Restauriranje umjetničkih djela. Planirana uspostava Središnjeg kabineta za restauriranje[1]Izvorno: Giulio Carlo Argan, Restauro delle opere d’arte. Progettata istituzione di un Gabinetto centrale del restauro, Le Arti I/2, prosinac 1938. – siječanj 1939., 133-137.
Giulio Carlo Argan
Restauriranje umjetničkih djela danas se jednoglasno drži strogo znanstvenom djelatnošću, i to preciznije kao filološko istraživanje usmjereno na pronalaženje i ponovno iznošenje na vidjelo izvornog teksta djela, uz uklanjanje izmjena i naslaga svake vrste, kako bi se omogućilo jasno i povijesno točno čitanje tog teksta. U skladu s tim načelom, restauriranje – koje su nekada pretežito obavljali umjetnici koji su često nametali osobno tumačenje viziji starog umjetnika – danas obavljaju specijalizirani tehničari, pod stalnim vodstvom i nadzorom stručnjaka: općenitu umjetničku kompetenciju tako je zamijenila strogo povijesna i tehnička stručnost.
Posljedice ove korjenite promjene smjera mogu se sažeti na sljedeći način:
1) Konzervatorsko restauriranje – materijalno učvršćivanje djela i mjere opreza kako bi ih se osposobilo da se odupru različitim uzrocima propadanja – prevladava nad takozvanim „umjetničkim restauriranjem”.
2) „Umjetničko” restauriranje – to jest skup postupaka usmjerenih na isticanje stilskih kakvoća djela koje su narušene ili prikrivene preslicima, lošim restauriranjima, oksidiranim lakovima, prljavštinom, lakunama itd. – uvjetovano je preciznim zahtjevima kritičke naravi. Budući da se isključuje proizvoljno nadopunjavanje lakuna i bilo kakvo unošenje figurativnih elemenata ili novih kolorističkih vrijednosti – čak i ako se drže „neutralnima” – u stilsko jedinstvo djela, restauriranje slika ograničava se – nakon što su izvršeni postupci nužni za učvršćivanje različitih dijelova – na čišćenje oslikane površine i eventualno ublažavanje kolorističkih nesuglasja uzrokovanih lakunama. Čišćenju – koje mora iznijeti na vidjelo sve očuvane izvorne dijelove, poštujući umjetnikove završne retuše ili moguće autorove izmjene (pentimente) – ne može se pristupiti samo na temelju mehaničkih podataka (npr. o otpornosti materijala na otapala) ili neodređeno opreznih kriterija, već na temelju jasne svijesti o ishodu koji se želi postići, odnosno putem kritičkog ispitivanja stilske kakvoće djela i njegova mjesta u kronološkom razvitku autorova stvaralaštva.
Kolorističko definiranje lakuna – u slučajevima kada se ono ne treba riješiti jednostavnim ostavljanjem samih lakuna u njihovu neizmijenjenom stanju – u potpunosti je pak povjereno stručnosti i kritičkoj senzibilnosti restauratora i onoga tko ga vodi; iz tog postupka, naime, ne smije proizaći tek mogućnost tečnog čitanja djela, već povijesno točno čitanje; stoga ni pri smanjivanju smetnji koje uzrokuju prekidi nije dovoljno slijediti općenite kriterije „ukusa” (npr. staro načelo „općeg usklađivanja tonova”, ili praktično rješenje „neutralnih tonova”, ili još gore, grafičko i kolorističko ponovno uspostavljanje vrijednosti izvornika), već je isključivo potrebno referirati se, od slučaja do slučaja, na povijesno precizno vrednovanje stilskih kakvoća djela, kako se izvornom tekstu ne bi pridodali beznačajni umetci ili bilješke koje nemaju veze s njegovom unutarnjom dosljednošću.
