Princip istine u modernom konzervatorskom pokretu

by manensin Teorija - Theoryon Posted on

Princip istine u modernom konzervatorskom pokretu: porijeklo i sudbina jednoga projekta[1]Ovaj se članak zasniva na predavanju The Anatomy of Truth in European Conservation Movement: Traditions and Perspectives koje sam 6. studenog 2014. kao gost-predavač održao na 3. Međunarodnom … Continue reading

Marko Špikić

Istina i modernost

Prije nešto više od stotinu godina u srednjoj Europi razvio se jedan neobičan pokret. Neobičan je po tome što je planirao pomiriti različitosti i bitne suprotnosti, primjerice znanstveni elitizam i popularno poimanje prošlosti, altruizam i nacionalni partikularizam, patriotizam i kozmopolitizam. Možda je prije svega bio neobičan po tome što je pojam modernoga, suprotno od prvih avangardista, želio vezati uz afirmativno i pomirljivo sagledavanje prošlosti, a to je sagledavanje trebalo proširiti unutar nacionalnih zajednica. Pokret o kojem govorim nije samo načelno htio priznati naslijeđene vrijednosti, nego je u štovanju svega prošlog vidio bitni argument za vlastiti modernitet. Bit ću konkretniji i podsjetiti na rasprave objavljene nakon 1900. u Austrougarskom i Njemačkom Carstvu koje su temeljne postulate modernizma (reformistički duh i načelna odvojenost od postojećih praksi) unijele u najmanje očekivano područje: konzervatorsko djelovanje. Tako je i pisac poput Aloisa Riegla, koji se nije isticao kao javni polemičar, svoju teorijsku raspravu o baštini objavio 1903. pod naslovom Moderni kult spomenika: njegova bit, njegov postanak. U njoj je, pored historijskog osvrta na razvitak europskoga „kulta“ spomenika, primijetio da „mi, moderni promatrači“ živimo u prijelazno doba, koje je nazvano „razdobljem borbe“.[2]Alois Riegl, Moderni kult spomenika, njegova bit, njegov postanak, prevela Libuše Jirsak, u: Anatomija povijesnoga spomenika, ur. Marko Špikić, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb 2006, 366, … Continue reading

Oko čega je ta borba između naraštaja stručnjaka i njihovih pobornika bila vođena? Prije svega, ona se oko 1900. vodila oko slike spomenika, odnosno njegove semantike. Nešto dubljim sagledavanjem problema vidi se da je ta slika, pored estetskih kvaliteta i povijesnih vrijednosti, upućivala na inovativno i pragmatično sagledavanje povijesne istine, izvedene iz tumačenja kompleksne pojavnosti spomenika. Ova istina odnosila se tada podjednako na razumijevanje i uvažavanje prvotnoga stanja umjetničkih tvorevina (koje je Brandi u Teoriji restauriranja nazvao „manifestacijom umjetničkog djela“),[3]estrinsecazione dell’opera d’arte. Usp. Cesare Brandi, Il restauro, u: Il restauro. Teoria e pratica, ur. Michele Cordaro, Giunti, Roma 1999, 25. kao i na bivanje tih djela u svijetu, koje je Riegl definirao kao sraz ljudske kreativnosti i prirodne destruktivnosti, pojmovima „nastajanja“ i „nestajanja“.[4]Riegl piše: spomenik ostaje još samo neizbježni supstrat, izazivajući u promatraču isti ugođaj koji u modernim ljudima stvara predodžba o zakonitome kružnom tijeku nastajanja i nestajanja, … Continue reading

Manje od stoljeća poslije, u istom geografskom ali znatno drugačijem političkom prostoru srednje Europe, naročito u Njemačkoj nakon pada Berlinskoga zida, otvorene su nove rasprave važne za shvaćanje stanja konzervatorskoga pokreta kojem je Miles Glendinning prorekao posljednje dane.[5]Usp. Miles Glendinning, The Conservation Movement. A History of Architectural Preservation: Antiquity to Modernity, Routledge, Oxon 2013, 432-435. Mogli bismo reći da rušenje jedne banalne i neugodne ali politički nezaobilazne građevine, Zida u Berlinu, nije dovelo samo do socijalnih, političkih i ekonomskih promjena. Došlo je do potrebe, zajedničke mnogim narodima koji su se nalazili na istočnoj strani Zida, za liječenjem trauma i povijesnih nepravdi, još jednom uz pomoć restauratorskih postupaka. Kao i nakon velikih ratnih razaranja i društvenih promjena 1918. i 1945. u Europi, i nakon 1989. dio konzervatorskih stručnjaka sjedinio je snage s političkim upraviteljima i emancipiranim građanstvom, te su uz pomoć dvaju načela, oduzimanja i dodavanja,[6]Srodnih pojmovima destruction i  addition, koje je još 1877. koristio William Morris u Manifestu Društva za zaštitu starih građevina. počeli konstruirati nove urbane krajolike. Te su transformacije označile eru „demokratske odmazde“ prema reliktima pokorenog vremena, utjelovljenima u spomenicima i ambijentima koji su nakon trijumfa Zapada nad sovjetskim modelom upravljanja postali „neugodni“ ili „neprikladni“.[7]Norbert Huse, Unbequeme Baudenkmale: Entsorgen? Schutzen? Pflegen?, C. H. Beck, München 1997. Odmazda, kolikogod teško zvučala uz pojam demokracije, pratila je entuzijastične procese nacionalnih emancipacija i demokratizacija u bivšem istočnom bloku, od Baltika do Balkana i od Dresdena do Moskve. Transformacija urbanih krajolika u zemljama-sudionicama tih velikih promjena uključivala je niz korektivnih, ali i diskriminacijskih, postupaka: isključivanje, uklanjanje i razaranje namjernih političkih spomenika koji se nisu mogli uklopiti u nove forume javnog oblikovanja pamćenja i planiranja budućnosti novostvorenih političkih zajednica. U tom procesu, dakako, postoje manje ili više suptilne razlike u poimanju ili obračunavanju s bližom ili daljom prošlošću. Princip oduzimanja varirao je od ekstirpacije neugodnih spomenika isluženog sovjetskog poretka iz osjetljivih epicentara novih demokratskih uprava (npr. kolektivni obredi uklanjanja Lenjinovih spomenika) do rušenja javnih građevina (zgrade političke uprave u srcu Berlina) ili njihove prenamjene. S druge strane, politički potres nastupio nakon 1989. uključio je konstruiranje povijesti i oblikovanje novih identiteta, koji su uvijek trebali koketirati s nekom interpretacijom prošlosti. Pored alata iz konzervatorsko-restauratorske tradicije (javnosti naročito omiljele faksimilske rekonstrukcije), u novoj političkoj eri istočne Europe sklopljen je brak političkih elita i projektanata potaknutih javnom „čežnjom za poviješću“.[8]Wolfgang Pehnt, Sehnsucht nach Geschichte. Neu und Alt in Architektur und Städtebau, u: Rekonstruktion in Deutschland. Positionen zu einem umstrittenen Thema, ur. Michael Braum i Ursula Baus, … Continue reading Tako je, na tragu oživljavanja potisnutih vrijednosti, u Gorbačovljevoj Moskvi već sredinom 1980ih započela „romantična faza“ rekonstruiranja pod Staljinom porušenih velikih pravoslavnih bogomolja, da bi u prvim godinama oživljavanja moći Rusije po padu sovjetskog imperija, nastupila „barbarska faza“ rekonstruiranja povijesnih spomenika koja je podrazumijevala žrtvovanje baštine komunizma.[9]Natalia Dushkina, Historic Reconstruction: prospects for heritage preservation or metamorphosis of theory?, u: Conserving the Authentic. Essays in honour of Jukka Jokilehto, ur. Nicholas … Continue reading Na drugom kraju Europe, u Makedoniji, čežnja za poviješću odvela je političke elite do historističkog smišljanja političkog i kulturnog identiteta u genealogijskom kultu Aleksandra Velikoga, pa je prema mišljenju mnogih izgradnja novih javnih građevina postala krivotvorinom uz devastiranje ambijenta, bez ikakva dodira s modernističkim Skopjem nastalim nakon katastrofalnog potresa.

