Bilješka o bazilici Svetog Pavla na Ostijskoj cesti[1]Izvorno objavljeno pod naslovom Nota della basilica di San Paolo sulla Via Ostiense, Roma: presso l’autore e da Scudellari in Via Condotti Num.o 19 e 20, 1823.
Angelo Uggeri
Naše bijede, kao i naše veličine, čine našu povijest.
Bailly, Dekadencija
Neočekivani i žalostan požar koji je u noći 15. srpnja progutao Ostijsku baziliku, najprije se očitovao na veličanstvenom krovištu koje ju je pokrivalo, a ta je strašna nesreća toliko pogodila srca sviju da se jasno pokazalo kako je ova zemlja uistinu zemlja umjetnosti i religije.
U kobnim okolnostima gotovo potpunog uništenja hrama, koje sam ja već dugo vremena pribojavajući se predosjećao, pogođen ovom zlokobnom katastrofom, nisam znao naći drugog olakšanja ni utjehe doli u svome umu razmatrati način kako djelovati s ciljem da se postigne njegova ponovna izgradnja i restauriranje.
Držao sam da, povrh svakog drugog materijala, treba oplakivati gubitak mnogih među dvadeset i četirima stupovima uzetima s Hadrijanova mauzoleja, koji su činili najrjeđi i najdragocjeniji ures glavnoga broda. I danas gorke suze izmamljuje tako bolna nesreća! Sjetiti se samo ljepote i zadivljujuće očuvanosti tih stupova, rijetkih po svome materijalu, divovskih po svojoj veličini, u izradi najuglađenijih; savršenog primjera korintskoga reda. Sreća je što je prefekt Salustije,[2]Flavije Salustije, prefekt 4. stoljeća n. e. kojemu je car Teodozije povjerio zadaću da proširi i oplemeni tu baziliku ponad tlocrta one Konstantinove, na desnoj strani onoga tko ulazi u hram smjestio trinaest od tih stupova, dok ih je na suprotnoj strani postavio samo jedanaest. Zbog te osobitosti, koju nisu svi uočili, požar je – srušivši na tlo prvenstveno lijevu stranu – uništio njihov manji broj. Zaljubljen u njega još otkako sam ga kao mladić prvi put vidio, čim sam 1809. godine mogao početi promišljati o građevinama iz kasnoga razdoblja Carstva, nastojao sam upoznati povijest ovog preuzvišenog zdanja, stavljajući u službu ne samo filologiju nego i umjetnost.[3]Angelo Uggeri, rođen 1754., školovao se kod isusovaca u Cremoni, potom u Milanu i Parmi studirao arhitekturu. Prvi posjet Rimu 1788. nagnao ga je na objavu više svezaka djela Voyage pittoresque … Continue reading Podigao ga je veliki Konstantin prema formama Basilike Ulpije, potom ga je obnovio veliki Teodozije i posvetio Učitelju naroda; jedini koji nam je preostao pošteđen od pustošeće bujice četrnaest stoljeća; neusporediv po jednostavnosti, po prostranstvu tek rijetkima u Europi podređen, po rijetkosti materijala ispred sviju, po povijesnim sjećanjima što ih je u njega pohranio kist kroz više stoljeća dostojan najvećeg uvažavanja; predmet mnogih neprospavanih noći i golema truda tolikih učenjaka, divljenja i proučavanja tolikih umjetnika te znatiželje čitavoga svijeta. Od triju velikih zdanja koja je za potrebe kršćanstva podigao Konstantin Veliki od materijala uzetih s poganskih građevina, Sveti Pavao – kao najveće među njima, i kao takvo očuvano te vjerojatno prošireno u doba Teodozija – bilo je jedino koje nam je preostalo netaknuto kako bi nam prenijelo spoznaju o svojoj veličanstvenoj formi i izvanrednoj arhitekturi. Sveti Petar i Sveti Ivan bili su uništeni zbog starosti i povijesnih zbivanja, a njihova je arhitektura pretvorena u hladne opečne mase. Tko bi se usudio u naše dane, uz toliko svjetlo koje nam umjetnost pruža i uz toliku vrijednost koja se pridaje ostacima štovane starine i prvim čudesima svetih kršćanskih zdanja – tko bi se usudio promijeniti njezin tlocrt i lišiti oko čarolije tog jednostavnog rasporeda stupova?[4]Klasicistički arhitekt i restaurator Giuseppe Valadier (1762-1839) predložio je u to doba rušenje uništenih ostataka i radikalnu pregradnju crkve, iz latinskog u grčki križ, odnosno iz … Continue reading Što se mene tiče, potaknut gotovo općim glasom, potpaljen ljubavlju i umjetnošću te ponukan religijom da predložim način za to, nisam se usudio zamisliti da bi išta drugo bilo moguće osim toga da se s poštovanjem očuvaju tragovi veličajnog tlocrta, za čije je izvođenje jedva bila dovoljna moć dvaju careva u dugom nizu razdoblja; a preostala je tek jedna noć da uništi, štoviše, poništi njegov najbolji dio.
