijelo ne bi predstavljali goru zapreku za sunce. No kad smo već u Veneciji, ne bilo vam teško da kod Duždeve palače još malo razmotrimo primjer utjecaja dokumenata na restauriranje. Vi se sjećate dvaju šiljatih prozora, zdesna onome tko s Piazzette gleda na središnji balkon, i znate kako su posve nesimetrično postavljeni. Sjećate se također i drugih triju ubogih četvrtastih prozora, koji od strane mosta della Paglia nagrđuju velebno pročelje, budući da su lišeni bilo kakvog pandana. Ne bi li se procijenilo da su oni sasvim moderni i zaslužuju da ih se smjesta izbriše?

-Naravno.

-I ja sam govorio naravno. Ali jednog lijepog dana u dvorani Velikog vijeća, dokoličareći, svrnem pogled na veliko platno Francesca Bassana koje predstavlja papu Aleksandra III. dok predaje mač duždu, a ovaj se sprema uspeti na galiju i poći da zapovijeda vojskom; i ugledam u pozadini, u perspektivi, duždevu palaču s dva šiljata prozora istovjetna današnjima i uzgred budi rečeno s velikim prozorima bez trifora, koje su već bile uništene.[39]Bassanova slika nalazi se u Duždevoj palači, a nastala je između 1590. i 1594. godine.

Nekog drugog dana, u Muzeju Correr gledam drvorez iz 1500. godine koji sam prije spomenuo, i na crtežu Palacivsa opazim malene, četvrtaste, crne prozorčiće: opazim ih dva, a ne tri. Jedino bi trećega, dakle, bilo dopušteno ukloniti i valjani ga je restaurator Forcellini zaista i uklonio, a da nije nanio štetu povijesti spomenika, koju su neki htjeli vrlo ozbiljno nagrditi, predlažući da se iznova otvori onih pet lukova na kraju prizemnog trijema prema mostu, što su nakon rušenja 1577. godine zazidani kako bi se ojačao kut palače. Samo jedan majstor, Da Ponte, među tolikim savjetnicima Vlastele…

-Oprostite: mi bismo sada trebali raspredati o restauriranju renesansnih građevina, a vi me zadržavate sa šiljatolučnom palačom.

-Palača je uistinu šiljatolučna u onim dijelovima o kojima smo govorili; ali što se tiče razdoblja, ne pripada srednjem vijeku. S druge strane, renesansa bi u arhitekturi trebala početi sa zlatnim razdobljem Giotta i Arnolfa, kao što u pjesništvu i književnosti započinje s Danteom i Petrarcom. U usporedbi s djelima kao što su Loggia de’ Lanzi, Loggetta del Bigallo i tabernakul iz Orsanmichelea, sklop crkve Santa Maria del Fiore i njenog zvonika jest sklop moderne umjetnosti: posjeduje sve značajke profinjene, savršene, zaokružene, gotovo bih rekao klasične civilizacije, ne u reljefima ili cvjetnim ukrasima, već u duhu.

-Vi biste dakle na ove i slične građevine primijenili kriterije svojstvene trećoj kategoriji restauriranja?

-Bih, jer to su spomenici u kojima arhitektonska vrijednost nadmašuje druge vrline; i jer ih mi upijamo i unosimo u krv kao hranu spravljenu upravo za naš želudac.

-Kakvih li poslastica! Ali maločas se prema navedenim primjerima činilo da povijesni dokumenti katkada mogu poslužiti da se građevini vrate iščezle lijepe forme, a katkada da se zadrže postojeće stare forme, čak i kada one ne koriste arhitektonskom izgledu ili ga dapače oštećuju.

-Tako je.

-A koja bi se pravila mogla utvrditi u različitim slučajevima?

-Nemoguće bi ih bilo sve predvidjeti i obuhvatiti jednim zakonom. Nije to predmet za propise. Općenito se može ustvrditi da spomenik poput Zemljine kore ima svoje slojeve, a svaki među njima, od najdubljega do površinskoga, posjeduje svoju vrijednost i treba ga poštovati. Ipak se može dometnuti da su najstarije stvari, opet govorim općenito, časnije i važnije od onih manje starih; ali ako su ove posljednje ljepše, ljepota može pobijediti starinu. E sad, odmjeriti ljepotu u odnosu na starinu i starinu u odnosu na ljepotu osjetljiv je posao; tu trebaju dobre oči, dobra mjerila, dobro iskustvo, dobra ravnoteža i mnogo dobre volje da bi se sve, pa i savjest, odvagnulo hladnim i nepristranim duhom. Taština i ambicija restauratora postaju za spomenik kobne čak više negoli pohlepa i škrtost.

-To se razumije. Dobro restauriranje možemo nazvati nijekanjem sebe pred prošlošću. Što se današnji umjetnik dublje pokloni, klekne, unizi pred spomenikom, tim bolje obavlja svoju dužnost. Onoga dana kada, uspravivši se i podigavši čelo, uzvikne: ‘Postojim i ja!’, toga dana stara građevina drhti.

-A kako je rijetko to blaženo strahopoštovanje! Veoma mi se svidjelo što nam je prije par mjeseci iz Abruzza stigao uzorak takve predanosti. U Sulmoni, gdje je rođen Ovidije i gdje ne nedostaje dragocjenih umjetničkih djela, bili su prisiljeni porušiti crkvu Sv. Augustina; no željeli su spasiti jedini joj dio koji je spomena vrijedan, pročelje, tako da ga premjeste nedaleko. Maleno se pročelje sastojalo od raskošnih i ljupkih šiljatolučnih vrata, djela iz četrnaestog stoljeća, te od dvaju nezgrapnih i beznačajnih pravokutnih prozora dodanih u sedamnaestom stoljeću. Dugo su bili u velikoj nedoumici: trebaju li ukloniti i izmjestiti, da svi vide, samo vrata ili i prozore skupa s njima? Bilo im je savjetovano da se zadovolje vratima; ali daj Bože da su svi stručnjaci za stare spomenike smotreni poput onih u Sulmoni!