Te pojave fikcionaliziranja stvarnosti izazvale su brojne rasprave, prije svega u Njemačkoj, koja je zbog osjetljive prošlosti, ekonomsko-političke moći i potrebe za što bezbolnijim spajanjem nekadašnjeg Istoka i Zapada, doživjela svojevrsni trijumf rekonstrukcijske metode, ali i njezino najživlje osporavanje. U posljednjem desetljeću njemački su stručnjaci zbog tih pojava osjetili potrebu za revitaliziranjem tradicije s početka 20. stoljeća koja im se počela činiti po mnogo čemu korisnom i poučnom. Tako su Hans-Rudolf Meier i Thomas Will pisali o „promjeni paradigme u modernom konzerviranju“ i „aktualnoj revizijskoj debati“.[10]Hans-Rudolf Meier i Thomas Will, Dehio 2000 – Paradigmenwechsel in der modernen Denkmalpflege?, u: ZeitSchichten. Erkennen und Erhalten – Denkmalpflege in Deutschland, ur. Deutsche Stiftung … Continue reading Michael Braum konstatirao je da živimo u razdoblju „rekonstrukcijske euforije“,[11]Michael Braum, Von Werden einer Stadt – Zur Baugeschichte der Potsdamer Mitte, u: Rekonstruktion in Deutschland. Positionen zu einem umstrittenen Thema, ur. Michael Braum i Ursula Baus, … Continue reading Michael Petzet prepoznao je „opću potrebu za rekonstrukcijom“,[12]Michael Petzet, Rekonstruktion als denkmalplfegerische Aufgabe, u: Das Prinzip Rekonstruktion, ur. Uta Hassler i Winfried Nerdinger, Zürich 2010, 76-81. Winfried Nerdinger raspravljao je o „težnji za kontinuitetom, konformizmom“ i „konstruiranom pamćenju kao dijelu suvremenog kulturnog samo-definiranja“,[13]Winfried Nerdinger, Zur Einführung – Konstruktion und Rekonstruktion historischer Kontinuität, u: Geschichte der Rekonstruktion, Konstruktion der Geschichte, ur. W. Nerdinger, Markus Eisen i … Continue reading a Aleida Assmann složila se s Natalijom Duškinom da živimo u razdoblju rekonstruiranja[14]Aleida Assmann, Rekonstruktion – Die zweite Chance, oder: Architektur aus dem Archiv, u: Geschichte der Rekonstruktion, Konstruktion der Geschichte, ur. W. Nerdinger, Markus Eisen i Hilde Strobl, … Continue reading kao „početku nove epohe u historiji konzerviranja“.[15]Dushkina, Historic Reconstruction, 93.

Nalazimo se, dakle, još jednom, na prekretnici, i čini se da je budućnost neizvjesna ili da donosi gotovo prijeteće promjene. Zato nemali broj stručnjaka koristi gotovo eshatološki rječnik srodan Fukuyami, dok drugi, pozivajući na bitne odrednice europske tradicije iz oko 1900. (koje uopće ne moraju obvezivati japanske, australske, kanadske, ruske ili argentinske stručnjake), pokušavaju spriječiti stvaranje apokrifa u odnosu na „autentične evanđeoske“ spise o konzerviranju nastale na Starom kontinentu. Strahovi od promjena nisu novi, samo su, u odnosu na prethodne čuvare ognja koji su živjeli i djelovali nakon obaju svjetskih ratova, izazvani novim realnostima i novim izazovima. Današnji nas problemi, dakle, vraćaju na stara pitanja o sudionicima u konstruiranju slike prošlosti i oblikovanju javnih prostora pamćenja u demokratiziranim društvima Europe, odnosno o važnosti odnosa stručnog i javnog poimanja svjedočanstava heterogene prošlosti tih društava. Mogli bismo reći da se modernost shvaćanja Rieglova naraštaja, koje je podrazumijevalo očuvanje slike raznolikosti baštine kao temeljnog svjedočanstva kolektivne tolerancije i demokratizirane percepcije, sudarilo sa suvremenom „čežnjom za poviješću“, koja podrazumijeva procese korektivnog oduzimanja i nekritičkog konstruiranja novih identiteta. U tom se smislu danas nameće uvijek samo podrazumijevana rasprava o istini u poimanju slike baštine.

Problem istine u percepciji kulturne baštine: glavne zadaće

Estetičari s kraja 19. stoljeća Gustav Fechner, Robert Vischer i Conrad Fiedler oko 1880. godine započeli su prevrat u svojoj disciplini, ističući važnost spoznaje u estetskom doživljavanju umjetničkih djela.[16]Moshe Barasch, Theories of Art. From Impressionism to Kandinsky, Routledge, New York 1998, 81-92 i 99-108. Istih godina Ruskinovi su sljedbenici započeli preispitivati legitimnost stilskog restauriranja, vidjevši u njemu krivotvorenje i diskriminaciju. Tako, dok su njemački estetičari uspostavljali novi odnos između poimanja lijepog i etike spoznavanja, historičari i kritičari umjetnosti i arhitekture William Morris, Camillo Boito i Moritz von Thausing započeli su stvarati novu konzervatorsku paradigmu. Restauratorski intervencionizam tako je dospio na loš glas, pa se već oko 1880. započeo proširivati moto „Konzervirati, ne restaurirati“.

Da li se to zalaganje zaustavljalo samo na neodređenom poimanju lijepoga koje ne želi isključiti višeglasje, odnosno prisutnost više stilskih izričaja u jedinstvenoj slici spomenika? Možda, no pozadina takva neobičnog zalaganja nije se nalazila samo u prosvjedu protiv samovolje stilskih restauratora koji su prevladali Europom od oko 1840. Držim da je oko 1900. otvoreno važno pitanje uspostave javnog sporazuma o tolerantnoj politici pamćenja, koja se zasnivala na poštivanju principa istine, a istina ostarjela umjetničkog djela ili arhitekture izložene utjecaju vremena, čovjeka i prirode nije morala biti ni lijepa, ni na prvi pogled čitljiva, ni ugodna.

U čemu bi se, dakle, sastojala rasprava o pronalasku istine u poimanju slika spomenika? Definiranje pojma istine u slici kulturne baštine implicira postavljanje pitanja o mogućnosti unošenja filozofskih postulata u polje percepcije i tretmana kulturne baštine. Drugim riječima, možemo li prenijeti logičke silogizme u vizualnu percepciju? To pitanje odmah otvara još barem dva: koji je status promatrača i koja je njezina ili njegova uloga u čitavu procesu? U konzervatorskom i restauratorskom postupku imperativ prenošenja bitnih poruka izvornoga emitenta upućuje na etičku komponentu čitava posla.