Stoga držim da se upravo prema tom tlocrtu, i nikako drugačije, moraju restaurirati ti zadivljujući stupovi koji su izazvali toliko iznenađenje u oku znatiželjnika, kao što su pobudili toliko divljenje i očaranost u čovjeku od umjetnosti.
A čineći to, držim da se mora ukloniti svaka konstrukcija koja je mogla pretrpjeti djelovanje vatre, budući da iz iskustva znamo da toplina rastvara cement i uništava ga, dok ga, obrnuto, voda učvršćuje i stvrdnjava. Slijedom toga, nužno je popraviti vratila onih rijetkih stupova od frizijske breče i onih od himecijskog mramora kako bi, kao i u prošlosti, bili sposobni nositi golemu težinu vrlo visokog zida glavnoga broda. Njihovo bi se restauriranje i popravak proveli razborito, onoliko koliko to zahtijeva stanje tih stupova, koji su – premda oštećeni i djelomično iskvareni – ipak dovoljno očuvani da ih se ne mora uklanjati s mjesta, i to uz pomoć jednake količine mramora iste vrste, koji uostalom nije tako teško pronaći u osrednjim dimenzijama. Koje bi, ako bi potreba to zahtijevala, htjele biti spojene klinovima od glave do pete, kao što su običavali činiti naši stari kada bi sastavljali odvojene dijelove debala koji bi se nesretnim slučajem slomili i razbili. O čemu je umijeće prepuno domišljatih rješenja. Ali zašto zamijeniti one uništene vatrom? Prema mojem mišljenju, treba zamijeniti isto toliko stupova koliko ih je plamen pretvorio u pepeo, i to od čvrstog travertina, koje je potrebno obložiti ili frigijskom žbukom ili mramornim štukom kako bi što više nalikovali onima preostalima; da zavaraju oko manje oštroumnih, a da nekolicini pronicljivih svojom stvarnom različitošću materijala otkriju kobno sjećanje na požar. A oblaganje debla zamijenjenih stupova, kao i nadopunjavanje onih očuvanih ali djelomično oštećenih stupova, može se lako postići; a lakoći rada pridonosi to što su ti stupovi užlijebljeni. Nakon što se na taj način poprave debla stupova glavnoga broda i svaki od uništenih vrati na svoje mjesto, potrebno je poravnati njihove pripadajuće kapitele, bilo stvarne koji su u popravku, bilo lažne od štuka. A ako se preostali visoki zid, radi opreznog postupanja zidanog obrta, mora srušiti, valjalo bi na njih postaviti arhitrave, kao što je prikazano na crtežu izrađenom u tu svrhu.
Takva preinaka, koliko korisna za čvrstoću, toliko i nužna za priličnost, bit će zacijelo ugodna umjetniku kao zamjena za stvarne arhivolte, koji su se koristili u nesretnom razdoblju zbog nedostatka mramora, budući da je prvotna namjena istih stupova očita u rupama na abaku kapitela, koje naviještaju arhitrave, a ne lukove.