-Nadovezuju se na tu temu, ako ne griješim, žive i beskrajne raspre firentinskih novina o restauriranju crkve Sv. Trojstva (Santa Trinità).[40]Restauriranje crkve Santa Trinità u Firenci predstavlja izuzetak u svoje doba jer su planovi za postizanjem čistoće stila izazvali velike polemike. Restauriranje je povjereno arhitektu Giuseppeu … Continue reading Jedni su pristajali uz upravu radova, a drugi uz Povjerenstvo za očuvanje spomenika. Uprava je namjeravala povratiti crkvi izgled kakav je vjerojatno imala početkom 15. stoljeća, uklanjanjem suvišnih dodataka koji mijenjaju prvotnu povijest moralnih i materijalnih temelja kapela, prezbiterija i ostaloga, kao i konstrukciju i dekoraciju prvobitnog sklopa; Povjerenstvo je naprotiv upozoravalo da crkva sadrži nekoliko djela neobične vrijednosti čiji su autori Buontalenti,[41]Bernardo Buontalenti (1531-1608), arhitekt, slikar i minijaturist iz Firence. Radio za obitelj Medici (Cosimo I, Francesco), nadahnut djelom Bartolomea Ammannatija. Maštoviti projektant, autor … Continue reading Poccetti,[42]Bernardino Barbatelli, zvan Poccetti (1548-1612), firentinski slikar, Buontalentijev učenik, počeo kao dekorater (Palazzetto Pitti). U Firenci izvodi fresko-cikluse u velikom klaustru Santa Maria … Continue reading Caccini,[43]Giovan Battista Caccini (1559/62-1613), kipar i arhitekt iz Firence. Projektirao trijem Santissime Annunziate u Firenci (1599-1601), kor sa ciborijem u Brunelleschijevoj crkvi Santo Spirito … Continue reading Cristofano Allori,[44]Cristofano Allori, zvan Bronzino (1577-1621), firentinski slikar, sin Alessandra, od kojega je uzeo i nadimak. Napušta manirizam i bliži se eklekticizmu bolonjskih slikara. Oslikao je strop crkve … Continue reading Passignano[45]Domenico Cresti, zvan Passignano (1559-1638), slikar, formira se kod Federica Zuccarija u Firenci, Rimu i Veneciji od 1575. do 1589. Početkom 17. stoljeća djeluje još u Lucci, Livornu i Rimu. U … Continue reading

i tako dalje, i primijetio da bi bilo mudro zadovoljiti se i dekoracijama sedamnaestog stoljeća te ih malo više poštovati, umjesto da se povodimo za lakim običajem da ih činimo metom nesnošljivosti i neprestano uzimamo kao izgovor za nove radove, pa je došao do zaključka da se uklanjanje, nažalost neizbježno kod svakog restauriranja, treba ograničiti na ono što uistinu smeta, nema nikakve vrijednosti i može se nazvati oskvrnućem umjetnosti. Uprava bi u pustim željama bila prigrlila čak i misao o uklanjanju pročelja crkve, djela Bernarda Buontalentija, kojemu ne odgovaraju organičke forme i stil građevine; no Povjerenstvo je primijetilo da bi uklanjanje pročelja iz 1593. kako bi se podiglo drugo, značilo svesti umjetnički zadatak na pravo pravcato Penelopino platno.

-Čini se lako presuditi u tom sporu.

-Da, kad ne bi bilo jedne zapreke. Nekoliko kapela, u kojima se nalaze moderna djela, oslikali su u davnini dobri majstori i ispod različitih slojeva boje, ispod klasične i barokne dekoracije, izviruju likovni prikazi iz prethodnih stoljeća.

-Tu nam je zaista opet nužna zlatarska vaga. Vrijedi li staro i nedovršeno više nego novije i dovršeno? Kakva su potraživanja povijesti u usporedbi s umjetničkim zahtjevima?

-Ta pitanja ja ne znam riješiti; ali crkva je u dobrim rukama i možemo spavati mirno.

-Zaista bi bilo vrijeme za počinak, budući da su oni što su nas slušali već pozaspali. Iskoristit ću to da se vratim uobičajenoj uspavanki: ne valja obmanjivati ni bližnje ni potomke. A da ih ne obmanemo, to jest da pokažemo kako neki dodatak ili dovršenje nisu djela starine, želim vam predložiti ništa manje nego deset, štoviše, dvanaest načina koje valja slijediti ovisno o okolnostima:

1. razlikovanje u stilu između novoga i staroga;

2. razlikovanje u umjetničkom obilježju;

3. razlikovanje u materijalnoj izvedbi;

4. razlikovanje u tvari;

5. razlikovanje u boji;

6. izbjegavanje profila ili uresa na novim dijelovima;

7. izlaganje uklonjenih starih dijelova uz spomenik;

8. postavljanje datuma restauriranja ili neki sporazuman znak urezani u svaki obnovljeni dio;

9. postavljanje urezanog natpisa na spomenik koji ga opisuje;

10. izlaganje opisa i fotografija iz različitih razdoblja rada, u spomeniku ili na nekom mjestu u blizini spomenika;

11. objava opisa u tisku;

12. opća poznatost.

Počet ću od kraja da razjasnim pomoću primjera, što je najbrže sredstvo, neke od navedenih članaka. Broj 12: Da pročelje crkve Santa Maria del Fiore nije djelo Arnolfa, Giotta, Orcagne ili nekog drugog tadašnjeg Firentinca, to nema potrebe objaviti ni živoj duši; svi znaju i uvijek će znati da je riječ o vrsnom djelu devetnaestog stoljeća i Emilija De Fabrisa, kao što znaju i znat će da je pročelje crkve Santa Croce nesretno djelo naših godina i Matasa, kao što će znati da su pročelja crkve Sv. Petronija u Bologni[46]Crkvu San Petronio 1390. je započeo graditi Antonio da Vincenzo kao trobrodnu baziliku s bočnim kapelama. Gradnja je dovršena u 17. stoljeću no pročelje nikada nije izgrađeno: u donjim … Continue reading i milanske katedrale djela čija će već biti, s obzirom da ova dva natječaja nisu dala ploda. Broj 11: Da je jedan od dva zvonika bazilike Sant’Abbondio u Comu na sliku i priliku drugog, starog zvonika nadodao opat Serafino Balestra,[47]Serafino Balestra (1831-1886), kanonik, restaurator crkve S. Abbondio u Comu od 1863. Uklonio svodove 16. stoljeća i otvorio nekadašnje prozorske otvore, kao i četiri apsidiole, koje su bile … Continue reading to ne treba kazati onima koji proučavaju spomenike u Comu, jer je zacijelo svatko od njih imao u rukama Darteinovo djelo u kojemu se čita stara i nova povijest građevine i svaki je njezin dio ilustriran;[48]Ferdinand de Dartein (1838-1912), francuski arhitekt, slikar i povjesničar umjetnosti, objavio je 1865. djelo Étude sur l’architecture lombarde et sur les origines de l’architecture … Continue reading a povijesne prikaze s grafikama i litografijama u boji mogu u određenim slučajevima korisno nadoknaditi mjere spomenute pod brojevima 10, 9 i 8. Broj 7: Da su u Duždevoj palači u Veneciji neki kapiteli prizemnog trijema i gornje lođe obnovljeni, svi će shvatiti istoga trena ako u obližnjoj galeriji pomnije prouče lijepo uređene i izložene stare kapitele.