U raspravljanju o ovim problemima bavit ću se onim dijelom baštine koja je javnosti najbliža, arhitekturom. Građevine su javnosti najpristupačniji objekti percepcije i tretmana: kada su očuvane ili održavane dio su javnog ponosa, kada su oštećene ili izgubljene (nasiljem prirode ili čovjeka) predmet su nostalgije i čežnje a nerijetko i višedesetljetne javne rasprave o potrebi i mogućnosti povrata. Otvorivši pitanje poimanja istine, moram se dotaknuti područja koje poznajem ponajmanje, ali mi se čini dobrim početkom za nastavak istraživanja: riječ je o filozofskim teorijama istine. Kako je u brojnim raspravama istaknuto, one poznaju nekoliko tradicionalnih ili inovativnih učenja: teoriju korespondencije, koherencije, konstruktivnosti, konsenzusa i pragmatike.[17]Usp. Alexis G. Burgess i John P. Burgess, Truth, Princeton UP, Princeton i Oxford, 2011. Teorija korespondencije, koja se očituje u izreci Tome Akvinskoga o adaequatio rei et intellectus govori o uvjerenju o podudaranju istinskih tvrdnji i stvarnoga stanja stvari. To bi značilo da u umu promatrača postoji spoznaja o istinitosti (ili autentičnosti) spomenika koja se formira u odnosu vidnog poimanja i umnog sagledavanja umjetničke kreacije. No, što je sa slučajem u kojem promatrač nije suvremenik manifestaciji djela u svijetu, odnosno kada zainteresirani promatrač motri djelo koje je nakon više stoljeća postojanja doživjelo brojne promjene, od nedovršenosti do pregradnji i nasilja? Možemo li tada govoriti o suglasju ili o razlikama između autentičnog umjetničkog arhetipa i današnjega stanja artefakta? Mislim da je riječ o temeljnom postulatu, jer se između dvaju stanja nalazi sila vremena. Stoga bismo mogli reći da se u sagledavanju istinitosti spomenika treba postaviti svojevrsna „konzervatorska formula“ koju valja imati na umu: protok i učinci vremena nalaze se između promatračeva oka i objek(a)ta koji se promatra(ju). 

Potraga za istinom u spomenicima i pouke filologije

Rieglova modernost nije se samo suprotstavljala sve moćnijem umjetničkom modernizmu početka 20. stoljeća: ona se zasnivala na humanističkom prevratu koji je na znatno širem planu isticao simbiozu starog i novog. U prvoj polovici 15. stoljeća, pored u kršćanstvu prisutnoga stoicizma, započelo je revitaliziranje skepticizma. On se pojavio u naraštaju mladih talijanskih humanista Leonarda Brunija, Poggia Bracciolinija i Lorenza Valle. Tragajući za izvornim tekstovima antičkih pisaca, oni su postavili pitanje o autentičnom stanju arhetipa u tekstu. Drugim riječima, ti su humanisti postavili pitanje o mogućnosti pronalaska izvorno ispisanih slova, riječi i rečenica antičkih autora nakon što su proživjele prijepise srednjovjekovnih pisara. Ta arheologija znanja trebala je dovesti do istine, pa je pitanje potaknulo potragu za izvornicima. Stoga su humanisti i u ponovljivim oblicima tekstova pokušali doprijeti do ploda izvorne tvorbe. Uvjerivši se u neukost srednjovjekovnih prepisivača, od početka humanističkog pokreta razvili su otrovnu osudu posrednika, odnosno skolastika, zbog iskrivljavanja starih znanja. Ono što su vidjeli u tekstovima uskoro su prepoznali i u ulomcima građevina, statua, reljefa i slika: sve je bilo isprevrtano, nejasno, pa stoga i polu-istinito.

Ta prva reakcija humanista pomogla je stvaranju profesionalne i socijalne kritičnosti koja je progonila neukost, netočnost, prikrivenost i krivotvorenje. Filološki odnos prema posvećenom fragmentu teksta nije se stoljećima spojio s odnosom renesansnih i baroknih restauratora antičkih skulptura. One su, od Laokonta u Vatikanu do Eginjana u Münchenu, doživljavale restauratorsko integriranje, pokazujući uvjerenje da se okrnjeno djelo davno preminula umjetnika bez ikakvih skrupula, kao da je razdoblje izgubljenosti i oštećenosti potpuno irelevantno, može vratiti u idealno izvorno stanje. To je uvjerenje među prvima osporio Johann Joachim Winckelmann, koji je u predgovoru svoje Povijesti umjetnosti staroga vijeka dao ime dodacima, die Ergänzungen.[18]Johann Joachim Winckelmann, Geschichte der Kunst des Alterthums, Dresden 1764, xv. Dodatak posvećenom fragmentu tako je postao etički upitan, gotovo i lažan. Ovu kritiku razvio je Quatremere de Quincy 1825. u trećem svesku Metodičke enciklopedije, tražeći da se izvorni i restaurirani dio jasno razlikuju. Takav novi kritički imperativ, proizašao iz poštivanja antičkih tekstova, govorio je o snazi diviniziranog arhetipa i podređenom položaju modernog dodatka koji je, ukoliko se htio natjecati s izvornikom, shvaćen kao jalov posao.[19]Antoine-Chrysôstome Quatremere de Quincy, Restauriranje, prevela Sanja Šoštarić, u:  Anatomija povijesnoga spomenika, 2006, 73-76.

Fragmenti su tako zadobili novu semantiku. Dok im je istodobno trebalo pomoći u očuvanju položaja in situ, svaki nedistinktivni element bio je shvaćen kao prekršaj. To se, kako je Jokilehto pokazao u prikazu dosega Canovine i Valadierove generacije, shvaćalo kao nova konzervatorska etika. Odnos prema opipljivim spomenicima u doba pape Pija VII. poistovjetio se s filološkom analizom starih tekstova.[20]O tom razdoblju usp. Jukka Jokilehto, A History of Architectural Conservation, Butterworth-Heinemann, Oxford 2002, 75-87 i Marko Špikić, Konzerviranje europskih spomenika od 1800. do 1850. godine, … Continue reading

Potraga za istinom u modernom konzervatorskom pokretu

Ipak, prvi glasniji, iako još uvijek osamljeni kritičar krivotvorenja slike spomenika, bio je likovni i socijalni kritičar John Ruskin. On je u čuvenom osmom poglavlju knjige Seven Lamps of Architecture, posvećenom pamćenju, u 19. odlomku uspostavio odnos između laži i časti. Ruskin je vjerojatno prvi pisac koji je stilsko restauriranje nazvao laži koja vodi u razaranje. Umjesto konstruiranja povijesti uklanjanjem slojevitosti i hipotetičnim integriranjem ostataka prvorođenoga djela, Ruskin je pozvao na časno postupanje (honesty) očuvanjem postojećeg stanja.[21]John Ruskin, Luč pamćenja, preveo Marko Maras, u: Anatomija povijesnoga spomenika, 2006, 311-312. Razloge naše nemogućnosti interveniranja u spomenike Ruskin nije vidio samo u prolaznosti života i nemogućnosti ostvarenja vlasničkog odnosa nad umjetninom koja pripada naraštajima prije i nakon nas, nego i u moralnoj nedopustivosti zadiranja u razumijevanje izvornoga i izmijenjenoga djela kod budućih naraštaja. Njegovo isticanje riječi Laž pokazuje da je estetsko doživljavanje ostarjele materije djela postalo iznimno važan element historijske spoznaje.