Nedostatak sredstava je, nažalost, tada opravdao ovu vrstu arhitekture, a iz istog su je razloga prihvatili i umjetnici 16. stoljeća. No u našem slučaju, travertin prekriven štukom obilno zadovoljava potrebu.
Pri postavljanju ovog, tako prirodnog i tako prikladnog, prvog dijela trabeacije povrh stupova predlažem kao svrsishodno rješenje premještanje niza portreta budućih papa, koji se trenutno nalaze u dnu luka (gdje prvo mjesto zauzima vladajući papa Pio VII., budući da se prvi niz, započet s knezom apostola, završio s papom Pijom VI. svete i slavne uspomene), prenoseći ga na mjesto koje je označeno na crtežu. Tako će taj niz biti mnogo doličnije smješten u frizu gređa, povrh svakog stupa, a da se pritom nimalo ne naruši red već postavljenih papa.
Slikovni ures, koji u dva odjeljka zauzima visoki nadsvođeni zid iznad, od vijenca naviše, ostaje na svom mjestu i valja ga pažljivo popraviti, kao djelo koje podsjeća kako na umjetnost onih vremena, tako i na volju prvosvećenika koji ga je svrsishodno zamislio.
Sve ono što praktična arhitektura može pružiti u korist stvarne i prividne čvrstoće, nadamo se da je u potpunosti obuhvaćeno u crtežu na oglednoj ploči, koja nosi naslov pun poštovanja IN PRISTINUM.[5]Lat. „u prvobitno stanje“.
Zajedno s nadopunjavanjem oštećenja i nedostataka glavnoga broda uz neizmijenjeno vraćanje njezine prvotne arhitekture — kao najprikladnije i s najvećim učinkom u tome hramu — oko, um i ruku spasiteljicu valja u isto vrijeme usmjeriti dvostrukom kraku križišta, gdje oganj, zbog obilja gorive tvari, nimalo nije štedio bijes.
Ipak, oštećenja su ondje manje zamjetna nego u glavnome brodu, budući da se svi oni veliki stupovi, većinom od egipatskog granita, mogu popraviti i očistiti bez pomicanja s njihova vlastitog mjesta.
Ono što nam zadaje oštru bol jest oštećenje dvaju kolosalnih mramornih stupova s brda Himeta, zvanih Placidijini, koji nose veliku arkadu. Oni su, na nesreću, raspucani i otvoreni od vrha do dna. Plamen s palog drvlja stropne konstrukcije i kasetiranog stropa, odražavajući se na ovome vapnenačkom mramoru, nanio je tako veliku štetu da pomisao na njihov popravak gotovo dovodi do očaja. Drevni nam učitelji pokazaše način spajanja mramora i skrivanja njihovih spojeva od pogleda, čime se restauriranjima pružala i varka i čvrstoća.
Moderni Rim u tome pogledu ne ustupa antičkoj umjetnosti te posjeduje jednako toliko sredstava da svako i bilo kako teško djelo privede dobrome kraju sa zadovoljavajućim uspjehom. Religija će nadahnuti umjetnost i uliti joj svu svoju moć. Ostijska bazilika ponovo će se pojaviti u novome sjaju, proslavljena pobožnošću vjernika i velikana koji široke ruke pridonose kako bi počastili uspomenu na dvojicu pobožnih careva, Konstantina i Teodozija, iskazujući štovanje svetim relikvijama Učitelja naroda.
No, pri predlaganju plana restauriranja tako štovane bazilike, zar nije dužnost mojega umijeća da ujedno istraži i sredstva za njezino konzerviranje i nepovredivost? Jedna od nedaća kojima je hram Svetog Pavla bio izložen sastojala se zacijelo u poplavama Tibera, i to ne samo zato što se nalazi blizu te rijeke, već i stoga što su ga izgradili na vrlo niskom terenu, zbog čega je oduvijek bio podložan štetama od njezina čestog izlijevanja.