3) Kritička i znanstvena priprema potrebna za strogo provođenje restauriranja – to jest potpuno poznavanje stilskih kakvoća, izvanjskih zbivanja i stanja očuvanosti djela koje se restaurira – ne ostvaruje se samo putem kritičkog i povijesnog ispitivanja djela te proučavanja cjelokupne dokumentacije koja se na njega odnosi, već i putem niza tehničkih istraživanja kojima moderna znanost danas nudi iznimno važna sredstva: rendgensko snimanje, Woodova svjetiljka, kemijska analiza boja i naknadno nanesenih materijala itd.
Ipak, potrebno je imati na umu da se doprinos egzaktne znanosti restauriranju umjetničkih djela u većini slučajeva ograničava na pripremnu fazu rada, budući da ta istraživanja pružaju ključne podatke za rad restauratora, ali ga ne zamjenjuju.
Prividno ograničavanje restauriranja na čisto konzervatorske zadaće stoga ne predstavlja pobjedu mehanike nad inteligentnim djelovanjem restauratora, već jednostavno premješta restauratorsku djelatnost iz umjetničkog polja u polje kritike. Ova načela – koja se ovdje spominju isključivo zbog posljedica koje iz njih u praksi treba izvesti – u potpunosti objašnjavaju:
1) Da je – premda je nemoguće apstraktno postaviti teoriju restauriranja, budući da svako restauriranje donosi zasebne probleme i zahtijeva odgovarajuća rješenja – u praksi moguće postići usklađivanje i ujednačavanje kriterija i metoda restauriranja, s obzirom na to da svako restauriranje podrazumijeva znanstvenu pripremu u kojoj se ne može dopustiti neujednačenost metoda ili različit stupanj strogoće.
2) Da priprema restauratora ne može biti, kao što je to nekada bila, općenito umjetnička, pa čak ni samo tehnička u smislu empirijskog iskustva, već mora istodobno biti i tehnička i povijesna.
Usklađivanje kriterija i metoda restauriranja u Italiji ne može se osigurati samo propisima normativnog karaktera, već se tome mora pristupiti prvenstveno u praksi, putem Središnjeg instituta za restauriranje (Istituto Centrale del Restauro),[2]Uspostava Središnjeg kabineta za restauriranje predviđeno je Kraljevskom uredbom (R. D.) od 31. prosinca 1923., br. 3164, članci 29. i 30. opremljenog svim tehničkim i znanstvenim sredstvima potrebnim za sabiranje, odabir i produbljivanje iskustava koja se stječu, kako u Italiji tako i u inozemstvu, na području restauriranja. Čak i bez spominjanja razloga opće naravi – zbog kojih Italija, posjedujući umjetničku baštinu koja se po prostranstvu i važnosti ne može usporediti ni s jednom drugom, ne može zaostajati ni za jednom nacijom u znanstvenoj organizaciji studija vezanih uz konzerviranje i valoriziranje te baštine – ujednačavanje i usklađivanje kriterija i metoda restauriranja u Italiji neophodno je iz sljedećih razloga praktične naravi:
1) Svaka znanstvena djelatnost koju pokreće ili provodi država, a odnosi se na zaštitu i vrednovanje umjetničke baštine koja je u velikom dijelu u izravnom posjedu i u potpunosti pod nadzorom države, ne može se temeljiti na iskustvu pojedinih stručnjaka, koliko god ono bilo potpuno i duboko, već se mora oslanjati na kolektivno iskustvo koje objedinjuje i sažima ta pojedinačna iskustva.
2) Nadleštva te uprave galerija i muzeja ne raspolažu potpunom tehničkom opremom za istraživanje i restauriranje umjetničkih djela. Kabineti za restauriranje koji već postoje pri nekim od većih muzeja i galerija – a koje Institut ne bi trebao zamijeniti, već bi oni trebali biti podređeni Institutu – imaju opremu i dosege djelovanja koji jedva odgovaraju potrebama ustanove kojoj su pripojeni; oni stoga ne bi mogli zajamčiti sveobuhvatno znanstveno usklađivanje, zasebna znanstvena istraživanja, kao ni obrazovnu namjenu, koja bi naprotiv trebala biti jedna od glavnih djelatnosti Središnjeg instituta za restauriranje.