Moderni konzervatorski pokret tako je započeo svoj uspon iz osamljene reakcije. U tom je trenutku Ruskin bio poput Davida koji je uzdrmao Golijata. Četvrt stoljeća kasnije, u naraštaju Williama Morrisa individualna osuda postala je stvar zajednice i udruživanja. Spomenuto londonsko Društvo za zaštitu starih građevina tako je 1877. u svojem Manifestu koristilo riječi destruction, forgery, change, addition, supplement i individual whim. Dakle, hir pojedinca dovodio je do promjene u slici spomenika koja se zbog arbitrarnosti i nagađanja nije mogla shvaćati drugačije no razaranje i krivotvorina. Zaštita umjesto restauriranja nije se zazivala samo zbog estetskog uživanja i spoznavanja učenih pojedinaca, nego, kako se veli u Manifestu, zbog interesa široke javnosti (the public generally).

Te su kritike uskoro preseljene na kontinent. Zbog britanskih osuda došlo je do konverzije Camilla Boita koji je od stilskog restauratora postao zastupnik konzervatorske etike. On je nakon Viollet-le-Ducove smrti 1879. pisao o potrebi primjene „diskretnog duha“ i njegovanja „izvorne kože“, „kore“ i „površine“ spomenika.[22]Camillo Boito, Restauriranja svetog Marka, u: Spomenik kao knjiga. Spisi o arhitekturi, kulturi i restauriranju 1861-1886, ur. Marko Špikić, prevela Ana Vukadin, Disput, Zagreb 2013, 109-137. On je 1884. kritizirao restauratore koji su mu davali fizionomiju spomenika prema vlastitoj volji, a on je želio vidjeti „staru, istinsku“ fizionomiju, bez dodataka i uljepšavanja.[23]Camillo Boito, Restauratori, u: Spomenik kao knjiga, 2013, 145-174. Konačno, 1893. u tekstu Restauriranja u arhitekturi osudio je „arhitektonsku paleontologiju“ Viollet-le-Duca, koja je dovela do samovolje, laži i umjetničke prevare.[24]Camillo Boito, Restauriranja u arhitekturi, u: Anatomija povijesnoga spomenika, 2006, 315-348.

Na temelju tih kritika koje su argumentaciju zasnivale na ideji istine u slici spomenika, početkom 20. stoljeća započeo je rast spomenutoga konzervatorskog pokreta u srednjoj Europi, čije postulate u posljednjih nekoliko godina mnogi zazivaju kao spasonosne. Ne čudi stoga da se od pada Berlinskoga zida objavljuju ne samo Rieglovi nego i Dehiovi, Muthesiusovi i Dvořákovi tekstovi. Povjesničar umjetnosti Georg Dehio objavio je 1901. raspravu Što će biti s heidelberškim dvorcem?, osuđujući planirane promjene i obnoviteljski duh arhitekta Karla Schäfera koji je ruševine čuvenoga sklopa htio ponovo učiniti cjelovitima. Dehio se založio za očuvanje postojećega (Erhaltung des Bestehenden), a ne za obnovu na temelju argumentum ex silentio.[25]Georg Dehio,  Was wird aus dem Heidelberger Schloß werden?, u: Kunsthistorische Aufsätze von Georg Dehio mit, Oldenbourg, München-Berlin 1914, 247-259. Hrvatski prijevod Libuše Jirsak … Continue reading Godinu dana kasnije istim se razlozima služio i arhitekt Hermann Muthesius,[26]Hermann Muthesius, Die “Wiederherstellung” unserer alten Bauten, u: Denkmalpflege. Deutsche Texte aus drei Jahrhunderten, ur. Norbert Huse, C. H. Beck, München 1996, 118-121. Djelomični … Continue reading a drezdenski profesor Cornelius Gurlitt je 1903. u bečkim novinama pisao protiv restauriranja jer „nam ruševina tako moćno govori“.[27]Cornelius Gurlitt, Vom Restaurieren, Neue Freie Presse, 13866, 3. april 1903, 1. Hrvatski prijevod Libuše Jirsak objavljen je u knjizi Njega spomenika u Njemačkom Carstvu, Zagreb 2019, 72-90.

Naraštaj arhitekata i povjesničara umjetnosti, okupljena u novom konzervatorskom pokretu Austrijskog i Njemačkog Carstva na izdisaju prepoznala je, dakle, bitnu vrijednost baštine u njezinoj nepromjenjivosti, heterogenosti i nedodirljivosti. Slika je bila rječita, a višeglasje takve slike nije izazivalo baš nikakav značenjski šum. Tako je to doba razvilo svoju „konzervatorsku dodekafoniju“, no ideja istine nosila je i inherentno političku poruku, koju nije uvijek lako protumačiti. Zašto su se vodeći intelektualci koncem 19. i početkom 20. stoljeća počeli diviti takvim slikama, štoviše iz tog divljenja su stvorili socijalne programe unutar Pokreta za zaštitu zavičaja u dva srednjoeuropska carstva? Da li je riječ o naslućivanju propasti apsolutističkog principa i dolaska ere nezaustavljive moći masa? Kako te mase zauzdati u poimanju dokumenata prošlosti? Kako im u kratkom roku protumačiti ono za što su najboljim europskim intelektualcima trebala stoljeća?

Iz tih pitanja razvijen je konzervatorski nauk o pluralističkoj i tolerantnoj naravi poimanja istine u slikama kulturne baštine. Šireći učenje o jednakovrijednosti i miješanju stilova, na početku 20. stoljeća vodeći su teoretičari konzerviranja pokušali objasniti temeljnu razliku između štovanja slike nastanka i historijske sudbine artefakta, odnosno između poštovanja mladenačkog portreta umjetnine i njezine ostarjele inačice. Uvidjevši sve veću snagu demokratskog (ili socijalističkog) pokreta, k tome su prebacili fokus s „najvažnijih“ ili „središnjih“ povijesnih spomenika na ambijente i „malu arhitekturu“. Kakva se tu istina krila u slici ili slikama baštine? Svakako ne uniformna, stilski jedinstvena ili „pročišćena“. Tako je otvoren intrigantni niz problema interpretiranja historijskih slojeva, faza, transformacija i pitanja etičke dopustivosti dodavanja ili oduzimanja. Riegl je 1903. pisao o prirodnosti pojavljivanja, razvitka i iščeznuća djela u očima modernoga promatrača, otvarajući put Brandiju koji je šezdeset godina kasnije pisao o „manifestaciji“ i „postojanju umjetničkog djela u vremenu“.