Vrlo često ova nabujala rijeka, poplavivši obližnja polja, prodire u samo svetište, svladava stube svetišta, zapljuskuje i ugrožava njegov ograđeni prostor, kao i uglađene stupove koji sada, gotovo netaknuti, još uvijek nose gotičku konfesiju. Ta neprilika, koja nanosi toliku štetu građevini i koja taloženjem svojega nagrizajućeg mulja nagrđuje pod i donji dio debla stupova, glasom se proširila i izvan sedam brežuljaka te je u mnogima pobudila želju za pronalaženjem rješenja kojim bi se otklonile poplave. Nasip od čvrste sedrene gradnje, vjerujem, čini se najjednostavnijim rješenjem za izvedbu i najprikladnijim po svom učinku za ograđivanje tog malog kruga.
Samo ovaj nasip, nalik na opkop, može spriječiti nadiranje tekućih voda i otkloniti njihovo prodiranje u unutarnje dijelove zgrade. Taj nasip ili nasipni zid trebao bi, prema mojem mišljenju, okruživati zgradu i sve što joj pripada s triju strana, spajajući svoje tangente s ravnom linijom moderne Ostijske ceste, koja bi se pak, kao ispomoć, morala donekle podići u odnosu na sadašnju razinu.
Pouzdana je znanstvena činjenica da vode na ovome rimskom tlu, gdje se u potpunosti koristi pucolanski prah, nikada ne nanose nikakvu štetu zidnim konstrukcijama niti njihovim temeljima; štoviše, ta ih tekućina po njihovoj naravi učvršćuje i čini neuništivima. Stoga vjerujem da je za postizanje predloženog cilja dovoljno udvostručiti ili utrostručiti debljinu obodnog zida koji zatvara baziliku s lijeve strane te produžiti takvu gradnju na sve susjedne građevine, podižući ga do visine do koje bi, prema razumnom predviđanju, mogle doprijeti najveće bujice.
Nakon što su otklonjene opasnosti s razine tla zgrade, sa zadovoljstvom usmjeravam svoj um i misao prema njezinu vrhu, kao prema dijelu koji je po svojoj naravi najizloženiji vremenskim nepogodama i nesretnim slučajevima. Prostrana i neizmjerna stropna konstrukcija koja mora nositi golemi krov zaslužuje pomno ispitivanje te mora staviti na raspolaganje sva sredstva umijeća i domišljatosti mudrog arhitekta. Koliko li su samo popravaka na krovu ovoga svetišta izveli revni prvosvećenici! Povijest nam ih predočava kroz razdoblje od više stoljeća, a posljednji nedavni, nesretni zahvati navješćuju brigu koja se vodila o popravku ovog bitnog dijela hrama. Upravo se od tog posljednjeg popravka nekih dijelova krova prema pročelju – koji je doveo radove i radnika na taj vrh radi ponovne uspostave olovne cijevi ili krovne uvale (kako bi se usmjerile, otklonile i skrenule kišnice, onako kako to struka nalaže) – ponovio požar.
Čitatelju neće biti nemilo da bjelodano dokažem kako je u samoj naravi krova i u smještaju zgrade postojao zametak njezina uništenja. Uobičajeni način pokrivanja građevina ravnim i zaobljenim crjepovima, koji su nam ostavili stari, isti je onaj koji primjenjuju i moderni, s jedinom razlikom što ovi potonji zlorabe metodu koju su oni prihvatili; a u ovome je slučaju takva nerazumna samovolja bila pogubna za krov Svetog Pavla. Nakon što bi se ravni crjepovi postavili na drvenu građu koja ih je trebala nositi — kako se i običavalo činiti na ovome golemom krovu — zaobljeni crjepovi postavljali su se na spojeve ravnih; i tako je, od vrha do dna, velika stropna konstrukcija bila zaštićena od voda i vlage. To je bio način koji su nam ostavili Grci i Rimljani, s jedinom razlikom što su oni u svojim hramovima te crjepove izrađivali od mramora i metala, dok ih mi, zbog našeg siromaštva, izrađujemo od terakote. Pohvalan je običaj kod krovova manjih dimenzija da se između drvene građe i crijepa umetne sloj opeka dobro povezanih vapnom, pa čak i ožbukanih, kako bi u slučaju nepredviđenog pucanja nekog crijepa zbog oštre klime ili drugog razloga vode mogle pronaći odvod bez nanošenja štete donjoj drvenoj konstrukciji.