-Molim vas, dajte da odahnem, a onda vas molim da mi odgovorite na primjedbu koja se tiče šest prvih točaka zajedno. Ne postoji li možda opasnost da arheološka iskrenost i pretjerano brižljivo poštovanje spomenika kao dokumenta na kraju oslabe dojam koji umjetničko djelo mora pobuditi u duši? Jer na koncu posrijedi je umjetničko djelo, pa ako sa svim tim ‘ako’ i ‘ali’ ugušimo umjetničko djelo, nećemo obnašati zvanje kirurga već grobara. Vidite, odredba Ministarstva nalaže da se praznine i rupe na slikama i freskama ispune posve jednakom neutralnom bojom, tako da vrsni restaurator ne može promatrača vući za nos; ali opaziti posred ljupkog lica kakve Bogorodice, bijelih grudi Marije Magdalene ili punašnog bedra Venerinog odvratnu mrlju, to je kao šaka u oko. Hajde još ako nedostaju nosnice, usne, uho ili bradavica: shvatilo bi se da današnji kist nije htio krivotvoriti stari kist, budući da bi morao dometnuti nešto svoje. Ali često nedostaje malo obraza, čela ili glatke kože; zašto tada ne bi bilo dopušteno istom bojom i istovjetnom ljupkošću izvedbe zamijeniti dio koji nedostaje? A ako nedostaje dio plašta, tla, pozadine, neba? Pa zašto je slikao stari slikar? Da mi u grudima pobudi osjet ozbiljnosti ili ugode, da okrene moj duh pobožnosti, samilosti, ljubavi ili drugim osjećajima i strastima? A sad mi proklete mrlje vaše neutralne boje svraćaju misao na to da se ispod sloja boje nalazi platno ili žbuka: i zbogom moralnom i estetskom dojmu, zbogom umjetnosti. Slično rasuđivanje, ako se ne varam, može biti prikladno i kod restauriranja u struci šestara i libele.

-Vaša mi se primjedba, dragi gospodine, u određenoj mjeri čini ispravnom. Ali s druge strane ako mi neka slika, čak i u nebitnim dijelovima, budi sumnju u svoju iskrenost, užitak i osjećaj pretvaraju se u odbojnost; a tada, iz razloga drugačijeg od onog koji ste spomenuli, svejednako zbogom moralnom i estetskom dojmu, zbogom umjetnosti. Svaku teoriju, to se zna, valja zadržati unutar nekih razumnih granica. Da se vratimo našim brojevima obrnutim redom od 6 do 1, ako na neko pročelje postavim jedva obrađen kamen kao pandan nježnom kapitelu koji nedostaje; ako stavim bijele umetke u djelo već potamnjelo od starosti; ako na pročelju od sjajnog, svijetlog mramora neki stari stup zamijenim novim koji je posve neobrađen ili načinjen od običnog kamena; ako građevini u grčkom stilu prilijepim dodatak u gotičkom stilu, nema sumnje da odlazim u krajnost i da poradi spasa arheološke istinitosti zaboravljam prava umjetnosti. Dodaci se volumenom, obrisom i cjelokupnim izgledom moraju uskladiti sa spomenikom: razlike će biti u pojedinostima. Razmotrimo stare građevine. Postoji li možda jedna, među svima koje smo danas spomenuli, a da nije sastavljena od dijelova različitih stilova ili različite obrade; pa ipak, tko primjećuje ili se žali da im nedostaje jedinstva ili sklada? Zar biste htjeli da se na crkvi Santa Maria del Fiore ne vidi šiljati luk pokraj polukružnoga ili da su Brunelleschijevi vijenci jednaki Giottovima? Zar biste htjeli da je Andrea Palladio u srednjovjekovnom stilu dovršio Palazzo della Ragione u Vicenzi,[49]Andrea Palladio je 1542. započeo projekt pregradnje Palazzo della Ragione u Vicenzi, 1545. ga je dovršio a 1549. mu je povjerena izvedba. Tako je gotička palača projektanta Domenica iz Venecije … Continue reading odrekavši se svoje najljepše invencije? Gdje bi bila većina remek-djela prošlosti da se duh umjetnikov nije mogao, prema vlastitom geniju, raširiti u potpunoj slobodi? Da se razumijemo, dodaci se ne mogu nazvati pravim restauriranjem, već novim tijelima građevine, kod kojih iskreni izraz današnjice ne samo da doprinosi, kako više puta rekosmo, arheološkoj ozbiljnosti spomenika, već koristi i našoj suvremenoj umjetnosti.

-Ima jedna zapreka, oprostite, velika zapreka vašem obrazloženju. Naša suvremena umjetnost, kažete vi! Ali gdje je ta umjetnost? Mi smo poligloti, štoviše, farlingoti: ali svoj rođeni, živi jezik mi ne govorimo.

-A sadašnja će kula babilonska rasti, umjesto da se smanjuje, budemo li duh arhitekta neprestano sapinjali novim sponama, ne dopustimo li mu da svojom umjetnošću smjelo izrazi sve što mu je na umu i srcu, onako kako danas, istini za volju uz previše slobode i ekstravagancije, čine mladi slikari, kipari, književnici i pjesnici.

-Ovdje kažem Amen i pružam vam ruku prije odlaska na počinak.

-Još nekoliko trenutaka. Ne želim izostaviti najdosadniji dio, upravo zato da vas uljuljam u san. Raspravljati o restauriranju, a ne navesti pritom u cijelosti dnevni red koji je o toj temi izglasan u Rimu prije četiri godine na Kongresu talijanskih inženjera i arhitekata, bila bi neoprostiva neugodnost za nas dvojicu, jer znamo da je to glasovanje, zaista veoma dugo i zamršeno, predložio i podržao onaj gospodin kojemu je zgodno da mi ovako u razgovoru prosipamo ono što njemu puhne u glavu. Kad bi se osmjelio u vlastito ime izlagati sve te budalaštine, koje nama daje da širimo, dobro zna da bi se morao potruditi i unijeti u njih barem malčice mjere i reda. No dobro! Evo dakle dokumenta, koji nije bez vrijednosti, budući da ga je odobrio velik broj arhitekata i inženjera iz svih krajeva Italije, među kojima su neki od najučenijih znalaca i najvještijih restauratora naših spomenika:

“Obzirom da arhitektonski spomenici prošlosti nisu vrijedni samo za proučavanje arhitekture, već kao bitni dokumenti pomažu u razjašnjavanju i ilustriranju povijesti različitih razdoblja i naroda u svim njezinim dijelovima, treba ih stoga poštovati s pobožnom savjesnošću upravo kao dokumente na kojima i najmanja preinaka, ako se  doima izvornim djelom, obmanjuje i postupno dovodi do pogrešnih zaključaka;

‘Prvi razred III. Kongresa inženjera i arhitekata, upoznat s okružnicama koje je Ministar naobrazbe 21. srpnja 1882. odaslao kraljevskim namjesnicima u svezi s restauriranjem spomeničkih građevina i pun hvale za njegove odredbe, preporuča istome ministru sljedeća načela:

1. Dokaže li se neprijeporna potreba za zahvatima, arhitektonske je spomenike bolje učvrstiti nego popraviti, a bolje popraviti nego restaurirati, te svakako valja uložiti najveći trud da se izbjegnu dodaci i obnove.

2. U slučaju da su rečeni dodaci i obnove apsolutno neizbježni poradi trajnosti građevine ili iz drugih ozbiljnih i nepremostivih razloga te u slučaju da se tiču dijelova koji nikada nisu postojali ili više ne postoje i o čijoj prvotnoj formi nedostaju sigurna saznanja, dodaci i obnove trebaju se izvesti u našoj suvremenoj maniri, vodeći računa da nove forme vanjštinom, ako je moguće, ne odskaču odviše od izgleda stare građevine.

3. Kada je pak riječ o upotpunjavanju dijelova koji su uništeni ili kakvim slučajem izvorno nisu dokončani, ili o preradi klesanaca toliko propalih da više ne mogu služiti svrsi, a ipak je sačuvan stari obrazac za točnu reprodukciju, tada će dodani ili obnovljeni klesanci, makar poprimili prvobitnu formu, svakako morati biti od očigledno drugačijeg materijala ili pak nositi urezan znak ili, još bolje, datum restauriranja, tako da ni ovdje pažljivi promatrač ne može biti doveden u zabludu. Na spomenicima iz antike, ili drugim spomenicima kod kojih je značajna upravo arheološka važnost, moraju nadopune, neizbježne radi čvrstoće i očuvanja, ostati jednostavnih površina i samo geometrijskih obrisa čak i kada nisu drugo do li nastavak ili siguran pandan starih, profiliranih i ukrašenih dijelova.

4. Kod spomenika čija ljepota, osebujnost i poetičnost leže u raznolikosti mramora, mozaika i slika, u patini starosti, slikovitom okruženju u kojemu se nalaze ili čak u njihovu ruševnom stanju, zahvati učvršćivanja, svedeni na najmanju neizbježnu mjeru, ne smiju po mogućnosti bilo čime umanjiti ove nutarnje i vanjske uzroke umjetničke privlačnosti.

5. Dodaci i preinake koji su u različitim razdobljima izvedeni na prvobitnoj građevini držat će se spomenicima, a tako će se prema njima i postupati, osim u slučaju kada valja razmotriti uklanjanje ili uništenje takvih preinaka ili dodataka jer očigledno imaju manji umjetnički i povijesni značaj nego sama građevina, a u isto vrijeme joj nagrđuju ili prikrivaju znatne dijelove. U svim slučajevima gdje je to moguće i vrijedno troška, rečena djela bit će sačuvana u cjelini ili nekim bitnim dijelovima, po mogućnosti uz spomenik s kojega su uklonjena.

6. Prije poduzimanja i najmanjeg popravka ili restauriranja, trebat će se načiniti fotografije spomenika, zatim postupno fotografije glavnih razdoblja rada i naposljetku fotografije okončanog rada. Ovaj niz fotografija dostavit će se Ministarstvu naobrazbe zajedno sa crtežima tlocrta, pročelja i pojedinosti, a prema potrebi i obojenim akvarelima, koji će jasno prikazivati sve što je konzervirano, učvršćeno, prepravljeno, obnovljeno, preinačeno, uklonjeno ili uništeno. Crteži i fotografije bit će popraćeni jasnim i metodičkim izvješćem o razlozima i tijeku radova i o promjenama svih vrsta. Jedan primjerak svih navedenih dokumenata ostat će pohranjen u crkovinama restauriranih crkava ili pri uredu zaduženom za skrb o restauriranom spomeniku.

7. Ploča postavljena na spomenik podsjećat će na datum restauriranja i glavne restauratorske zahvate.

-Ovaj dnevni red je labirint od suhog grmlja. Po njemu kružiš li kružiš, a ne nalaziš izlaza. I nisu dostajali zavijutci i spletovi koje je postavio njegov autor, o kojemu ni ja ni vi, na veliku našu žalost, ne možemo reći ništa loše; trebali su još i drugi podmetnuti krivudanja u obliku amandmana i umetaka. Koliko li je sadržajniji i probavljiviji dokument koji mi sada pada na um: dokument od zaista izuzetne važnosti, među ostalim i zato što nosi datum 26. veljače 1849. i potpis Fallouxa,[50]Alfred de Falloux (1811-1886), francuski historičar i političar, bio je ministar javne naobrazbe i bogoštovlja od prosinca 1848. do rujna 1849. godine. Ministra naobrazbe i bogoštovlja, pa time pokazuje kako francuska Vlada u ono nevoljno vrijeme nije zanemarila arheološku i umjetničku baštinu svoje zemlje – baštinu koju mi u ovim godinama dugog mira i s podjednakom državnom rentom nesmotreno i budalasto puštamo da propada, osipa se, ukratko, malo pomalo odlazi dovraga. Fallouxova okružnica sadrži dvadeset i devet velikih tiskanih stranica; nudi dragocjene pouke i pronicave savjete i o različitim građevinskim radovima; zove se ovako: Instruction pour la conservation, l’entretien e tla restauration des édifices diocésains,[51]Puni naslov teksta jest Naputak za očuvanje, održavanje i restauriranje dijecezanskih građevina, naročito katedrala. Izvorno je objavljen Bulletin du Comité historique des arts et monuments 1, … Continue reading a ovako počinje: „Arhitekti zaduženi za crkvene građevine, poglavito katedrale, ne smiju nikada smetnuti s uma da je cilj njihovih pregnuća konzerviranje spomenika i da je održavanje najbolje sredstvo da se to postigne. Koliko god hvalevrijedno bilo restauriranje neke građevine, ono je ipak uvijek žalosna nužnost. Pametno održavanje uvijek ga treba spriječiti. Konzerviranje građevina ne ovisi samo o brizi oko održavanja, već i o izvjesnim vanjskim uzrocima koje arhitekt treba proučiti: izolaciji konstrukcije, isušenju tla, lakom otjecanju vode. Središnja uprava ništa neće zanemariti kako bi uklonila uzroke uništavanja i materijalna oštećenja na koja će joj arhitekti ukazati.“

-Ne bi se reklo da je iz četrdeset devete.