Slika kolektivnog spomenika i pluralistička istina

Zahvaljujući njemačkim Danima njege spomenika (Tage für Denkmalpflege), od 1900. godine došlo je do profesionalnog sporazuma o pluralističkom, heterogenom sustavu vrijednosti u urbanim i prirodnim krajolicima. Umjesto selekcije, diskriminiranja stilova i restauratorske transformacije, trijumfirao je moto Konzervirati, ne restaurirati, odnosno njege i održavanja. Bio je to moto inovativnog poimanja istine u slici baštine koji su stručnjaci javnim savjetovanjima htjeli usaditi u široke mase, istodobno preispitujući dotad dominantne hijerarhije vrijednosti u kolektivnim odnosno nacionalnim identitetima. Iako je Riegl 1905. optuživao Dehia da zastupa zastarjeli sustav mišljenja i „državni egoizam“, konzervatori Njemačkoga Carstva od 1900. do 1914. propovijedali su društvenu jednakost promatrača vrijednosti i jednakovrijednost svih elemenata baštine. Pojmovi conservare, Erhaltung  i Pflege govorili su o induciranoj demokratizaciji percepcije u Europi, novoj semantici spomenika i novom načinu interpretiranja etičkih dimenzija kompleksnih slika povijesti. Kako je gore navedeno, od jedinstvenosti se prešlo na mnoštvo (od Einheit do Vielheit, kao kod Wölfflina, doduše u obrnutom povijesnom slijedu), pa je slika pojedinca postala jednako, čak i manje vrijedna, od portreta zajednice u slici grada (das Stadtbild). Ta je slika ujedinjenog mnoštva, u kojoj je i najmanja pojedinost postala egzistencijalno i estetički bitna, bila svjedok preobrazbi artefakata u vremenu koje su izazvali brojni anonimni tvorci, a ne jedan ugledni restaurator u svojem naraštaju.

U takvim novootkrivenim, heterogenim urbanim aglomeracijama svaka je intervencija, a naročito ona stilskog restauriranja bila shvaćena kao krivotvorina ili laž.[28]Etičke standarde u tretiranju ambijenata nakon Giovannonija je 1916. proklamirao Dvořák u Katekizmu zaštite spomenika u poglavlju o Opsegu zaštite spomenika. Usp. Max Dvořák, Katechismus der … Continue reading Status quo bi u tom silogizmu predstavljao istinu. Jedan od ključnih teorijskih problema konzervatora nakon 1900. godine bio je kako novo učenje protumačiti masama. Riegl je držao da se to može učiniti koncipiranjem starosne vrijednosti (der Alterswert), koja je jasna i neukima. Dehio je, pak, manje idealistično, ponudio političko čitanje nove percepcije, pišući o konzervatorskom poslu koje se odvija pred očima ne samo Kaisera, nego i naroda (das Volk).[29]Georg Dehio, Denkmalschutz und Denkmalpflege im Neunzehnten Jahrhundert, Heitz i Mündel, Strassburg 1905. Hrvatski prijevod Dehiova govora objavljen je u knjizi Njega spomenika u Njemačkom Carstvu, … Continue reading Tadašnja nova fenomenologija spomenika podrazumijevala je pomirenje „obiteljskih portreta“ gradova i sela unutar prirodnih okoliša (Umgebung, ambienti, entourage) s aktivnim poimanjem masa. Takva slika identiteta kao tolerantnog pamćenja razvijena je u Europi koja je mirovala od 1871. i otada nije znala za teže traume i gubitke. Pokret Heimatschutza razvio je novi, pomirljivi odnos prema baštini koju je trebalo zaštititi jedino od hipotetičnih restauratorskih intervencija. Tako je razvijen novi kolektivni senzibilitet prema običnom i svakodnevnom, odnosno neherojskom, potpomognut istraživanjima Henrija Bergsona, kasnije i Mauricea Halbwachsa. Kulturna baština je do 1914. postala polje javne komunikacije, izvor etičkog unapređenja (u smislu izreke historia magistra vitae) i, dakako, estetskog doživljaja. Ta koegzistencija je ipak u sebi krila rivalitet profesionalnih standarda i čežnje opće javnosti. Nakon urušavanja zvonika sv. Marka u Veneciji 1902, stradavanja hamburškog zvonika sv. Mihaela 1906. u požaru i razaranja urbanih ambijenata Belgije i sjeverne Francuske od 1914, katarza javnosti imala je barem dva lica: bolno svjedočenje gubitku i poticaj na rekonstruiranje. Važnost liječenja kolektivnih trauma od Prvoga svjetskog rata tako se zapravo suprotstavila novoproglašenoj predratnoj istini konzervatora o jednakovrijednosti svih povijesnih doprinosa.

Razglednica koja prikazuje uništenje hamburškoga zvonika nosi natpis Naš siroti Mihel!, vješto oblikujući javno mnijenje i izravno se suprotstavljajući novoj konzervatorskoj doktrini. I Gustavo Giovannoni je 1913. pisao o faksimilski rekonstruiranom zvoniku sv. Marka kao oživljavanju Ljepote i Historije, iza kojih se kriju svjedočanstva „naših predaka u našoj domovini“.[30]Gustavo Giovannoni, Restauro di monumenti, Bollettino d’arte del Ministero della P. Istruzione, Calzone, Roma 1913, 42. Hrvatski prijevod Giovannonijeva teksta nalazi se u knjizi Spomenici i … Continue reading Tu se vidi da se i prije 1914. moglo govoriti o vrijednosti ambijenata ali kada je u njemu bio izgubljen simbolički važan naglasak, gotovo se nitko – od Corrada Riccija do obična građanina – nije mogao pomiriti s urbanom lakunom. 

Tako je, u skladu s viđenjem Aleide Assmann, razaranje u 20. stoljeću postalo samo jednom stranom medalje, čiji je revers predstavljala rekonstrukcija. Traume i gubici u svjetskim ratovima uvijek su iznova otvarali Ruskinova pitanja o istinitosti izvorne kreativne moći u određenom vremenskom razdoblju te o dopustivosti ponavljanja takva čina u bilo kojem vremenu koje nije vezano uz izvorne tvorce. Savez arhitekata poput Pierrea Paqueta ili Paula Leona s javnošću koja je radila pritiske na načelnike Reimsa, Ypresa i Arrasa oživljen je, kako je poznato, i nakon 1945. Svima je također poznato da se razvitkom konzervatorskoga pokreta na baštinu počelo gledati i kao na cilj psihološkog ratovanja i simbol uništenja, na što podsjećaju cinične opservacije Himmlera i Hitlera iz 1944. o Varšavi. Ipak, ti novi oblici namjernih spomenika barbarstvu i nakon 1945. nisu ugasili duh naraštaja iz 1900. godine, pa ne čudi da je Jan Zachwatowicz svojim sunarodnjacima govorio o rekonstruiranju kao istodobno emocionalno-didaktičnom doprinosu i „konzervatorskom krivotvorenju“.[31]Zachwatowiczeve riječi donosi Konstanty Kalinowski, Rückgriff auf die Geschichte. Der Wiederaufbau der Altstädte in Polen – das Beispiel Danzig, u: Die Schleifung: Zerstörung und Wiederaufbau … Continue reading Kao i u Ypresu nakon 1918, u Varšavi, Gdańsku i Wrocławu je nakon 1945. surogatna slika zauzela mjesto izvornim građevinama, što je oduševilo i talijanske stručnjake poput Guglielma De Angelisa d’Ossata, koji je pisao o „iluziji“ da dragi, stari svijet ipak nije izgubljen.[32]Guglielmo De Angelis d’Ossat, Danni di guerra e restauro dei monumenti, u: Sul restauro dei monumenti architettonici – concetti, operatività, didattica, ur. Spiridione Alessandro Curuni, … Continue reading