No, nerazumna samovolja često dovodi do primjene metode prema kojoj se na različitim razmacima i bez ikakva reda postavljaju ravni crjepovi jedni preko drugih, a na te ravne se postavljaju oni zaobljeni; to vrlo često stvara šupljine i otvore prikladne za gniježđenje ptica, koje su u brojnim obiteljima obitavale na ovome golemom krovu, daleko od naseljenog mjesta i usred gotovo puste i nezdrave regije. Tko ne vidi da su sva ta bezbrojna gnijezda, sačinjena od slame, lišća, suhog granja i drugih zapaljivih tvari, mogla — pri doticaju s vatrom kakva ugljena koji bi vjetar ili nemar izbacio iz njegova ležišta — upaliti tu potpalu i potjerati plamen, nošen vjetrom, s jednog kraja na drugi te prostrane stropne konstrukcije? Ona je bila pripremana stoljećima i spremna planuti pri svakom doticaju s vatrom, čak i ako njezinu proždrljivom bijesu nije uvelike pridonijelo smolasto jelovo drvo, koje se u tome krovištu koristilo u izobilju. Nekima će se činiti bajkovitom pričom, ponajviše onima koji ne poznaju našu klimu i smještaj ovoga hrama, saznanje da su plahi golub grivnjaš i nadasve plodni vrabac ondje imali sigurno stanište te da su obitavali između crjepova i greda tog golemog krova. U vrijeme kada mi još nije bilo teško uspinjati se do te visine i hodati stazom koja je ondje bila uređena od vrha do dna preko dvostrukih pojaseva krovnih rešetki, često bih nekom od svojih pomoćnika pokazivao brojne obitelji golubova koji su cijeli taj prostor ispunjavali svojim tužnim gukanjem, kao i druge manje i veće ptice. Ove i one ptice svojim su brzim letovima vrlo često odvraćale vjernike od sabranosti koja priliči svetome mjestu te su navješćivale napuštenost tog dijela zgrade, koji je ipak morao privući svu brigu i pozornost čovjeka radi njegova konzerviranja. Sada, kada se promišlja o njegovoj ponovnoj uspostavi, struka želi primijeniti sva sredstva u skladu s našim mogućnostima kako bi spriječila da se slična nesreća ponovi u budućnosti.
Stari su nam pružili primjer kako vrhove svojih svetišta i hramova učiniti sigurnima pomoću metala i mramora. No visoki zidovi koje nose stupovi nisu kadri podnijeti preveliku težinu kakva bi proizašla iz mramornih crjepova.
Pa zašto se onda umjesto mramornih ili glinenih crjepova ne bi mogli postaviti bakreni crjepovi? Kažem crjepovi, a ne fiksni pokrov, budući da potreba za nadzorom nad propadanjem drvene građe, koje s vremenom uzrokuju vlaga i zub vremena, nameće nužnost njihova povremenog uklanjanja. Ovi će crjepovi zacijelo donijeti manju težinu golemom krovu te će pticama oduzeti utočište i unutra i izvana, priječeći im pristup. Takav pokrov neće iziskivati prevelik trošak, a bit će dugovječan i posve dostojan da natkriva tako uzvišenu građevinu. Pri svršetku ovoga svojeg izlaganja, radi veće bih sigurnosti svetoga mjesta spomenuo i ono što je kemija uspjela otkriti kako bi postigla nezapaljivost materijala, kada ne bih vjerovao da govoreći o tome zalazim u tuđe područje, kojim slični korisni pronalasci krase ovo sadašnje stoljeće.
Za dovršetak ovog gornjeg i posljednjeg dijela zgrade, uz obnovu drevne stropne konstrukcije, kad-tad osigurane od zapaljivosti, preostaje još samo da se dobro osmišljenim kasetiranim stropom od pogleda promatrača prikrije prizor tog brojnog niza greda, gredica i letava koje čine krovnu konstrukciju. Neka stoga taj strop bude osmišljen i izveden po uzoru na one kojima se već divimo u Lateranskoj i Liberijevoj bazilici, a koji svojim jednostavnim rasporedom i odjeljcima u naše dane podsjećaju na slavni metalni strop prostorije Cella Soleare u Karakalinim termama.