-A četiri godine ranije objavljen je u Parizu Nouveau Manuel complet de l’architecte des monuments religieux, iliti traktat o praktičnoj primjeni kršćanske arheologije na konstrukciju, konzerviranje, restauriranje i ukrašavanje crkava, namijenjen svećenstvu, crkvenjacima, gradskim ocima i umjetnicima.[52]Djelo je uredio Jean-Philippe Schmit, zaposlenik Ministarstva bogoštovlja, Nadzornik vjerskih spomenika, član Historijskog vijeća za umjetnosti i spomenike. Usp. Jean-Philippe Schmit, Nouveau … Continue reading

Naslov je malo podugačak.

-Kako bi sličan traktat bio koristan u naše vrijeme u Italiji! Kako bi svećenici u gradićima i seocima, u tom talijanskom umjetničkom bogatstvu rasutom posvuda, mogli pripomoći da se domovini očuva netaknuto blago prošlosti! Koje bi škole, koji instituti mogli poslužiti tako plemenitoj namjeri?

-Razgovarat ćemo o tome koji drugi dan, kad budemo imali volje i vremena. No htio sam vam ukazati da u spomenutom Nouveau Manuelu postoji jedna rečenica koju je, među nama rečeno, doslovno prepisao naš gospodin inspicijent i lutkar u svom nelijepom dnevnom redu: rečenica koja me podsjeća na neobično proturječje. Sve znanosti, čak i moralne i filozofske, upiru se postati eksperimentalne i pozitivističke; u umjetnosti se svijećom traži ne toliko istina već verizam; književnost i pjesništvo kaljaju se materijalnošću; povijest se malo pomalo svodi na kronike i dokumente: pa ipak u restauriranju škola Viollet-le-Duca (tek toliko da joj damo neko ime) traje čak i nakon njegove smrti. Jedan mladić živog duha, bistar likovni kritičar, pisao je pred nekoliko mjeseci o restauriranju neke srednjovjekovne crkve da poput Cuviera,[53]Georges Cuvier (1769-1832), francuski zoolog, anatom i paleontolog. Francuski stilski restauratori koristili su njegov Zakon o suodnosu formi (Loi de corrélation des formes) – prema kojem je … Continue reading koji je pomoću rasutih kostiju fosila otkrio organizme jednog iščezlog svijeta, i restaurator pomoću nekoliko rasutih ulomaka mora iznova složiti spomenik i povratiti mu živo i izvorno otisak razdoblja kojemu je pripadao. Oh ta arhitektonska paleontologija, jednaka onoj koju je propovijedao i naviještao Viollet-le-Duc, do kakve li je samovolje, laži, krivotvorina, umjetničkih prijevara dovela i još uvijek dovodi! Naprotiv, 1849. i 1845., dok se još uvijek osjećao živi utjecaj romantične i sentimentalne književnosti, pjesništva i umjetnosti, teorija restauriranja (ali samo teorija) prethodila je današnjem pozitivizmu i eksperimentalizmu. Čuli smo Mériméea, čuli smo Viteta, ali nitko nikada nije jezgrovitije od autora Nouveau Manuela izložio pravilo za dobro restauriranje: En fait de monuments délabrés, il vaut mieux consolider que réparer, mieux réparer que restaurer, mieux restaurer qu’embellir. En aucun cas ne fautsupprimer.[54]Kod oštećenog spomenika bi bilo bolje konsolidirati nego popravljati, bolje popravljati nego restaurirati i bolje restaurirati nego uljepšavati. U svakom se slučaju ne dopušta uklanjanje. Usp. … Continue reading

Tekst je objavljen u antologiji Camilla Boita Spomenik kao knjiga. Spisi o arhitekturi, kulturi i restauriranju, 1861-1886. Odabrao i priredio za tisak Marko Špikić, prevela Ana Vukadin. Izdavač Disput, Zagreb 2013.

Antologija donosi prijevode deset Boitovih tekstova.