3) Samo u nekim većim središtima postoje specijalizirani restauratori sposobni preuzeti tešku odgovornost koja proizlazi iz njihove zadaće.
4) Pri pojedinim nadleštvima – zbog teritorijalnih ograničenja njihove nadležnosti, složenosti njihovih upravnih i znanstvenih zadaća, već spomenutog nedostatka sredstava, opreme i osoblja te naposljetku zbog drugih očiglednih razloga svrhovitosti – očito nije moguće osnovati kabinete koji bi, osim provođenja restauriranja, osigurali i provođenje istraživanja znanstvenog karaktera, usmjerenih na proširivanje i preciziranje znanja o drevnim tehnikama i materijalima korištenima u različitim razdobljima i za različite forme umjetnosti, o uzrocima propadanja umjetničkih djela, načinima uklanjanja tih uzroka itd.
5) Samo se pri središnjem institutu može prikupiti potpuna zbirka fotografskog i bibliografskog materijala te osnovati opći arhiv restauriranja, koji bi služio kao alat za proučavanje i konzultiranje, pružao elemente za koordinacijsko djelovanje instituta i služio za sastavljanje potpunog i stalno ažuriranog biltena o restauratorskoj djelatnosti u Italiji.
Središnji bi institut za restauriranje stoga trebao imati sljedeće zadaće:
1) Izravno provoditi restauriranja posebne težine i važnosti, kao i sva ona restauriranja koja zahtijevaju tehničke postupke koji se ne mogu osigurati sredstvima kojima raspolažu nadleštva (restauriranje metala itd.).
2) Pružati savjetodavne usluge, osiguravajući pritom i pripadajuća posebna istraživanja, za restauriranja od znatne važnosti koja se zbog prirode stvari moraju izvoditi na licu mjesta (npr. freske); ako je potrebno, izravno ih provoditi slanjem tehničara na teren.
3) Provoditi znanstvena istraživanja o drevnim tehnikama i materijalima; o organskim i anorganskim uzrocima propadanja umjetničkih djela; o načinima uklanjanja tih uzroka ili dovođenja umjetničkih djela u stanje da se istima odupru; održavati kontakte s talijanskim i inozemnim znanstvenim ustanovama u vezi s različitim problemima restauriranja.
4) Utemeljiti savršeno opremljeno središte za istraživanje i proučavanje umjetničkih djela.
5) Čuvati Središnji arhiv restauriranja.
6) Osigurati sastavljanje periodičnog biltena koji pruža informacije o djelatnosti Instituta i nadleštava, kako na području znanstvenih istraživanja tako i u praktičnom polju restauriranja.
7) Djelovati kao škola za usavršavanje restauratora.
U vezi s tim zadaćama, Institut bi trebao raspolagati zasebnim, a ipak usklađenim odjelima, kako za potrebe izravne restauratorske djelatnosti, tako i za potrebe znanstvenog istraživanja te za potrebe poučavanja:
a) Radionice za mehaničko restauriranje i ateljei za „umjetničko” restauriranje.
b) Kabineti za rendgensko ispitivanje, ispitivanje Woodovom svjetiljkom, pod kosim svjetlom; za fotografiju, mikrofotografiju itd.
c) Kemijski i fizikalni kabineti za analizu i kronološku klasifikaciju materijala; za proučavanje različitih uzroka propadanja; za ispitivanje novih tehničkih postupaka.
d) Specijalizirani kabinet za proučavanje i restauriranje metala.
e) Kabinet za proučavanje kamena (npr. učvršćivanje pješčenjaka itd.), također u odnosu na tehničke zahtjeve restauriranja spomenika.
f) Arhiv restauriranja; fototeka, knjižnica.