Dok je u Italiji veći broj stručnjaka prigrlio takav koncept iluzije, u podijeljenoj Njemačkoj pojavila su se stajališta prema kojima je i trag nasilja, ljudskog zla i razaranja legitiman trag koji treba poslužiti i ovoga puta u didaktične svrhe. Dok je arhitekt Fritz Steudtner prezentirao grube površine interijera izgorjele drezdenske Kreuzkirche, u Frankfurtu na Majni se Walter Dirks suprotstavio rekonstrukciji Goetheove rodne kuće, povezujući njezinu sudbinu sa sudbinom Nijemaca, odnosno s Jaspersovim Pitanjem krivnje koje se odnosilo i na metafizički status toga pojma.[33]O Steudtnerovu projektu usp. Achim Hubel, Der Wiederaufbau nach dem Zweiten Weltkrieg, u: Denkmalpflege. Geschichte, Themen, Aufgaben. Eine Einführung, Reclam, Stuttgart 2006, 122 i Thomas Will, … Continue reading Rekonstrukcijskim se postupcima tako nisu svi spremno priklonili. Renato Bonelli se odmah nakon rata izjasnio o nemogućnosti reproduciranja autentičnog umjetničkog djela.[34]Renato Bonelli, Principi e metodi nel restauro dei monumenti, u: Scritti sul restauro e sulla critica architettonica, ur. Giovanni Carbonara, Bonsignori, Roma 1995, 24. Tim putem krenuo je i Cesare Brandi koji je 1965. posjetio Atenu. U lipnju te godine u Corriere della Sera objavio je tekst protiv restauratorskih postupaka na Akropoli te za očuvanje nasilnih tragova na epidermi spomenika (udara Morosinijeve mine u 17. stoljeću). Otkako je rođeno, umjetničko djelo je u svijetu, ono stoga posjeduje povijest i ta ga povijest slijedi, a spomenik teče s poviješću.[35]Cesare Brandi, La ricostruzione del lato nord del Partenone, u: Il restauro. Teoria e pratica, 1999, 166. No ni taj apel nije uspio zaustaviti strukovno i javno oduševljenje rekonstrukcijskom metodom, kako na atenskoj Agori s Atalovom stoom, tako ni širom Europe.

Istina u fragmentu, ožiljku i sedimentu i istina iluzije

Berlinski zid se nakon 1989. može usporediti s biblijskim zrnom: kada je žrtvovan, moglo je doći do uskrsnuća, „staroga, dobroga svijeta“. Rekonstrukcije teško razorenih ili potpuno uništenih građevina u srednjoj i istočnoj Europi nakon pada komunizma nisu samo profesionalni fenomen, već i socijalna činjenica i izazov teorijskom promišljanju starih konzervatorskih problema. Oživljavanje rekonstrukcijske metode, dakle, izazvalo je i oživljavanje konzervatorske teorije fin-de-sièclea u istoj srednjoj Europi u kojoj je pojam očuvanja (Erhaltung) nadvladao pojam “povrata u izvorno stanje” (Wiederherstellung). Činjenica je da je u svakom od velikih europskih razaranja i prevrata u 20. stoljeću vođena rasprava dviju strana: one koja je bila za vraćanje cjelovitosti fragmentu i one koja je u fragmentu vidjela poruku i snagu protoka vremena odnosno sedimenata kulturnih doprinosa. Kako se odmičemo od doba iznalaska konzervatorske teorije kojoj su početkom 20. stoljeća predviđali sjajnu budućnost u kultu starosne vrijednosti, rekonstruirani objekti postali su dio svakodnevice. Neobično je da se u tim oživljenim slikama prošlosti pokušava oživjeti i kult okoliša središnjeg rekonstruiranog spomenika. Primjer drezdenskog Neumarkta to ponajbolje pokazuje: nakon minucioznog rekonstrukcijskog postupka na Frauenkirche pred tisućama očiju slijedi rekonstruiranje čitave, 1945. izgubljene i potom transformirane, gradske slike. Za razliku od Wincelmanna i Quatremère-de-Quincyja, današnjem promatraču restauratorskih postupaka problem ne predstavlja kritički odnos patrljka i proteze, nego uskrsavanje cjelovita, u prošlosti poništena tijela u novi život. Kada se tomu pridoda žrtvovanje sadržaja koji su voljom naraštaja ili mogućnostima vremena ušle u život društava kako bi se novoj političkoj zajednici, široj od one lokalne, u srce socijalnog života usadio generator utjehe, onda ne čudi da se upravo u istočnoj i srednjoj Europi počelo valorizirati nasljeđe socijalističkog doba.

Dok je socijalizam 1982. još bio stvarnost, u Honeckerovu je Dresdenu ICOMOS raspravljao o principima rekonstruiranja, ističući i političku funkciju te metode.[36]The Declaration of Dresden, ICOMOS, 1982, par. 1 i 6. Nakon 1989. za nju i njezinu ulogu u polisu zanimale su se brojne post-kolonijalne zajednice novostvorenih istočnoeuropskih država, pa je 2000. u Rigi donesena posebna povelja.[37]The Riga Charter on Authenticity and Historical Reconstruction in Relationship to Cultural Heritage, u: Das Prinzip Rekonstruktion, 2010, 344-345. Svi ti dokumenti, uključujući i Operativne smjernice za provođenje Konvencije o svjetskoj baštini UNESCO-a iz 2005. (točka 86), implicitno govore o istini, koristeći pojmove ostataka (remains), pomnog dokumentiranja i suzbijanja nagađanja (conjecture). Prateći intenzitet i trijumf faksimilskih rekonstrukcija koje nerijetko prelaze granice nagađanja, uistinu možemo početi razumijevati Glendinningovu bojazan zbog znakova izumiranja konzervatorskoga pokreta kojemu je Dehiovo divljenje estetici ožiljaka i bora na licu dvorca u Heidelbergu dalo snažan poticaj. 

Nakon prolaska postmodernističkog eksperimenta, zahvaljujući socijalnom i političkom uspjehu rekonstrukcija u srcu Europe može se govoriti o novoj vrsti stvaralaštva, odnosno o arhitekturi rekonstrukcija. Ona se u srcu političke moći Europske Unije, na berlinskom Muzejskom otoku, zbiva Stellinim projektom za Gradski dvorac, a već se zbila rekonstrukcijom Gradskog dvorca u Potsdamu. Sva ta zbivanja u zemlji koja je zbog osjećaja krivnje nakon propasti nacionalsocijalizma razvila zaseban odnos prema ožiljcima i fragmentu (od Döllgasta u Münchenu preko Steudtnera u Dresdenu do Eiermanna u Zapadnom Berlinu) izazvala su žive rasprave u konzervatorskim zajednicama. U što to gledamo? Što znače te nove-stare slike? Jesu li one usporedive s komercijalnom uporabom reprodukcija (ili klonova)[38]Usp. Ascensión Hernández Martínez, La clonación arquitectónica, Siruela, Madrid 2007. u Las Vegasu? Živimo li stoga u vremenu napredovanja konzervatorskih koncepata, u diskontinuitetu kojem ne vidimo kraja ili je riječ samo o dinamici konzervatorske historije? Rekonstrukcije nisu izdvojeni fenomeni: zbivaju se na opet aktualiziranim najvažnijim spomenicima za nacionalne zajednice, a istodobno transformiraju urbane kontekste Moskve, Rige, Vilniusa, Berlina, Hildesheima, Frankfurta. Wilfried Lipp je 2013. u Firenci zbog tih fenomena govorio o krivotvorini (fake), fikciji, pomućenoj autentičnosti i sindromu „Zašto ne?“[39]Lippovo predavanje na 8. simpoziju Međunarodnog znanstvenog odbora za teoriju i filozofiju konzerviranja i restauriranja Theophilos na temu The Heritage Urban Landscape Challenge. Re-assessing the … Continue reading