U ovoj ponovnoj izgradnji neću tražiti da on bude od metala. Ograničit ću se na to da ga predložim dostojnim našeg prosvijećenog doba po jednostavnosti, čvrstoći i razboritu rasporedu, kao što je već u ovome istom hramu, zahvaljujući revnosti i ljubavi prvosvećenika, djelomično bio izveden onaj strop na dvostrukom kraku križišta, koji je također pao kao žrtva plamena. Prostor koji preostaje između vrha lučnih prozora i ležišta velikih veznih greda bio bi korisno upotrijebljen za ovo nužno usavršavanje gornjeg dijela obnovljene bazilike.
Nakon što sam dosljedno pratio redoslijed u planu koji sam si zadao za ponovnu uspostavu i restauriranje ove patrijarhalne bazilike u svakom njezinom dijelu — to jest od baze stupova pa sve do vrha krova — čini mi se da sam prepustio zaboravu jednu od bitnih stvari ovoga svetišta, a to je obnova njezina poda. Njega bi, zbog jedinstvenosti drevnih stvari od kojih je sastavljen, neki htjeli konzervirati nedirnutim. No tko ne vidi da pri ponovnoj izgradnji ili vraćanju u prijašnje stanje, o čemu gorljivo i brižno skrbimo, zdrav razum i ujednačenost obnovljene bazilike zahtijevaju da se ovaj pod mora nanovo uspostaviti te da se, bez uklanjanja starog mramornog materijala koji je ondje bio upotrijebljen s nesigurnim rasporedom, mora osmisliti kako mu dati formu i izgled analogan ostatku?
U međuvremenu, najavljujući historiju ovoga svetog spomenika, koju ću (uz dodatak nekolicine bilješki) preuzeti iz svoje VIII. knjige O propasti (della Decadenza), izjavljujem da ću joj pridodati zbirku tabli u kojima će, uz najveću moguću jasnoću, biti obuhvaćen i pod prema redoslijedu koji zahtijeva plan izvedbe potpune uspostave ove Ostijske bazilike, ograničavajući se u ovome izlaganju samo na prikazivanje tlocrta bazilike i pojedinosti njezine unutarnje arhitekture.
Tko god ima maštu prenapučenu zamjenama od opeke kakvima zidarski obrt može poučiti, neka odvrati pogled s ovih stranica. One su namijenjene isključivo arhitektima mojega promišljanja.
References
| ↑1 | Izvorno objavljeno pod naslovom Nota della basilica di San Paolo sulla Via Ostiense, Roma: presso l’autore e da Scudellari in Via Condotti Num.o 19 e 20, 1823. |
|---|---|
| ↑2 | Flavije Salustije, prefekt 4. stoljeća n. e. |
| ↑3 | Angelo Uggeri, rođen 1754., školovao se kod isusovaca u Cremoni, potom u Milanu i Parmi studirao arhitekturu. Prvi posjet Rimu 1788. nagnao ga je na objavu više svezaka djela Voyage pittoresque parmi les édifices antiques de Rome et son enceinte na francuskom i talijanskom. Objavljivao je i ilustrirana djela o srednjovjekovnoj i renesansnoj arhitekturi. Od 1813. djeluje kao drugi knjižničar Vatikanske knjižnice. Leon XII. zadužio ga je za rekonstruiranje bazilike sv. Pavla izvan zidina nakon požara 1823. godine. Preminuo je u Rimu u listopadu 1837. |
| ↑4 | Klasicistički arhitekt i restaurator Giuseppe Valadier (1762-1839) predložio je u to doba rušenje uništenih ostataka i radikalnu pregradnju crkve, iz latinskog u grčki križ, odnosno iz longitudinalne u centralnu građevinu, koja bi se poslužila jedino očuvanim korom stare crkve. |
| ↑5 | Lat. „u prvobitno stanje“. |