S već postojećim posebnim umjetničkim institutima – npr. s Opificiom delle Pietre Dure u Firenci – Institut bi održavao odnose bliske suradnje, ograničavajući svoju funkciju na provođenje onih znanstvenih istraživanja koja oprema tih instituta ne omogućuje te na uzimanje u obzir radova izvedenih pri tim institutima u općem okviru restauratorske djelatnosti.
Iako se mora predvidjeti da se Institut sastoji od različitih specijaliziranih odjela, osoblje potrebno za njegovo funkcioniranje ne bi bilo vrlo brojno: kako bi se izbjegao financijski teret velikog stalnog sastava, moglo bi se, naime, utvrditi da samo upravno osoblje, osoblje dodijeljeno znanstvenim kabinetima, specijalizirani restauratori te administrativno osoblje, tehničko osoblje i čuvarska služba budu trajno dodijeljeni Institutu. Asistirajuće osoblje i „pomoćnici” restauratora mogli bi se korisno osigurati na privremenoj osnovi, bez ikakva tereta za proračun Uprave. Pomoćno osoblje moglo bi se, naime, sastojati od nedavno imenovanih inspektora iz sastava Uprave za starine i lijepe umjetnosti, privremeno upućenih u Institut na točno određeno razdoblje kako bi u njemu obavili praktično pripravništvo koje bi na prikladan način nadopunio teorijski studij završen na sveučilištima i sveučilišnim školama za usavršavanje; drugi, dobrovoljni asistenti, koji bi se birali među mladim diplomiranim arheolozima ili povjesničarima umjetnosti, mogli bi pomagati u znanstvenom i obrazovnom radu stalnog osoblja. Asistenti i „pomoćnici” restauratora mogli bi biti sami polaznici viših godina škole pripojene Institutu.
Odnosi između nadleštava i Središnjeg instituta za restauriranje. Središnji institut za restauriranje ne bi mogao niti bi trebao u sebi centralizirati restauratorsku djelatnost pojedinačnih ureda, već bi trebao usklađivati njezin smjer i pomagati joj svim sredstvima informiranja i savjetovanja kojima raspolaže. Centralizacija cjelokupne restauratorske djelatnosti u sklopu planiranog Instituta bila bi, naime, u suprotnosti s njegovom vlastitom znanstvenom i obrazovnom svrhom, budući da bi ugasila svaku lokalnu inicijativu te bi naposljetku restauratore koji diplomiraju na samom Institutu lišila svake mogućnosti profesionalnog rada. Štoviše, kao izravna nadopuna obrazovnom radu Instituta i radi primjerenog odgovora na potrebe naše umjetničke baštine, bilo bi uputno – u skladu s opsežnijim i zahtjevnijim zadacima – proširiti sistematizaciju radnih mjesta restauratora koji bi se trajno dodijelili nadleštvima.
Raspodjela djela za restauriranje između Instituta i nadleštava bez sumnje je jedan od najosjetljivijih vidova ovog problema jer, dok s jedne strane Institut nastoji ne ograničavati, već pomagati i na temelju zajedničkih načela usmjeravati djelatnost lokalnih ureda, on s druge strane za svoje znanstveno i obrazovno funkcioniranje treba neprekidnu i intenzivnu djelatnost, koja nije ograničena samo na slučajeve posebne težine i važnosti. No rješenje problema se zapravo ne čini teškim kada se uzme u obzir da: a) zahtjevi su danas mnogo veći od praktičnih mogućnosti da ih se zadovolji; b) već sada je djelatnost restauriranja slika u mnogim regijama praktički nikakva, pa se restauriranju doskoči tako da se dovode restauratori iz drugih gradova ili se djela šalju u umjetničke institute koji raspolažu sredstvima potrebnima za njihovo restauriranje; c) da će neki od najboljih restauratora, kojima se danas povjerava većina poslova, zbog prirode stvari biti zaposleni u Institutu; d) da će se sama restauratorska djelatnost koja se provodi lokalno morati oslanjati na Središnji institut i ulaziti, makar i posredno, u okvir znanstvene djelatnosti samog Instituta.