Ti javni projekti stoga izazivaju pitanje o sudbini bitnih postavki međunarodnoga konzervatorskog pokreta kako se razvijao od talijanskog humanizma preko Winckelmanna i Ruskina do Riegla i Dehia. Postoji li više istina u onome što bi trebalo služiti našoj historijskoj spoznaji? Ima li u slici neautentične građe rekonstruiranog supstituta ičeg autentičnog? Kako bilo, nedvojbeno svjedočimo trijumfu konsensualne teorije istine u svijetu relativizma i opće zatravljenosti slikama, pa reminiscencijske tvorbe – od preciznih rekonstrukcija usred Dresdena do historističkih konstrukcija usred Skopja – potiru opravdanost nastavka poštovanja teško stečenih konzervatorskih principa. Zbog toga svjedočimo oživljavanju principa promjene protiv kojeg su se, kao protiv krivotvorenja, diskriminacije i laži, pobunili estetičari i historičari oko 1880. godine. Te se transformacije zbivaju zbog vjerovanja u socijalni progres kojem je prije jednoga stoljeća svjedočio i Max Dvořák.[40]Dvořák je posvetio odlomak Katekizma zaštite spomenika kritici krivo shvaćenih ideja napretka. Usp. Dvořák, Katechismus, 1916, 13-17. On svoju modernost ne vidi u očuvanju statusa quo nego u žrtvovanju „neugodnog“ spomenika radi oživljavanja „marionete“,[41]Usp. Adrian von Buttlar, Gabi Dolff-Bonekämper, Michael S. Falser, Achim Hubel, Georg Mörsch (ur.), Denkmalpflege statt Attrappenkult. Gegen die Rekonstruktion von Baudenkmälern – eine … Continue reading kao u slučaju berlinskoga Stadschlossa, a u bliskoj budućnosti i Schinkelove Bauakademie.

Zato mi se ne čini anakronim ustrajati na raspravi o istini u javnom poimanju i konzervatorskom tretiranju različitih baština koje smo naslijedili. Stoljećima smo gledali na spomenike pomoću dihotomija estetskog i povijesnog te materijalnog i duhovnog. Da se napravi razlika između uporabe i zloporabe povijesti i povijesnih spomenika valjalo bi u obzir uzeti nekoliko stvari: potrebu poštovanja europske tradicije konzervatorske teorije; izgradnju profesionalnog sporazuma o značenjima baštine koji će se podijeliti s javnosti; brižno i pomno prethodno proučavanje svakog slučaja restauratorske intervencije ili razvojnoga projekta; interdisciplinarni rad. Traganje za istinom valja zadržati u krugu stručnjaka koji bi društvima trebali služiti kao prvi savjetodavci i savjesni voditelji diskusije.

Izvori ilustracija

Slika pri vrhu stranice: Pula, zgrada Pošte, arh. Angiolo Mazzoni, detalj. Snimio M. Špikić 2021.

Slika 1: Dresden, rekonstruiranje četvrti 6 na Neumarktu. Stanje u svibnju 2017. Snimio M. Špikić.

Slika 2: Berlin, Alexanderplatz, stanje modernističke arhitekture u veljači 2020. Snimio M. Špikić.