References

References
↑1 I nostri vecchi monumenti. Conservare o restaurare?, Nuova antologia 3. serija, sv. 3(87), fasc. XI, Rim, 1. lipnja 1886, 480-506. Prevela Ana Vukadin.
↑2 Navod iz Viollet-le-Ducove natuknice Restaurirati, objavljene 1866. u osmom svesku Rječnika francuske arhitekture. U prijevodu Sanje Šoštarić: „Restaurirati neku građevinu znači vratiti je u stanje prvotne cjelovitosti, stanje koje u datom trenutku možda nikada nije ni postojalo.“ Usp. Eugène-Emmanuel Viollet-le-Duc, Restauriranje, u: Anatomija povijesnoga spomenika, Zagreb 2006, 241.
↑3 Utvrđeni povijesni grad u pokrajini Languedoc na jugu Francuske. Rimljani podižu utvrdu na brežuljku, koja u 13. stoljeću doživljava znantne preinake. Do 1789. služila u vojne namjene, potom zapuštena i razarana, da bi 1820. ponovo postala utvrdom i tako se počela čuvati. Viollet-le-Duc je posjetio grad 1830-ih godina, kada započinje novi zanos prema povijesnim spomenicima u Francuskoj. Usp. Jukka Jokilehto, A History of Architectural Conservation, Oxford 1999, 147-149.
↑4 Plemićki grad u Pierrefondsu, u pokrajini Pikardiji na sjeveru Francuske. Prva utvrda podignuta je u 12. stoljeću. Koncem 14. i početkom 15. stoljeća dolazi do pregradnje. Razaranje započinje početkom 17. stoljeća i polako se zapušta, da bi ga 1810. otkupio Napoleon I. U romantizmu se razvija senzibilitet prema toj slikovitoj ruševini, pa je 1862. upisana kao povijesni spomenik. Napoleon III. je zatražio 1857. od Viollet-le-Duca da restaurira golemi sklop, što je ovaj učinio od 1858. do 1870. godine. Arhitekt je u velikoj mjeri rekonstruirao prema hipotezi i projektirao, pa je čitav projekt izložen kritici. Usp. Eugène-Emmanuel Viollet-le-Duc, Description du chateau du Pierrefonds, Paris 1857.
↑5 Još jedan navod iz Viollet-le-Ducove natuknice: „pretpostaviti što bi on učinio da, vrativši se na ovaj svijet…“. Usp. Eugène-Emmanuel Viollet-le-Duc, Restauriranje, nav. dj., 268.
↑6 Bilo bi djetinjasto ponovno reproducirati krajnje čudnu konstrukciju. Riječi potječu iz jednog Viollet-le-Ducova izvješća Vijeću glavnih nadzornika (za povijesne spomenike Francuske) od 27. siječnja 1873. u kojem se obrušio na princip rekonstrukcije bez kritičkog preispitivanja starih formi.
↑7 Predrasude prema baroknoj umjetnosti, a naročito kada je bila riječ o pregradnji odnosno prekrivanju ranijih slojeva, u doba sastavljanja Boitova teksta još su bile jake u Europi pa su čitavi ansambli crkvenih interijera bili žrtvovani zbog principa stilske čistoće. Iznimku su počeli činiti njemački povjesničari umjetnosti, prvo Cornelius Gurlitt (1850-1938), koji je 1886. objavio knjigu o baroku, rokokou i klasicizmu u Belgiji, Nizozemskoj, Francuskoj i Engleskoj da bi 1887. objavio Povijest baroknog stila u Italiji. No ni to nije pomoglo: nakon razaranja u Drugom svjetskom ratu vodeći su teoretičari restauriranja poput Renata Bonellija pisali o „nevažnom tragu… nekog ružnog oltara 17. stoljeća“. Usp. Renato Bonelli, Principi e metodi nel restauro dei monumenti), u: Scritti sul restauro e sulla critica architettonica, Roma 1995, 21-25. Bonellijev tekst objavljen je izvorno 1947. godine.
↑8 Giuseppe Mongeri (1812-1888), tajnik, potom profesor povijesti umjetnosti na Akademiji Brera u Milanu. U brojnim publikacijama u časopisima Il Crepuscolo, La Perseveranza (u kojima je objavljivao i Boito) bavio se milanskim i lombardskim spomenicima i slikarstvom.
↑9 Usp. Giuseppe Mongeri, L’arte in Milano: note per servire di guida nella città, Milano 1872, 312.
↑10 Uklanjanje pročelja 18. stoljeća i potpuna pregradnja crkve djelo je arhitekta Paola Cese-Bianchija (1840-1920), Boitova učenika i suradnika. Voditeljem radova imenovan je 1882, a potrajali su do 1905. Osim čišćenja interijera i otkrivanja romaničkog sloja, crkva je dobila i novi ures: oslik Luigija Cavenaghija i oltar Ludovica Pogliaghia, a Cesa-Bianchi je projektirao glavni oltar, propovjedaonicu i pluteje. Porušeno pročelje nadomješteno je hipotetičkim rješenjem koje je trebalo oponašati lombardsku romaniku, a princip čistoće stila proveden je i rušenjem bočne kapele iz 16. stoljeća. Usp. Luciano Patteta (1980), Cesa-Bianchi, Paolo, u: Dizionario biografico degli Italiani 24, Roma, http://www.treccani.it/enciclopedia/paolo-cesa-bianchi_%28Dizionario-Biografico%29/.
↑11 Crkva izgrađena između 1490. i 1520. prema projektu Mattea Carnilivarija, pregrađena u baroknom stilu u 17. stoljeću.
↑12 Lodovico Brunetti (1813-1899), profesor patološke anatomije na Sveučilištu u Padovi, rodom iz Rovinja. Bavio se tehnikama kremiranja i balzamiranjem leševa, o čemu je objavljivao 1873. i 1884. godine.
↑13 Gerolamo Segato (1792-1836), putnik i istraživač, od 1818. više puta u Egiptu. Od 1823. u domovini se posvećuje kartografiji, a pred smrt i kemiji, otkrivajući postupak očuvanja životinjskih i ljudskih tjelesa petrifikacijom. Otkriće nije objavio pa je i tehnika otišla s njim u grob.
↑14 Melchiorre Cesarotti (1730-1808), talijanski književnik, jedan od preteča romantizma u Italiji. Poznat je po svom prijevodu (ili preradbi) pjesama mitskog galskog pjesnika Ossiana, kojim je pokrenuo trend tzv. osijanskog stila u Italiji i Francuskoj. (Prim. Ane Vukadin).
↑15 Domenico Sestini (1750-1832), arheolog i numizmatičar iz Firence. Od 1777. putuje na istok: do 1792. obišao je Malu Aziju, Mezopotamiju, Egej, balkanski poluotok, o čemu je objavio devet svezaka Pisama i Putovanja, od 1779. do 1815. U tim je djelima opisao važne ruševine i spomenike, kao i novac. Nakon boravaka u Njemačkoj i Parizu, pozvan je u Ugarsku urediti Hedervaryjev muzej. Veliki vojvoda Toskane Ferdinand III. imenovao ga je profesorom na Sveučilištu u Pisi. Boito se referira na Sestinijevo djelo Sopra i moderni falsificatori di medaglie greche antiche, objavljeno u Firenci 1826.