Odnosi uzajamne suradnje između nadleštava i Središnjeg instituta za restauriranje mogli bi se uobičajeno odvijati prema sljedećoj shemi:
1) Nadleštva bi dojavljivala Ministarstvu djela koja treba poslati Institutu za restauriranje, pružajući u vezi s tim sve povijesne podatke kojima raspolažu i koji mogu poslužiti za preliminarno proučavanje restauriranja.
2) Tehničko osoblje nadleštava moglo bi, u suradnji s osobljem Instituta, pratiti i nadzirati glavne faze rada.
3) Nadleštva bi dostavljala Institutu, putem redovitog slanja obrasca 17 koji je već u raspodjeli, sve informacije o restauriranjima izvedenima u njihovim sjedištima, kako bi se one pohranile u središnjem arhivu restauriranja i objavile putem periodičnog biltena.
4) Središnji arhiv restauriranja bio bi otvoren za slobodno konzultiranje tehničkom osoblju nadleštava i stručnjacima.
5) Nadleštva bi se u svakom slučaju mogla koristiti savjetima osoblja Instituta i radom njegovih znanstvenih kabineta za proučavanje problema vezanih uz konzerviranje umjetničkih djela u odnosu na klimatske uvjete ili osobite okolnosti regije (npr. vlaga i posljedična pojava parazitske vegetacije, kukci itd.). Nadleštva bi također mogla Institutu postavljati tehnička pitanja, predlagati teme za proučavanje, tražiti podatke, informacije itd.
Obrazovna funkcija Instituta. Potreba za nacionalnom školom za restauriranje dokazana je nedavnom pojavom privatnih inicijativa i ustanova usmjerenih na osnivanje instituta takve vrste. Koliko god te inicijative mogle biti hvalevrijedne, potrebno je naglasiti da njihovo djelovanje, kao i djelovanje svake privatne školske ustanove mora biti oblikovano prema programu i metodama poučavanja državne škole; osim toga, očito je da se svaka obrazovna djelatnost usmjerena izobrazbi vještih restauratora mora provoditi u najužoj vezi s djelovanjem države na zaštiti umjetničke baštine. Stoga, ne samo iz razloga prestiža, već zbog preciznih obrazovnih zahtjeva i u interesu nacionalne umjetničke baštine, nužno je utemeljenje vladine škole za restauriranje.
S obzirom na narav i znanstvene zadatke Instituta te uzimajući u obzir da bi se poučavanje restauriranja nužno trebalo odvijati kroz izravno sudjelovanje polaznika u djelatnosti Instituta, on bi se trebao ograničiti na nadopunjavanje već stečene prethodne pripreme. Stoga bi bilo uputno proučiti mogućnost uvrštavanja kolegija o proučavanju restauriranja u programe Kraljevskih instituta za umjetničko obrazovanje.
Uvrštavanje poučavanja samih osnova restauriranja – misli se na restauriranje slika, kod kojeg je tehnički postupak neodvojiv od povijesno-umjetničke pripreme – u programe državnih instituta za umjetničko obrazovanje treba držati korisnim, ne samo zbog izobrazbe skupine specijaliziranih restauratora, koji su u Italiji itekako potrebni,[3]Dokaz potrebe za točnim definiranjem figure restauratora jest nedavna rasprava o njihovu sindikalnom svrstavanju: trebaju li se oni držati umjetnicima ili obrtnicima te može li se zadaća … Continue reading već i zbog unaprjeđenja povijesno-umjetničke kulture samih umjetnika. Proučavanje temeljnih elemenata restauriranja u umjetničkim školama predstavljalo bi, naime, izvrstan spoj između poučavanja povijesti umjetnosti i poučavanja likovnih predmeta: budući da se svako umjetničko obrazovanje nužno svodi na potpuno iskustvo umjetničkih činjenica i njihovih unutarnjih stilskih kakvoća, proučavanje restauriranja nametanjem apsolutnog kontakta s umjetničkim djelom moralo bi imati visok formativni učinak čak i na one koji namjeravaju provoditi izravnu umjetničku djelatnost.