Slika 3: Dresden, Kreuzkirche, stanje u svibnju 2015. Snimio M. Špikić

References

References
↑1 Ovaj se članak zasniva na predavanju The Anatomy of Truth in European Conservation Movement: Traditions and Perspectives koje sam 6. studenog 2014. kao gost-predavač održao na 3. Međunarodnom kongresu studenata povijesti umjetnosti u Zagrebu. Članak je objavljen u beogradskom časopisu Moderna konzervacija 3/2015: 25-34.
↑2 Alois Riegl, Moderni kult spomenika, njegova bit, njegov postanak, prevela Libuše Jirsak, u: Anatomija povijesnoga spomenika, ur. Marko Špikić, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb 2006, 366, 370 i 374.
↑3 estrinsecazione dell’opera d’arte. Usp. Cesare Brandi, Il restauro, u: Il restauro. Teoria e pratica, ur. Michele Cordaro, Giunti, Roma 1999, 25.
↑4 Riegl piše: spomenik ostaje još samo neizbježni supstrat, izazivajući u promatraču isti ugođaj koji u modernim ljudima stvara predodžba o zakonitome kružnom tijeku nastajanja i nestajanja, pojava izranjanja pojedinačnog iz općeg i njegova ponovnoga postupnog gubljenja u općem. Riegl, Moderni kult spomenika, 358.
↑5 Usp. Miles Glendinning, The Conservation Movement. A History of Architectural Preservation: Antiquity to Modernity, Routledge, Oxon 2013, 432-435.
↑6 Srodnih pojmovima destruction i  addition, koje je još 1877. koristio William Morris u Manifestu Društva za zaštitu starih građevina.
↑7 Norbert Huse, Unbequeme Baudenkmale: Entsorgen? Schutzen? Pflegen?, C. H. Beck, München 1997.
↑8 Wolfgang Pehnt, Sehnsucht nach Geschichte. Neu und Alt in Architektur und Städtebau, u: Rekonstruktion in Deutschland. Positionen zu einem umstrittenen Thema, ur. Michael Braum i Ursula Baus, Basel-Boston-Berlin 2009, 46-59.
↑9 Natalia Dushkina, Historic Reconstruction: prospects for heritage preservation or metamorphosis of theory?, u: Conserving the Authentic. Essays in honour of Jukka Jokilehto, ur. Nicholas Stanley-Price i Joseph King, ICCROM, Rome 2009, 83-94.
↑10 Hans-Rudolf Meier i Thomas Will, Dehio 2000 – Paradigmenwechsel in der modernen Denkmalpflege?, u: ZeitSchichten. Erkennen und Erhalten – Denkmalpflege in Deutschland, ur. Deutsche Stiftung Denkmalschutz, Vereinigung der Landesdenkmalpfleger in der Bundesrepublik Deutschland i Ingrid Scheurmann, Dehio  Vereinigung, München 2005, 320-329.
↑11 Michael Braum, Von Werden einer Stadt – Zur Baugeschichte der Potsdamer Mitte, u: Rekonstruktion in Deutschland. Positionen zu einem umstrittenen Thema, ur. Michael Braum i Ursula Baus, Basel-Boston-Berlin 2009, 22-33.
↑12 Michael Petzet, Rekonstruktion als denkmalplfegerische Aufgabe, u: Das Prinzip Rekonstruktion, ur. Uta Hassler i Winfried Nerdinger, Zürich 2010, 76-81.
↑13 Winfried Nerdinger, Zur Einführung – Konstruktion und Rekonstruktion historischer Kontinuität, u: Geschichte der Rekonstruktion, Konstruktion der Geschichte, ur. W. Nerdinger, Markus Eisen i Hilde Strobl, Prestel, München 2010, 10-15.
↑14 Aleida Assmann, Rekonstruktion – Die zweite Chance, oder: Architektur aus dem Archiv, u: Geschichte der Rekonstruktion, Konstruktion der Geschichte, ur. W. Nerdinger, Markus Eisen i Hilde Strobl, Prestel, München 2010, 16-23.
↑15 Dushkina, Historic Reconstruction, 93.
↑16 Moshe Barasch, Theories of Art. From Impressionism to Kandinsky, Routledge, New York 1998, 81-92 i 99-108.
↑17 Usp. Alexis G. Burgess i John P. Burgess, Truth, Princeton UP, Princeton i Oxford, 2011.
↑18 Johann Joachim Winckelmann, Geschichte der Kunst des Alterthums, Dresden 1764, xv.
↑19 Antoine-Chrysôstome Quatremere de Quincy, Restauriranje, prevela Sanja Šoštarić, u:  Anatomija povijesnoga spomenika, 2006, 73-76.
↑20 O tom razdoblju usp. Jukka Jokilehto, A History of Architectural Conservation, Butterworth-Heinemann, Oxford 2002, 75-87 i Marko Špikić, Konzerviranje europskih spomenika od 1800. do 1850. godine, Leykam International, Zagreb 2009, 48-75.
↑21 John Ruskin, Luč pamćenja, preveo Marko Maras, u: Anatomija povijesnoga spomenika, 2006, 311-312.
↑22 Camillo Boito, Restauriranja svetog Marka, u: Spomenik kao knjiga. Spisi o arhitekturi, kulturi i restauriranju 1861-1886, ur. Marko Špikić, prevela Ana Vukadin, Disput, Zagreb 2013, 109-137.
↑23 Camillo Boito, Restauratori, u: Spomenik kao knjiga, 2013, 145-174.
↑24 Camillo Boito, Restauriranja u arhitekturi, u: Anatomija povijesnoga spomenika, 2006, 315-348.
↑25 Georg Dehio,  Was wird aus dem Heidelberger Schloß werden?, u: Kunsthistorische Aufsätze von Georg Dehio mit, Oldenbourg, München-Berlin 1914, 247-259. Hrvatski prijevod Libuše Jirsak objavljen je u knjizi Njega spomenika u Njemačkom Carstvu, Zagreb 2019, 31-42.
↑26 Hermann Muthesius, Die “Wiederherstellung” unserer alten Bauten, u: Denkmalpflege. Deutsche Texte aus drei Jahrhunderten, ur. Norbert Huse, C. H. Beck, München 1996, 118-121. Djelomični prijevod teksta, djelo Libuše Jirsak, objavljen je u knjizi Njega spomenika u Njemačkom Carstvu, Zagreb 2019, 43-48.
↑27 Cornelius Gurlitt, Vom Restaurieren, Neue Freie Presse, 13866, 3. april 1903, 1. Hrvatski prijevod Libuše Jirsak objavljen je u knjizi Njega spomenika u Njemačkom Carstvu, Zagreb 2019, 72-90.
↑28 Etičke standarde u tretiranju ambijenata nakon Giovannonija je 1916. proklamirao Dvořák u Katekizmu zaštite spomenika u poglavlju o Opsegu zaštite spomenika. Usp. Max Dvořák, Katechismus der Denkmalpflege, Julius Bard, Wien 1916, 24-28. Hrvatski prijevod Katekizma zaštite spomenika Jasenke Mirenić Bačić objavljen je u Zagrebu 2016.
↑29 Georg Dehio, Denkmalschutz und Denkmalpflege im Neunzehnten Jahrhundert, Heitz i Mündel, Strassburg 1905. Hrvatski prijevod Dehiova govora objavljen je u knjizi Njega spomenika u Njemačkom Carstvu, Zagreb 2019, 112-129.
↑30 Gustavo Giovannoni, Restauro di monumenti, Bollettino d’arte del Ministero della P. Istruzione, Calzone, Roma 1913, 42. Hrvatski prijevod Giovannonijeva teksta nalazi se u knjizi Spomenici i ambijenti, Zagreb 2018.
↑31 Zachwatowiczeve riječi donosi Konstanty Kalinowski, Rückgriff auf die Geschichte. Der Wiederaufbau der Altstädte in Polen – das Beispiel Danzig, u: Die Schleifung: Zerstörung und Wiederaufbau historischer Bauten in Deutschland und Polen, Harrassowitz, Wiesbaden 2005, 86.
↑32 Guglielmo De Angelis d’Ossat, Danni di guerra e restauro dei monumenti, u: Sul restauro dei monumenti architettonici – concetti, operatività, didattica, ur. Spiridione Alessandro Curuni, Bonsignori Editore, Roma 1995, 14.
↑33 O Steudtnerovu projektu usp. Achim Hubel, Der Wiederaufbau nach dem Zweiten Weltkrieg, u: Denkmalpflege. Geschichte, Themen, Aufgaben. Eine Einführung, Reclam, Stuttgart 2006, 122 i Thomas Will, ‘Provisorische’ Architektur des Wiederaufbaus. Probleme ihrer Bewertung, mit einer Fallstudie zur Dresdner Kreuzkirche, u: Dokumente und Monumente. Positionsbestimmungen in der Denkmalpflege Valentin Hammerschmidt, Erika Schmidt, Thomas Will (ur.) Dresden 1999, 59-80. Prijevod Willova teksta, djelo Jasenke Mirenić Bačić, objavljen je 2020. u knjizi Određivanje granica. Održavanje spomenika između kulture građenja i politike sjećanja. O Goetheovoj kući usp. Walter Dirks, Mut zum Abschied. Zur Wiederherstellung des Frankfurter Goethehauses, u: Denkmalpflege. Deutsche Texte aus drei Jahrhunderten, ur. Norbert Huse, C. H. Beck, München 1996, 198-200.
↑34 Renato Bonelli, Principi e metodi nel restauro dei monumenti, u: Scritti sul restauro e sulla critica architettonica, ur. Giovanni Carbonara, Bonsignori, Roma 1995, 24.
↑35 Cesare Brandi, La ricostruzione del lato nord del Partenone, u: Il restauro. Teoria e pratica, 1999, 166.
↑36 The Declaration of Dresden, ICOMOS, 1982, par. 1 i 6.
↑37 The Riga Charter on Authenticity and Historical Reconstruction in Relationship to Cultural Heritage, u: Das Prinzip Rekonstruktion, 2010, 344-345.
↑38 Usp. Ascensión Hernández Martínez, La clonación arquitectónica, Siruela, Madrid 2007.
↑39 Lippovo predavanje na 8. simpoziju Međunarodnog znanstvenog odbora za teoriju i filozofiju konzerviranja i restauriranja Theophilos na temu The Heritage Urban Landscape Challenge. Re-assessing the Values of the Past in the Light of Contemporary Trends u Firenci u veljači 2013.
↑40 Dvořák je posvetio odlomak Katekizma zaštite spomenika kritici krivo shvaćenih ideja napretka. Usp. Dvořák, Katechismus, 1916, 13-17.
↑41 Usp. Adrian von Buttlar, Gabi Dolff-Bonekämper, Michael S. Falser, Achim Hubel, Georg Mörsch (ur.), Denkmalpflege statt Attrappenkult. Gegen die Rekonstruktion von Baudenkmälern – eine Anthologie, Gütersloh, Berlin i Birkhäuser, Basel, 2011.