↑16 Guillaumeu Beauvaisu (1698-1773) je 1794. u Dresdenu na francuskom objavljeno djelo Način razlikovanja starih medalja od krivotvorenih. Boito je mogao konzultirati pariško Picardovo izdanje iz 1885. godine.
↑17 Ovdje se vidi odmak od Ruskinova zagovaranja da se građevina koja je dotrajala prepusti dostojanstvenoj smrti zbog nedopustivosti zadiranja u ono što su prvotni graditelji oblikovali a kasniji korisnici i vrijeme preoblikovali na tvarnoj pojavnosti djela. Boito se s time nije mogao pomiriti.
↑18 gomilom šaljivaca i glazbenika.
↑19 Jesam li vam pričao o prepelicama s rižom što ih jedu u Milanu? To je najznačajnije što sam u tom gradu pronašao.
↑20 l’importanza archeologica, l’apparenza pittoresca, la bellezza architettonica.
↑21 Ricomposizione: pojam je Boito koristio 1884. u tekstovima Restauratori i Srednjovjekovni kaštel.
↑22 Dok je dvije godine ranije pisao samo o intervenciji Pija VII. na istočnoj strani Koloseja, dovršenoj 1807. godine, Boito sada spominje i intervenciju Giuseppea Valadiera na zapadnoj strani građevine od 1823. do 1826. Tada nije podignut neutralni nosač nalik kontraforu, nego je arhitekt izgradio potporanj oponašajući izvornu arhitekturu, ali u opeci. Usp. Jukka Jokilehto, A History of Architectural Conservation, nav. dj., 85-86.
↑23 Luigi Canina (1795-1856), arhitekt i arheolog. Studij od 1810. do 1814. u Torinu, od 1818. u Rimu, gdje je surađivao s arheologom Antonijem Nibbyjem. Akademiji sv. Luke je 1822. predstavio historijski spis s ilustracijama Anfiteatro Flavio, descritto, misurato e restaurato, koji pokazuje njegove intencije. Na temu ga je nesumnjivo uputio Valadier. Pisao je i povijest arhitekture: 1827. objavljuje Grčku arhitekturu, 1834. Rimsku arhitekturu, a 1842. Topografski prikaz staroga Rima. Od 1833. je član Akademije sv. Luke. Iskapao je na Apijskoj cesti i na Rimskom forumu, a 1855. postao je predsjednik Kapitolijskog muzeja. Usp. Werner Oechslin (1975.), Canina, Luigi, u: Dizionario biografico degli Italiani 18, Roma, http://www.treccani.it/enciclopedia/luigi-canina_%28Dizionario-Biografico%29/. Canina je na konsolidiranju i izgradnji južnoga pročelja Koloseja – koje je bilo velikim dijelom porušeno, između 1846. i 1853. surađivao s Gaspareom Salvijem. Usp. Maria Lanni – Patrizia Trovalusci, Prevenzione sismica nei restauri ottocenteschi dell’Anfiteatro flavio, u: Roma. Problemi dell’area archeologica centrale – Questioni di identità urbana, Roma 1989, 57-61.
↑24 Fiorelli je 1875. objavio djelo Opis Pompeja.
↑25 Ova rečenica pokazuje koliko se promijenilo Boitovo stajalište prema stilskom restauriranju od 1879, kada je stajao između mletačkih restauratora sv. Marka i engleskih kritičara. Sedam godina nakon Francuzove smrti moglo se govoriti o promjeni teorijske paradigme.
↑26 Ovdje se vidi nedosljednost teorijskih načela: kada je bio u pitanju barokni stil, sugovornici su bili za njegovo uklanjanje. Kada je riječ o renesansnom sloju na mletačkom sv. Marku, stajališta su drugačija.
↑27 Wilhelm Körner (1839-1925), kemičar njemačkog podrijetla, od 1870. predavao organsku kemiju na Sveučilištu u Milanu.
↑28 Agostino Frapolli (1824-1903), rodom iz Milana, gdje je od 1859. predavao kemiju.
↑29 Giovanni Carnelutti (1850-1901), rodom iz Udina. Studirao u Beču, od 1871. u Rimu na Kemijskom institutu, od 1881. u Milanu nasljeđuje Frapollija.
↑30 Boito se referira na Ruskinova stajališta iz djela The Stones of Venice, sv. 2, poglavlje 3 o Muranu.
↑31 Palazzo Marino u Milanu, djelo arhitekta Galeazza Alessija (1512-1572), djeluje u Milanu od 1560. do 1569. godine, radeći na crkvi sv. Barnabe te dvorištu i pročelju crkve Santa Maria presso San Celso. Pročelje palače Marino, koja je od 1861. sjedište milanske Općine, restaurira se od 1888. do 1892. prema projektu arhitekta Luce Beltramija.
↑32 Spomenik književniku, djelo milanskoga kipara Francesca Barzaghija, podignut je 1883. u blizini palače, na Trgu San Fedele. Ispred palače se, na Trgu della Scala, nalazi i spomenik Leonardu da Vinciju kipara Pietra Magnija iz 1872.
↑33 Dominikanska crkva Santa Maria delle Grazie započeta je 1463. pod vodstvom Guinifortea Solaria. Gradnja samostana dovršena je 1469. Koncem 15. stoljeća započinje izgradnja tribune koja se pripisuje Donatu Bramanteu.
↑34 U velikom požaru te godine, koji je uništio Dvoranu Velikog vijeća i Izbornu dvoranu, stradala su djela Gentilea da Fabriano, Pisanella, Alvisea Vivarinija, Vittorea Carpaccia, Giovannija Bellinija, Pordenonea, Ticijana.
↑35 Riječ je o slici Povorka na Trgu Svetoga Marka Gentilea Bellinija iz 1496, koja se čuva u mletačkim Galerijama Akademije.
↑36 Vjerojatno je riječ o Carpacciovoj slici Lav Svetoga Marka iz 1516. koja se čuva u mletačkoj Duždevoj palači.
↑37 Vjerojatno misli na panoramu Venecije iz 1500. godine, djelo slikara i grafičara Jacopa de’Barbarija.
↑38 Pozivajući se na likovna vrela Boito podržava glavna stajališta takozvanog „povijjesnog ili historijskog restauriranja“ (restauro storico) svojeg učenika Luce Beltramija, koji je nekoliko godina kasnije počeo rekonstruirati dijelove sklopa Castello Sforzesco u Milanu uz pomoć arhivskih pronalazaka. Možda najpoznatiji uzor za takvo postupanje vidimo u arhivskim pronalascima izvornih nacrta kölnske katedrale početkom 19. stoljeća, koji su potakli integriranje te goleme nedovršene građevine.
↑39 Bassanova slika nalazi se u Duždevoj palači, a nastala je između 1590. i 1594. godine.