Središnji arhiv restauriranja. Osnivanje Središnjeg arhiva restauriranja odgovara općim potrebama stručnih studija, posebnim potrebama upravne i znanstvene djelatnosti Glavne uprave za starine i lijepe umjetnosti (Direzione Generale Antichità e Belle Arti) te specifičnim potrebama restauratorske djelatnosti nadleštava i Središnjeg instituta.
Dokumentacija o izvršenim radovima, postignutim rezultatima, primijenjenim tehničkim postupcima te o povijesnim dokumentima ili podacima koje su restauriranja otkrila predstavljala bi dragocjen alat za proučavanje povijesti umjetnosti, činila bi potpun i stalno ažuriran pregled djelatnosti Uprave, omogućila bi Središnjem institutu da uzme u obzir sva stečena iskustva kako bi uskladio kriterije restauriranja i usavršio njegove metode te bi pružila dragocjene podatke za usmjeravanje znanstvenih istraživanja na području očuvanja i restauriranja umjetničkih djela.
Za specifične potrebe restauratorskih radova koje treba izvesti, središnji bi arhiv pružao iznimno korisne podatke o prethodnim stanjima različitih slučajeva i problema. Uređenje arhiva prema autorima i temama omogućilo bi da se, prije pokretanja restauriranja, dobije uvid u rezultate postignute u tehnički analognim slučajevima ili pri restauriranju djela koja su stilski i kronološki srodna onome koje treba restaurirati. Nadleštvima bi konzultiranje arhiva u svrhu radova koje treba provesti moglo biti olakšano posudbom skupina kartica i pripadajuće fotografske dokumentacije.
Bilten restauriranja. Bilten koji bi Institut trebao sastavljati kako bi urede, stručnjake i javnost upoznao s rezultatima vlastitog rada i rada koje su provela nadleštva mogao bi obuhvaćati: a) kraće teorijske eseje o restauriranju te o njegovim tehničkim i znanstvenim postupcima, detaljna izvješća o restauriranjima od iznimne važnosti; b) izvatke iz dokumentacijskih listova koje su nadleštva dostavila središnjem arhivu, a koji sadrže sve činjenične podatke o izvršenim restauriranjima; c) kratke vijesti o glavnim restauriranjima provedenima u inozemstvu; d) kritičku i informativnu bibliografiju vezanu uz studije o tehničkom istraživanju i restauriranju umjetničkih djela.
Sastavljanje biltena – koji bi se trebao uvrstiti u službene znanstvene publikacije Ministarstva – provodilo bi se u suradnji s tehničkim osobljem nadleštava, Središnjeg instituta i svih stručnjaka koji tim studijama mogu dati pozitivan doprinos. Upravnom i pomoćnom osoblju Instituta pripadala bi zadaća uređivanja informativnog i bibliografskog dijela biltena.
References
| ↑1 | Izvorno: Giulio Carlo Argan, Restauro delle opere d’arte. Progettata istituzione di un Gabinetto centrale del restauro, Le Arti I/2, prosinac 1938. – siječanj 1939., 133-137. |
|---|---|
| ↑2 | Uspostava Središnjeg kabineta za restauriranje predviđeno je Kraljevskom uredbom (R. D.) od 31. prosinca 1923., br. 3164, članci 29. i 30. |
| ↑3 | Dokaz potrebe za točnim definiranjem figure restauratora jest nedavna rasprava o njihovu sindikalnom svrstavanju: trebaju li se oni držati umjetnicima ili obrtnicima te može li se zadaća restauriranja umjetničkih djela u vlasništvu države povjeriti samo onima koji su upisani u obrtničke organizacije ili i članovima Fašističkog sindikata lijepih umjetnosti (Sindacato Fascista delle Belle Arti). Taj bi spor bio automatski riješen kada bi se figura restauratora točno definirala razinom studija završenih u državnoj školi. |