↑40 Restauriranje crkve Santa Trinità u Firenci predstavlja izuzetak u svoje doba jer su planovi za postizanjem čistoće stila izazvali velike polemike. Restauriranje je povjereno arhitektu Giuseppeu Castellazziju (1834-1887), učeniku Pietra Selvatica. Postupak je 1881. promicao i Guido Carocci, Nadzornik toskanskih spomenika. Radovi su započeli u kolovozu 1884. pod nadzorom Povjerenstva za konzerviranje spomenika u firentinskoj pokrajini. Uskoro se Castellazzijevom projektu suprotstavio Emilio Marcucci, Nadzornik iskapanja starina i spomenika u firentinskom okrugu, ističući da je prošlo vrijeme potpunih restauriranja, konkretno se protiveći uklanjanju dodataka Buontalentija (stubišta prezbiterija i pročelja). Početkom 1885. u novinama Nazione se razvila polemika. Castellazzi je 1887. objavio monografiju La basilica di S. Trinita. I suoi tempi ed il progetto del suo restauro u kojoj se i dalje zalagao za uklanjanje i premještanje Buontalentijevih djela, ističući vrijednost „čistoće stila“ (purezza dello stile) crkve 13. stoljeća. Restauriranja su do 1897. ipak očuvala kasnije slojeve. Usp. Giuseppe Miano (1978), Castellazzi, Giuseppe, u: Dizionario biografico degli Italiani 21, Roma, http://www.treccani.it/enciclopedia/giuseppe-castellazzi_%28Dizionario-Biografico%29/.
↑41 Bernardo Buontalenti (1531-1608), arhitekt, slikar i minijaturist iz Firence. Radio za obitelj Medici (Cosimo I, Francesco), nadahnut djelom Bartolomea Ammannatija. Maštoviti projektant, autor scenografija za medičejske svečanosti. Projektira tloris grada Livorna (1577), spoj Uffizija i palače Pitti, pročelje Santa Trinità (1593), utvrdu Belvedere u Firenci za Ferdinanda I. (1590-1595).
↑42 Bernardino Barbatelli, zvan Poccetti (1548-1612), firentinski slikar, Buontalentijev učenik, počeo kao dekorater (Palazzetto Pitti). U Firenci izvodi fresko-cikluse u velikom klaustru Santa Maria Novelle, palači Capponi, palazzo Pitti. U Santa Trinità oslikava kapelu Strozzi.
↑43 Giovan Battista Caccini (1559/62-1613), kipar i arhitekt iz Firence. Projektirao trijem Santissime Annunziate u Firenci (1599-1601), kor sa ciborijem u Brunelleschijevoj crkvi Santo Spirito (započeto 1590), izveo više kipova u vrtu Boboli, a za Most sv. Trojstva je 1605. izveo dvije statue, Ljeto i Jesen, koje su teško oštećene u Drugom svjetskom ratu pa su rekonstruirane. Caccini je 1594. izveo reljef Svetog Trojstva na Buontalentijevu pročelju crkve Santa Trinità. Usp. Mina Bacci (1973), Caccini, Giovan Battista, u: Dizionario biografico degli Italiani 16, Roma, http://www.treccani.it/enciclopedia/giovan-battista-caccini_%28Dizionario_Biografico%29/.
↑44 Cristofano Allori, zvan Bronzino (1577-1621), firentinski slikar, sin Alessandra, od kojega je uzeo i nadimak. Napušta manirizam i bliži se eklekticizmu bolonjskih slikara. Oslikao je strop crkve Cavallieri u Pisi (1604).
↑45 Domenico Cresti, zvan Passignano (1559-1638), slikar, formira se kod Federica Zuccarija u Firenci, Rimu i Veneciji od 1575. do 1589. Početkom 17. stoljeća djeluje još u Lucci, Livornu i Rimu. U crkvi Santa Trinità je 1593-94. oslikao kapelu sv. Ivana Gualberta.
↑46 Crkvu San Petronio 1390. je započeo graditi Antonio da Vincenzo kao trobrodnu baziliku s bočnim kapelama. Gradnja je dovršena u 17. stoljeću no pročelje nikada nije izgrađeno: u donjim dijelovima su sačuvani kiparski radovi Jacopa della Quercia iz 1425-38. godine. U 16. stoljeću se niz arhitekata iskušao u projektiranju cjelovita pročelja: Baldassare Peruzzi (1522.) i Giacomo Barozzi Vignola (1543.) je zamišljaju u gotičkim formama, a Palladio (1577.) u klasičnima. Usp. Carlo Ceschi, Teoria e storia del restauro, Roma 1970, 16-18.
↑47 Serafino Balestra (1831-1886), kanonik, restaurator crkve S. Abbondio u Comu od 1863. Uklonio svodove 16. stoljeća i otvorio nekadašnje prozorske otvore, kao i četiri apsidiole, koje su bile pokrivene oltarima. Podigao sjeverni zvonik, koji se bio urušio 1784.
↑48 Ferdinand de Dartein (1838-1912), francuski arhitekt, slikar i povjesničar umjetnosti, objavio je 1865. djelo Étude sur l’architecture lombarde et sur les origines de l’architecture romano-byzantine.
↑49 Andrea Palladio je 1542. započeo projekt pregradnje Palazzo della Ragione u Vicenzi, 1545. ga je dovršio a 1549. mu je povjerena izvedba. Tako je gotička palača projektanta Domenica iz Venecije pretvorena u renesansnu Baziliku, koju je Palladio prikazao u svojoj knjizi I quattro libri dell’architettura 1570. godine.
↑50 Alfred de Falloux (1811-1886), francuski historičar i političar, bio je ministar javne naobrazbe i bogoštovlja od prosinca 1848. do rujna 1849. godine.
↑51 Puni naslov teksta jest Naputak za očuvanje, održavanje i restauriranje dijecezanskih građevina, naročito katedrala. Izvorno je objavljen Bulletin du Comité historique des arts et monuments 1, 1849: 131-155. Za hrvatski prijevod Sanje Šoštarić usp. Prosper Mérimée – Eugène-Emmanuel Viollet-le-Duc, Naputak za očuvanje, održavanje i restauriranje dijecezanskih građevina, naročito katedrala, u: Anatomija povijesnoga spomenika, nav. dj., 105-136.
↑52 Djelo je uredio Jean-Philippe Schmit, zaposlenik Ministarstva bogoštovlja, Nadzornik vjerskih spomenika, član Historijskog vijeća za umjetnosti i spomenike. Usp. Jean-Philippe Schmit, Nouveau manuel complet de l’architecte des monuments religieux, ou Traité d’application pratique de l’archéologie chrétienne a la construction, a l’entretien, a la restauration et a la décoration des églises, Paris 1845.
↑53 Georges Cuvier (1769-1832), francuski zoolog, anatom i paleontolog. Francuski stilski restauratori koristili su njegov Zakon o suodnosu formi (Loi de corrélation des formes) – prema kojem je moguće rekonstruirati cjelovito tijelo uz pomoć ulomka – u rekonstruiranju nedovršenih, pregrađenih ili oštećenih građevina. Cuviera spominje i Viollet-le-Duc u spomenutoj natuknici Restauriranje iz 1866.
↑54 Kod oštećenog spomenika bi bilo bolje konsolidirati nego popravljati, bolje popravljati nego restaurirati i bolje restaurirati nego uljepšavati. U svakom se slučaju ne dopušta uklanjanje. Usp. Jean-Philippe Schmit, Nouveau manuel, nav. dj., 74. Navod potječe iz načela koje je sažeo povjesničar umjetnosti i teoretičar konzerviranja Adolphe-Napoleon Didron u svom časopisu Annales archeologiques 3, 1845, 122-124.